Stečeni razvoj razuma

Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi kaže:

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!”[1]

Razvoj razuma kod većine ljudi prolazi dvije etape: jedna je prirodni, a druga stečeni razvoj razuma.

Prirodni je razvoj u kojem se shodno božanskim zakonima stvaranja razum postepeno razvija.

Stečeni je razvoj i usavršavanje uma koje se ostvaruje kroz proces učenja, obrazovanja i praktičnog iskustva.

Hazreti Ali, a.s., je rekao:

“Dvije su vrste razuma (‘akl). Jedna vrsta je prirodni razum, a druga je razum koji se stiče slušanjem (govora drugih ljudi i procesom učenja). Onom ko ne posjeduje prirodni razum slušanje neće koristiti, kao što slijepom oku ne koristi sunčeva svjetlost.”

Prirodni razvoj razuma počinje sam od sebe još u razdoblju djetinjstva, uporedo s razvojem tijela, i traje sve dok ne dostigne krajnju tačku svog razvoja.

Stečeni razvoj razuma također, stvaranjem pogodnih obrazovnih i odgojnih uvjeta, može započeti još u razdoblju djetinjstva i trajati godinama nakon prolaska kroz posljednje etape prirodnog razvoja. Drugim riječima, prirodni razvoj razuma, baš kao i tjelesni razvoj čovjeka, posjeduje krajnju tačku i granicu i nakon što ih dostigne, ovaj razvoj, kao i tjelesni, prestaje. Međutim, polje stečenog razvoja je otvoreno za nastavak naučnog i iskustvenog djelovanja. Razum je sposoban da dugi niz godina nastavi s kretanjem na putu uzdizanja i usavršavanja.

S obzirom na različite nivoe prirodnog razuma ljudi, neminovno, i prirodni razvoj njihova razuma će biti različit. Onim ljudima čiji se razum nalazi na nekom prosječnom nivou i prirodni razvoj razuma će biti prosječan. Onim ljudima koji posjeduju urođenu genijalnost i natprosječnu inteligenciju prirodni razvoj razuma će također biti natprosječan. Međutim, onim ljudima koji boluju od maloumnosti i imaju ispodprosječnu inteligenciju prirodni razvoj razuma bit će ispod granice normalnog rasta. Upravo su ove razlike osnovno mjerilo procjene i poređenja kalendarskih godina s umnim godinama.

Veoma važna činjenica je ta da ljudski razum svojim prirodnim razvojem nije u stanju dostići sve stupnjeve savršenstva kojih je dostojan. Prirodni razvoj sam ne ostvaruje sve prikrivene mogućnosti razuma, nego je potrebno da mu se pridruži i stečeni razvoj razuma i da čovjek, putem obrazovanja i sticanjem znanja, kao jednim od najboljih sredstava duhovnog usavršavanja, stvara preduslove za potpuni procvat i razvoj svog razuma.

Naprimjer, zamislimo blizance koji su se rodili u nekom zabačenom selu daleko od središta znanja i kulture. Budući da su jednojajčani blizanci, nastali u jednoj materici i da nose sa sobom iste nasljedne osobine, među njima nema razlike u pogledu njihove psihičke konstitucije i stepena prirodnog razuma.

Ukoliko jedno dijete zadržimo u tom zabačenom selu, gdje će rasti daleko od bilo kakvog obrazovanja i odgoja i gdje će se baviti poslovima poput čuvanja stada goveda i ovaca, a njegovog brata blizanca odvedemo u grad koji posjeduje sva potrebna naučna i kulturna sredstva, gdje ga odgoje i obrazuju u odgovarujućim uvjetima, te ga ostavimo da od svoje šeste godine uči i svake godine napreduje u viši razred, kada dva brata u njihovoj osamnaestoj godini života sastavimo, vidjet ćemo da se stepen njihova razuma i spoznaje razlikuju jedan od drugog – onaj koji je pohađao školu bolje shvata uzroke i posljedice događaja i bolje raspoznaje dobro od zla.

Bez sumnje, razlika u stepenima spoznaje i razumijevanja kod ova dva brata ne krije se u razlici prirodnog razvoja njihovih razuma, jer je naša pretpostavka da ta dva brata od samog početka posjeduju istovjetan prirodni razum i nasljedne sposobnosti, te da će silom prilika proces prirodnog razvoja razuma biti jednak kod oba brata blizanca. Ova razlika proizlazi iz stečenog razuma. Kod brata koji je ostao na selu i nije pohađao školu, tokom proteklih nekoliko godina razvio se samo prirodni razum, ali razum obrazovanog blizanca pored prirodnog razvoja koristio se i stečenim. On sada razumom – koji se razvio u oba pravca – promišlja, raščlanjuje i razmatra pitanja.

Razvoj koji se postiže posredstvom rasta različit je od razvoja koji se stiče učenjem. Ako želimo navesti primjer iz ljudskog tijela, možemo reći da je posjedovanje mišića nadlaktice vezano za rast (kao rezultat nasljednih činilaca), ali veličina tih mišića postiže se sportskim aktivnostima i nije vezana za rast. Posjedovanje sposobnog i zrelog mozga nazivamo razvojem mozga, ali promjene koje se u njemu događaju kao posljedica procesa opažanja i stjecanja iskustva nemaju nikakve veze s rastom, nego se odnose na činioce koji utječu na mozak.”[2]

Pitanje razvoja stečenog razuma kroz proces učenja i stjecanja znanja jedna je od tema koja se našla u žiži zanimanja i pažnje časnih prvaka islama. Oni su svojim sljedbenicima različitim riječima ukazivali na ovu činjenicu.

Hazreti Ali, a.s., je rekao:

“Razum je (samo čovjeku svojstvena) urođena moć koja se uvećava sticanjem znanja i iskustva.”[3]

On je, također, rekao: “Znanje učvršćuje i potvrđuje ljudski razum.”[4]

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Mnogo promišljanja u znanju proširuje vidike razuma.” [5]

Ovdje treba navesti i to da se stečeni razum temelji na prirodnom razvoju. Mozak djeteta, koji je fizičko središte njegovog promišljanja, prethodno treba doživjeti razvoj do one mjere kada će biti u stanju razumijevati najjednostavnije obrazovne sadržaje te se na taj način uputiti putem stečenog razvoja razuma. Dijete čiji mozak ne doživi dovoljan prirodni rast nikada neće moći biti usmjereno prema stečenom razvoju.

Odgovorni roditelji su one osobe koje prvom pogodnom prilikom započinju rad na obrazovanju svog djeteta i s njim razgovaraju u skladu s njegovim slabašnim dječijim razumom, potiču snagu njegova mozga na promišljanje i spoznavanje sadržaja i korak po korak, uporedo s prirodnim, povećavaju i njegov stečeni razvoj.

Probavni trakt tek rođene bebe je slab i ne može provariti tešku hranu pa je prisiljena da se jedno izvjesno vrijeme hrani lahko probavljivim majčinim mlijekom kako bi postepeno ojačala. Hraneći se majčinim mlijekom, dijete stiče snagu i postaje spremno za varenje mehke hrane. Izvjesno vrijeme koristi tu vrstu hrane, što će za posljedicu imati sticanje još veće snage. Neće mnogo proći, a djetetu će početi rasti zubići, a njegov probavni trakt postati snažan i sposoban da kao i odrasli ljudi probavi tešku hranu. Prema tome, lahko probavljiva hrana ima dvojako djejstvo na bebin želudac: prvo, da održava dijete u životu, a drugo, da ga jača i priprema za probavljanje teže hrane.

Prirodni razum djeteta je poput sredstva za probavu naučnih sadržaja. Da bi njihov um u pravo vrijeme započeo svoje djelovanje, potrebno je da roditelji prvom prilikom predstavljanjem ispravnih i tačnih sadržaja, ali jednostavnih i prilagođenih dječijem uzrastu, postepeno pokrenu umove svoje djece, te na taj način pripreme neophodne uvjete za stečeni razvoj njihova razuma. Nesumnjivo, razmišljanje djece o nekim vrlo jednostavnim temama danas pojačava njihov razum i priprema ga za shvatanje složenih tema sutra.

[1] Ez-Zumer, 9.

[2] ‘Usūl-e ravānšenāsi-je Man, str. 220.

[3] Gureru-l-hikem, str. 67.

[4] Mustedrek, tom 1, str. 52.

[5] Bihār, tom 1, str. 52.