Uskraćivanje i pretjerano iskazivanje  ljubavi tokom djetinjstva

Ponižavanje djeteta, okrutnost, gušenje ličnosti i dostojanstva i svakovrsna ograničenja i uskraćivanja koje djeca doživljavaju putem lošeg odgoja u vremenu djetinjstva ostaju u njima i očituju se u doba puberteta u različitim oblicima.

Neki mladi postaju nasilnici i tirani ili vrijeđaju i ismijavaju ljude, a ima ih i koji nanose štetu sebi i drugima. Neki opet spas traže u svijetu iluzija i mašte smatrajući sebe herojima i junacima, osamljuju se i izoliraju smatrajući se boljim od svih, dok su drugi po njima nesposobni da shvate njihova uzvišena osjećanja. Neki čak postaju ulizice i poslušnici i iako ne pokazuju reakcije, u dubinama svoga srca gaje neprijateljstvo prema osobama koje su upravljale i upravljaju njima.

“Ukoliko dobro promislite, shvatit ćete da je uzrok određenih misli i djela skriven u vašoj podsvijesti. U stvari, vi apsolutno ne znate zašto posjedujete te misli i zašto činite ta djela, jer vaš razum i volja nemaju nikakvog utjecaja na njih. Te misli, ideje i djela posljedica su sitnih i naočigled neznatnih povreda vaše duše i vaše svijesti koje su vam nanesene tokom djetinjstva, poput gorkih događaja i sjećanja na trenutke kada je vaša nježna duša bila teško potresena, npr. uskraćivanje ljubavi i pažnje vaših bližnjih tokom djetinjstva, zastrašujuće scene, povrede i uvrede itd. Ukoliko shvatite izvor i uzrok tih vaših misli i djela i prisjetite se događaja koji su potresli vašu dušu, vi ste napravili jedan korak prema uspjehu i pobjedi nad svojim psihičkim manjkavostima.”[1]

Sa druge strane i pretjerana ljubav prema djeci ima neželjene posljedice. Drugim riječima, kao što ponižavanje i vrijeđanje djece, neuvažavanje njihove ličnosti, zanemarivanje dječijeg osjećaja ponosa i samoljublja ostavlja na dušu djeteta negativan trag, a gorke posljedice toga se očituju u doba puberteta i mladosti, isto tako pretjerivanje u ljubavi i blagonaklonost čine dječiju dušu preosjetljivom i neuravnoteženom i bit će tokom mladosti izvor nesreće.

“Oni sebe smatraju dostojnim svakog blaženstva, umišljajući da se svijet mora pokoravati njima. Svaki put kada se suoče s neuspjehom i očajem (zbog uskraćivanja nečega), optužuju zemlju i vrijeme za svoje neuspjehe, iako možda nisu preduzeli značajne mjere, ni uložili truda i rada, smatrajući se zbog tog neuspjeha nesretnim i uskraćenim, gubeći iznova djelić svojih duhovnih snaga. Ovakve osobe uglavnom žive u uvjerenju da su drugi krivi za njihov neuspjeh, u srcima osjećaju gnjev prema svima, pa čak i javno iznose mrzovolju, gubeći na taj način jednog po jednog prijatelja.”[2]

Imam Bakir, a.s., je rekao: “Najgori očevi su oni koji pretjeruju u svom dobročinstvu i pažnji prema djeci.”[3]

“Naravno, djeca imaju jaku potrebu za ljubavlju, ali ne onom pretjeranom ljubavlju koja će pobuditi njihove apetite i želje. Postoje nepromjenjivi zakoni koji neprekidno, u svakom vremenu djeluju na ustrojstvo života i društva. Sreća i spokojstvo duše se ne stiču ukoliko ne uzmemo u obzir te vječne i nepromjenjive zakone i ne slijedimo ih.

Jedan od tih zakona je i taj da svaki čovjek, u okrilju vlastite strpljivosti, istrajnosti i upornosti u izvršavanju obaveza, vlastitim rukama kroji svoju sudbinu. Međutim, pokvareno i razmaženo dijete je preslabo da bi se moglo uz takav trud uzdići u životu. Ono se neprestano nalazi u zamišljenom i neuravnoteženom svijetu, do smrtnog trenutka misleći da će jednim svojim osmijehom ili gestom pobuditi osjećanja milosti i ljubavi kod svih.”[4]

Život prate nedaće i teškoće. Dijete koje se suoči s tegobama života, ako ga neuki roditelji ne budu bezrazložno mazili i bez potrebe podržavali, samo će početi tragati za rješenjem problema. Potaknut će svoje misli, te će strpljivo i staloženo rješavati teškoće jednu za drugom. Jasno je da će ovakvo dijete, kada stupi u doba mladosti, postati vrijedan i aktivan čovjek spreman da se odupre teškoćama života i da ih snažno savlada. Suprotno tome, razmažena, samozadovoljna djeca, u mladosti su nesposobna i nekarakterna. Njihova lahkopovrediva i krhka duša nema snage da izdrži tegobe života. Snažni talasi života veoma brzo ih slamaju.

Imam Musa ibn Džafer, a.s., je rekao: “Bolje je da se dijete tokom djetinjstva suoči s teškoćama i problemima koji su neizbježni pratilac života kako bi u mladosti i u zrelim godinama bilo izdržljivije i strpljivije.”[5]

[1] Rošd va zendegī, str. 171.

[2] Salāmet-e ruh, str. 55.

[3] Tārih-e Ja'qūbi, tom 3, str. 53.

[4] Mā va farzandāne mā, str. 40.

[5] Vesāil, tom 5, str. 126.