Usklađenost porodice i države

Usklađenost porodice i države

U maloj državi, dakle porodici, duh djece i metoda psihološkog odgoja slijede logiku očeve vladavine. Otac koji s djecom razgovara samo jezikom kazne i prijetnje, te koji ih strahom podstiče na slijepu poslušnost, nikada u djetetovom mentalnom ustroju neće stvoriti ljubav prema visokim vrijednostim a i napretku te djetetovi talenti i nutarnje sposobnosti neće doći do izražaja. Takva djeca neće ni pomišljati na sticanje vrlina ni na svoje dostojanstvo.

U ovakvoj porodici djeca sebe u osnovi ne shvataju i ne vode brigu o svojoj ličnosti, jer otac nikada s njima nije razgovarao o njima i nikada nije njihovu vrijednost uzimao u obzir, već je sa svojom djecom razgovarao samo jezikom štapa, biča i sile.

U porodicama u kojima se odgoj zasniva na duševnom uzdizanju i ljubavi ka usavršavanju, u kojima je cilj odgoja razvijanje sposobnosti i zaslužnosti kod djece – u njima nema govora o prijetnjama i kaznama. Odgajatelj u ovakvim okolnostima vodi računa o dječijoj ličnosti, a koristeći se dječijom iskonskom osobinom da teže ka savršenstvu, on bodri djecu i podstiče ih da slobodno zadovoljavaju svoje pozitivne sklonosti.

Na temelju istog načela Imam Hasan, a.s, sa djecom nije govorio o sebi niti im je predočavao svoju moć da ih uplaši. Jedino je djeci govorio o njima samima, kazavši im: Danas ste vi djeca, a već sutra ste, moguće je, velikani društva. Biti velikan u društvu nužno iziskuje zaslužnost i dostojnost. Dobro učite, budite stručnjaci i učenjaci i putem znanja i nauke stvorite u sebi dostojnost te potrebne dobre odlike za visoke položaje.

Iz ove predaje vidimo da se odgoj djeteta zasniva na slobodi i sposobnosti te se može zaključiti da se islamska država i njena društvena uređenost, također, temelje na načelima slobode i pravde, jer porodica svoje dijete odgaja za život u društvenom i državnom okruženju te je potrebno da između porodičnog odgoja i društvenog života postoji usklađenost.

Zakoni odgoja prvi su zakoni koji nama upravljaju, a otuda što nas ovi zakoni pripremaju za društvo, svaka porodica treba biti vođena u skladu sa planom velike porodice, koja obuhvata sve porodice, a zove se društvena zajednica. Prema tome, zakoni odgoja u svakom dijelu vlasti su različiti.^[1]

Odgoj u diktatorskim režimima: U diktatorskim zemljama srca i duše trebaju igrati ulogu pokornih robova. Pretjerana poslušnost uvjetuje da poslušnik bude neznalica, kako bi bio poslušan podanik.

U diktatorskim vladama svaka porodica zasebna je vlada. Porodični odgoj, čiji najvažniji cilj je suživot, u ovim zemljama vrlo je ograničen. Odgoj u ovim režimima predstavlja usađivanje straha u srca.

Dakle, može se kazati da odgoja u diktatorskim režimima zapravo i nema, jer dok se u potpunosti ne izgubi porodični odgoj, diktatorski režimi ne mogu nastati. Bolje rečeno, prvo se moraju stvoriti loši podanici, da bi onda od njih nastali dobri robovi.^[2]

Islamska država temelji se na pravdi, slobodi, istini i drugim vrlinama i vrijednostima. Roditelji su dužni da svoje dijete u porodici odgajaju za život u ovakvom državnom okruženju i da, slijedeći velikane islama, svoju djecu odgoje tako što će ih podučiti vjeri, moralu, pravdi, slobodi, ljubavi ka savršenstvu i sreći. Imam Ali, a.s., je kazao svome sinu Hasanu:

و لا تكُنْ عَبْدَ غيرِكَ و قَدْ جَعَلَك اللهُ حُرّاً

“Ne budi rob drugima, kada te Allah učinio slobodnim.”^[3]

Ovom kratkom rečenicom veliki otac – Ali – položio je najveće blago u nutrinu svoga djeteta i podučio ga je slobodarstvu i slobodoumnosti.

Za učenje djece kazao je:

مَنْ لَمْ يَتَعَلَّمْ في الصِّغرِ لَمْ يتَقدَّمْ في الكِبَرِ

“Ko ne bude učio u djetinjstvu, neće predvoditi u zrelosti.”^[4]

Imam Ali, a.s., nije djecu silom i prijetnjama tjerao na učenje, nego ih je potpuno slobodno podsticao na sticanje znanja uz pomoć ljubavi ka uzdizanju i usavršavanju.

Dobar odgajatelj je onaj koji se okoristi djetetovim nagonom za savršenstvom i napretkom te značajan dio svoga odgajanja postavi na ovom čvrstom stubu.

[1] Ruhu-l-kavanin, str. 38.

[2] Ruhu-l-kavanin, str. 42.

[3] Nehdžu-l-belaga, str. 450.

[4] Gureru-l-hikem, str. 697.