Usklađenost vjere i nauke

Usklađenost vjere i nauke 

Imam Sadik, a.s., je kazao Omeru ibn Harisu: „Loša predviđanja su onakva kakvim ih ti učiniš. Ako ih smanjiš, ona će se smanjiti ili ako ih pojačaš ona će se pojačati, a ako ih ne smatraš važnim, neće ni biti važna.“[1]

Imam Sadik, a.s., u ovom hadisu govori isključivo na osnovu nauke i u svom se govoru oslanja na psihološku logiku. Ovdje su vjera i nauka išle zajedno, ruku pod ruku i oslanjale se na psihološku logiku – upravo na onu logiku koju je Imam Sadik stavio u upotrebu tokom minulih vjekova i koja se koristila za liječenja i koju su današnji naučnici uzeli kao osnovu za liječenje duševnih bolesti.

Ukoliko psihijatri uspiju naučnom i racionalnom logikom ovladati osjećanjima pacijenta i uvjeriti ga da su zle slutnje neosnovane i ako ga uspiju istinski uvjeriti i izvući njegov duh iz ovih zapletenosti i zavrzlama fantaziranja i mašte – to će nesumnjivo polučiti pacijentovo izlječenje i pacijent će umjesto straha i strepnji doći u stanje duševne smirenosti i spokojstva.

Međutim, rijetko se kod psihijatara događaju ovako uspješna izlječenja. To je zato što postoje takvi bolesnici, poput one mlade Evropljanke, koja je u onolikoj mjeri vezana za trienaesti dan i pogrešno uvjerenje je toliko u njoj ukorijenjeno i nikakav, ma kako sposoban psiholog, nikakvim logičkim niti racionalnim argumentima ne može na njih uticati i osloboditi ih unutrašnje brige i patnje.

Mlada Evropljanka, nakon dugog niza godina i slušanja naučne argumentacije svog psihologa, nakon udaje i rađanja djeteta još uvijek pred svojim psihologom brizne u plač kada se prisjeti nesretnog datuma svog rođenja i još uvijek gori u brigama. Ova žena svojim riječima i ponašanjem jasno kaže da psihologove naučne riječi na nju nisu uticale, niti su je izliječile.

Ona je toliko uvjerena u nesreću trinaestog u mjesecu, da ako bi imala i 80 godina provedenih u zdravlju i dobrobiti, ona bi govorila o nesreći svog datuma rođenja i svoju bi poznu prirodnu smrt pripisivala zloj kobi broja trinaest. Jasno je da u ovakvim uvjetima znanost ne ostvaruje uticaj na pacijenta i stručan psihijatar u liječenju ovakvih pacijenata ne može učiniti ništa, upravo kao što ovaj psihijatar sa Zapada svojom naučnom logikom nije mogao riješiti mladu ženu brige o nesreći broja trinaest i time je izliječiti.

Za razliku od naučnih metoda, vjera se u svojoj metodologiji ne oslanja samo na naučne činjenice, već se na ovom putu koristi i snagom imana. Uticaj imana u smirivanju i liječenju pacijenta od duševne uznemirenosti neuporedivo je značajniji i učinkovitiji od nauke.

Kada vjernik, pobožan čovjek, počne vjerovati u zle slutnje, prvaci vjere su preporučili dva načina liječenja i dva pristupa u razgovoru sa njim. Prvi je naučni metod i kao što je već rečeno, taj metod se temelji na logici i za jednički je za vjeru i za nauku. Drugi metod temelji se na imanu i on je u isključivoj nadležnosti vjere.

Islam smatra da je vjerovanje u zlu slutnju i druge vrste praznovjerja nešto što je u suprotnosti sa osnovom tevhida i jednoboštva. Islam sva praznovjerja ubraja u ogranke širka tj. mnogoboštva.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Vjerovanje u sujevjerje je širk.“[2]

Dakle, onaj ko u stvorenom svijetu povjeruje u zle slutnje te bude uvjeren da iz njih proizlaze dobro i zlo, ustvari je Bogu pridružio druga u djelovanju.

Također, Poslanik, s.a.v.a., je kazao: „Ako neko odustane od putovanja zbog zle slutnje (da bi mu se nešto moglo dogoditi), on je već učinio jednu vrstu širka.“[3]

Ondje gdje se pacijent ne zadovolji naučnom argumentacijom i logikom te i dalje bude vjerovao u zle slutnje i predskazanja, predvodnici islama su za njega predvidjeli liječenje metodom vjere. Oni pacijentu kažu: „Slušaj dobro, ti si sa svojim vjerovanjem u zle slutnje i predskazanja sebe izveo iz reda vjernika i uvrstio si se u red mušrika i obožavalaca kipova. Budi svjestan da je zlo predskazanje proizvod ljudskog neznanja, pa ako ga budeš u aktuelnom svijetu smatrao uticajnim i ako budeš smatrao da dobro i zlo proizlaze iz toga, onda si u svojoj nutrini sačinio Uzvišenom Bogu druga.“

Isto tako, islamski prvaci ovakvom pacijentu vele:

„Ako se plašiš zle slutnje i strepiš od nepoznatih i nemilih događaja te od onoga što ti pada na pamet, traži utočište kod Boga, predaj se Njemu i od Njega traži pomoć. On je Taj koji je u svakom stanju Čuvar i istinski Zaštitnik. On može svaki događaj i svaku nesreću preokrenuti i može čovjeka zaštiti i spasiti od svake opasnosti.

Imam Rida, a.s., je ovako molio za onog ko se u sebi boji od nečega:

“Bože moj, ja ti se utječem od zlih misli koje nastaju u mojoj nutrini i sačuvaj me od njihove opasnosti.“[4]

Za vjernike u Boga traženje pomoći od Njegove neograničene moći jeste najbolje sredstvo za smiraj duha i otklanjanje zabrinutosti. Ondje gdje je nauka nemoćna u otkalanjanju boli i unutarnjih uznemirenosti, vjera u Boga se pokazuje kao najbolji lijek i podiže pacijentov urušeni duh i vraća mu smiraj i sigurnost.

A srca se, doista, kad se Allaha sjeti smiruju![5]

Upravo ovo vjeru islam uzdiže nad svim školama nauke i misli. Većina naučnika psihologa priznaje da vjerovanje ima izuzetnu važnost u liječenju duhovnih bolesti i u svojim djelima ističu tu činjenicu. Psiholozi se u svojoj ljekarskoj praksi koriste vjerom za liječenje pacijenata koji vjeruju u Boga te na taj način dolaze do izuzetno dobrih rezultata. Ukratko, sa naučnog stanovišta je dokazano i potvrđeno da je velika snaga vjere izuzetno značajna i uticajna za postizanje smiraja i sigurnosti.

Najnovija nauka danas, znači psihijatrija, podučava upravo onome čemu su podučavali Božiji poslanici – zašto? Zato što su psihijatri shvatili da dova, namaz i posjedovanje jakog religijskog uvjerenja otklanjaju brige, šokove i strahove koji prouzrokuju više od pola različitih bolesti koje zahvataju ljude.

Jedan od cijenjenih, poznatih naučnika kaže:

‘Onaj ko ima istinsko religijsko uvjerenje nikada neće oboljeti od nervnih bolesti’[6]

Dejl Karangi veli:

Hiljade osoba koje su se suočile sa duševnim bolestima i koje vrište i kukaju po ludnicama, da su, umjesto što su sami ušli u životnu borbu, pružili ruke i zatražili pomoć od Najveće Moći, vjerovatno bi bili spašeni. Mnogi od nas, kada nas život pribije uza zid i kada stignemo do krajnjih granica svojih snaga, u beznađu i očaju okreću se Bogu. Naravno, u vrijeme nevolje niko ne poriče Boga, ali zašto da čekamo do vremena beznađa i očaja? Zašto ne bismo svkog dana obnavljali svoju snagu i moć? Zašto za molitvu čekamo da dođe određeni dan? Ja kao protestant, svaki puta kada osjetim potrebu za molitvom, odmah svratim u prvi vjerski hram koji mi se nađe na putu i tamo se molim Bogu. Više puta mi se dogodilo da sam naišao na katoličku crkvu i da sam se tamo pomolio Bogu.[7]

Doktor Aleksis Karel, nosilac najvećeg naučnog priznanja – Nobelove nagrade, piše:

Molitva i obred su najmoćnije snage koje poput sile zemljine teže imaju svoje realno i objektivno postojanje. U svojoj liječničkoj praksi uvjerio sam se u slučajeve kada nikakva liječnička metoda nije donosila rezultata, a obraćanje i molitva Bogu dovodili su potom do neuobičajenih izlječenja od duševne uznemirenosti i melanholije. Molitve i obredi su poput radijuma izvor snažnog zračenja koje se proizvodi samo od sebe. Posredstvom molitve i obrćanja Bogu, čovjek pokušava svoju ograničenu moć povećati spajanjem na neograničeni izvor svih moći. Kada se molimo Bogu, mi se zapravo spajamo na neograničenu moć koja je povezala sve svjetove. Nemoguće je da se muškarac ili žena makar na trenutak obrate Bogu, a da to ne poluči pozitivan i koristan ishod.[8]

Vilijam Džejms, profesor sa Harvarda, veli:

“Površinski talasi okeana nikada ne narušavaju mir u njegovoj dubini. Sa stanovišta onog ko je povezan sa većim i stabilnijim istinama stalni usponi i padovi u životu se doimaju kao relativno nebitne stvari. Stoga je jedan istinski pobožan čovjek otporan na svakodnevne životne potrese i lišen je unutarnjih uznemirenosti i turbulencija. On je kao takav pripravan da svakodnevne obaveze obavlja hladnokrvno i čilo.[9]

 

[1] Rewdeje Kafi, str. 197.

[2] Hajatu-l-hajvan, sv. 2, str. 66.

[3] Hajatu-l-hajvan, sv. 2, str. 66.

[4] Sefine, str. 103

[5] Er-Ra‘d, 28.

[6] Ajineje zendegi, str. 152.

[7] Ajineje zendegi, str. 155.

[8] Ajineje zendegi, str. 156.

[9] Ajineje zendegi, str. 158.