Oblikovanje ličnosti

“Utjecaj sredine na izgradnju ličnosti ljudi veoma je značajan. Kada bi se neko od nas rodio u plemenu Eskima, njegova ličnost bi bila potpuno drugačija od ličnosti koju trenutno posjeduje. Ne samo da bismo se razlikovali u pogledu načina odijevanja, gradnje kuća, govora i načina ishrane, nego bi i naš pogled na svijet, kao i na nas same i naše mjesto u tom svijetu, bili potpuno drugačiji. Antropolozi s pravom ističu značaj kulturnog i društvenog utjecaja na oblikovanje ličnosti.”[1]

Lijep ili loš odgoj koji dijete uči u svojoj porodici i društvenoj sredini nalazi svoje mjesto  duboko u njemu oblikujući glavne stubove moralne i duhovne ličnosti. Kada prolazi kroz doba puberteta i zvanično postaje član zajednice, on to ispoljava kroz način svoga govora i ponašanja i djeluje u skladu s onim što je naučio.

Reci: “Svako postupa po svom načinu mišljenja.”[2]

Djela ljudi usklađena su s njihovim osobinama i naravima koje su ukorijenjene duboko u njima i koje uobličavaju duhovnu i psihičku stranu njihove ličnosti.

Loša djela i pokuđene osobine, u koje dijete pada zbog lošeg pristupa njegovih roditelja odgoju ili zbog iskvarenosti društvene sredine, neke su od najvećih ličnih i društvenih pošasti današnjeg vremena. Ovakva djeca tokom puberteta i mladosti, pa sve do kraja svoga života neprestano pate zbog loše naravi, a i drugi, također, pate zbog njihova lošeg ponašanja i govora.

“Potrebno je znati da je tjelesne nedostatke moguće veoma brzo otkloniti, ali duševne bolesti mogu da zauvijek ostanu u čovjeku, zato jer je samo lična volja ta koja je u stanju pomoći mu u liječenju. Osobe čije su misao i duša usljed negativnog utjecaja društvene sredine i lošeg kućnog odgoja skrenule s Pravog puta ni same nisu svjesne u čemu je greška i zašto u životu ne mogu biti sretne i uspješne. Rezultat štete i povreda koje su nanesene duši i misli djeteta tokom djetinjstva jeste taj da, kada odraste, neće imati normalan moral i ponašanje.”[3]

Dijete po prirodi želi biti u svakom pogledu slobodno da čini sve što mu je volja, ali ta neograničena sloboda nije dobra za njega. Razboriti roditelji moraju krajnje ozbiljno i zainteresirano raditi na uravnotežavanju želja i sklonosti svoje djece, obrazovanjem i odgojem stati u kraj njihovim neumjesnim željama te sačuvati djecu od loših djela i zastranjivanja, kako u mladosti ne bi pali u ponor nesreće i propasti.

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Ko stavi sebi u zadatak da unaprijedi svoje ponašanje, umanjit će mu se nedaće.”[4]

Također se prenosi od hazreti Alija, a.s., da je rekao: “Ko se ne bude borio protiv svojih strasti u doba djetinjstva svoga, neće biti plemenit u starosti svojoj.”[5]

Tijelo i duša djeteta grade se uporedo. Kao što se tijelo djeteta uz ispravnu ishranu i održavanje zdravlja jako brzo razvija i postaje sve snažnije, i njegova duša se isto tako može hraniti ispravnim podučavanjem i odgojem pa snagom i zdravljem duha stići do savršenstva koje joj priliči i pripremiti se za jedan dobar i sretan život. Roditelji trebaju iskoristiti zlatnu priliku koja im se pruža u djetinjstvu njihove djece da u njima postave temelje cjeloživotnog blagostanja i sreće.

“Spoznaja fiziološkog vremena nam daje mnoštvo vrijednih informacija vezanih za odgoj ljudi i pojašnjava nam u kojem trenutku života i kojom metodom ovo djelo može biti učinkovito. Naša vremenska dimenzija uobličava se posebno tokom djetinjstva, kada su životne aktivnosti mnogo izražajnije. U tom vremenu, kada su funkcije organa mnogo aktivnije i kada je moguće odgojiti dijete kako želimo, potrebno je posvetiti dovoljno pažnje tjelesnom i psihičkom odgoju. U suštini, u tjelesnom, umnom i moralnom odgoju potrebno je obratiti pažnju na prirodu određenog životnog razdoblja kojem dijete pripada.”[6]

Jedna od teških obaveza očeva i majki u odgoju djece je ispravno usmjeravanje njihovih iskonskih prirodnih želja. Djeca prirodno posjeduju porive i nagone koji će, ukoliko se na samom početku ispravno usmjere i budu ispravno upotrijebljeni, biti izvor njihove sreće i blaženstva u životu, a ukoliko dođe do istupanja s pravog puta, nesumnjivo će im donijeti mnoge teškoće i opasnosti.

“Nagoni u ponašanju i djelovanju čovjeka igraju ulogu posrednika. Moral je ustvari nastojanje pronalaska pogodnog tla za očitovanje nagona. Naravno, ostvarivanje ovog nastojanja nije nimalo lagan posao. Nagoni koji ne budu upotrijebljeni na putu obnove snaga sami će se na jedan haotičan i divlji način iskazati na neprimjerenom mjestu ili će se preobraziti u psihičku bolest.”[7]

Dobar dio lošeg ponašanja i pokuđenog morala mladih proističe iz grešaka ili popustljivosti očeva i majki pri usmjeravanju i upućivanju nagona i tjelesnih poriva njihove djece tokom djetinjstva. Kao pouku, u nastavku ćemo navesti nekoliko primjera.

Želje za nadmoćnošću, prevlašću, za sticanjem moći i važnosti neke su od prirodnih težnji čovjeka i ogranak su poriva samoljublja. Dijete s jedne strane želi privući pažnju drugih i pokazati svima svoju ličnost, dok se s druge strane, zbog nemoći svoga tijela vidi slabim i osjeća manje vrijednim. Ovaj unutrašnji sukob tjera dijete na djelatnost. Ono nastoji – koliko mu to vlastita snaga dozvoljava – da potakne svoje unutrašnje sposobnosti kako bi drugima na taj način pokazalo svoje biće i učvrstilo svoju vrijednost.

Dijete se veseli svakom uspjehu koji ostvari na ovom putu. Kada prvi put svojom ručicom uhvati i podigne neku stvar, kada ispusti vrisak, kada prvi put stane na svoje noge – beskrajno se obraduje, a sreća i zadovoljstvo mu se jasno vide u očima i izrazu lica. U tim trenucima očekuje da oni koji su oko njega obrate pažnju na njega, da zajedno s njim učestvuju u njegovoj radosti i veselju i da ga podrže u tom njegovom uspjehu i pobjedi.

Ukoliko roditelji neprekidno budu imali na umu ovaj prirodni nagon, te ako na odgovarajući način zadovolje žudnju djeteta za iskazivanjem svoga postojanja, ukoliko ga u krugu porodice budu smatrali čovjekom i praktično ga budu uvažavali i poštivali, ako se budu zanimali za njegovo dječije ponašanje i govor, a ne budu ga s podsmijehom i uvredom ponižavali i nanosili mu bol, takav odnos će dovesti do dva velika rezultata:

1. Njegov prirodni nagoni će biti usmjereni prema pravom i sigurnom putu.
2. Dijete će odrasti u samostalnu osobu, koja će posjedovati svoju ličnost.

Prenosi se da je Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.a., rekao: “Iskažite poštovanje prema svojoj djeci i lijepo s njima postupajte.”[8]

Dijete čija težnja za samopoštovanjem i poštivanjem njegove ličnosti bude zadovoljena i koje u praksi bude uvažavano i poštovano neće padati u poniženja i poraze, neće se osjećati manje vrijednim te će sigurno tokom djetinjstva, mladosti i sve do kraja života biti sačuvano od neželjenih posljedica koje proizilaze iz osjećaja niže vrijednosti.

Dijete koje u krugu porodice ne budu uvažavali i poštovali na odgovarajući način, a otac i majka ga zanemare, čiji nagon ljubavi prema sebi i poriv za samoisticanjem budu suzbijani, koje stalno bude ponižavano i vrijeđano, koje bude osjećalo da ga ne smatraju čovjekom ili mislilo da je suvišan član u životu porodice i da ga niko ne želi, sigurno će biti gnjevno i uznemireno. U cilju nadomještanja unutarnjeg osjećanja manje vrijednosti, a u cilju zadovoljenja svojih neostvarenih žudnji, dijete poseže za neispravnim metodama, a ponekad i veoma opasnim djelima, kako bi se na taj način dokazalo i pokazalo svoju ličnost i kako bi privuklo pažnju drugih na sebe.

Ukoliko roditelji ne shvate svoje odgojne pogreške pa što hitnije, uvažavanjem ličnosti djeteta i pokazivanjem umjesne ljubavi prema njemu, ne raspletu unutrašnje komplekse i ne usmjere njegove nagone i porive na pravi put, neće proći mnogo vremena, a njihova priroda će potpuno naviknuti na izopačenost i razvrat pa će u vrijeme mladosti, a ponekad i do kraja života, još uvijek činiti neispravna i dječija djela.

Neka djeca koja su zapostavljena od strane roditelja osjećaju da, ukoliko budu imali neke sasvim uobičajne molbe i ukoliko ih zatraže na uobičajen način, niko neće obratiti pažnju na njih i neće im ispuniti njihovu potrebu. Da bi ostvarili svoj cilj, a pored toga i dokazali svoju ličnost, oni posežu za upotrebom sile. Dijete vrišti, baca se na zemlju, lupa snažno vratima, razbija staklo, stvara atmosferu bojazni i straha. U suštini, rušenjem i nanošenjem štete svemu što mu dođe do ruku želi stići do svog cilja.

U takvim prilikama, dužnost roditelja je da, s jedne strane paze na ličnost djeteta i njegove želje, da uvijek kada dijete ima neku ispravnu i umjesnu želju nju i ispune te da mu ne daju priliku za rušenje, a s druge strane, moraju djetetu ukazati da pokuđena djela ne vode do pobjede i uspjeha.

“U prvim godinama života moguće je da dijete umisli da je jedini put za ostvarenje svega što želi nanošenje ozljede i bola sebi i drugima. Naprimjer, misli da će ukoliko bude glasno vrištalo, lupalo petama o pod, udaralo se i svoje lice okrvavilo moći prestrašiti svoje roditelje i natjerati ih da mu se povinuju.

Ukoliko dijete bude imalo učene i razumne roditelje, oni će mu pojasniti da se na takav djetinjast način ne odnosi prema problemima, ali ukoliko njegovi roditelji budu neuki i nerazumni te svaki put pogrešnim metodama budu rušili samopouzdanje djece, postepeno će se takva dječija metoda ustabiliti u svijesti djeteta i na taj način spriječiti napredak sposobnosti mišljenja pri rješavanju problema, što će rezultirati zaustavljanjem umnog razvoja. Ukoliko dijete bude odgajano ovakvim metodama, moguće je da će u mladosti, pa čak i u četrdesetim godinama svoga života, u cilju ostvarivanja svojih želja posegnuti za iskaljivanjem ljutnje i bijesa, tučom žene i djece ili psovanjem svih koji su mu podređeni. Ukoliko se dogodi da ovakav čovjek stupi na političku pozornicu, umjesto da se potrudi da logičnim putevima dođe do uspjeha, on će nastojati svoje političke rivale ukloniti na najbrutalnije načine, slično onim udarcima, psovkama i lupanju nogom koje je činio u djetinjstvu.”[9]

Nekoj djeci je uskraćeno uvažavanje i poštivanje pa, da bi privukla pažnju ljudi na sebe i drugima pokazala svoju ličnost, ismijavaju druge ljude – oponašaju njihov govor i hod kako bi na taj način nasmijavali narod i tako nadomjestili vlastiti unutarnji kompleks niže vrijednosti, kao i da bi bili u centru pažnje. Mnogo je djece koja na ovakav neispravan način postignu uspjeh i privuku pažnju ljudi na sebe.

Ukoliko roditelji ne ukažu djetetu na pokuđenost ismijavanja ljudi i hitno se ne posvete odgoju svoje djece, ako ne usmjere njihov poriv ljubavi prema samim sebi i težnju za samoisticanjem na ispravan način te ne zaustave ove nepristojnosti, dijete će postepeno naviknuti na štetne i neljudske osobine i one će postati nerazdvojivi dio njihove naravi i karaktera. Kada postane punoljetno, dijete će i danje nastaviti s lošom praksom i suprotno istini i plemenitim vrlinama, nastavit će s omalovažavanjem i vrijeđanjem ljudi.

Nažalost i ima adolescenata oboljelih od bolesti uznemiravanja ljudi. Oni zbog lošeg odgoja u djetinjstvu, uznemiravaju narod. Ismijavaju sve prolaznike, muško, žensko, staro, mlado, ponižavajući ih nepristojnim pokretima i pogrdnim riječima, umišljajući pritom da će u očima ljudi biti bitni, hrabri i da će na taj način steći moć i važnost. Nesvjesni su činjenice da takva štetna ponašanja ne samo da ih ne čine velikim, nego upravo suprotno, bit će izvor njihovog poniženja i prezira u očima drugih ljudi.

 

[1] Usūl-e ravānšenāsi-je Man, str. 156.

[2] El-Isrâ’, 84.

[3] Rošd va zendegi, str. 15.

[4] Gureru-l-hikem, str. 645.

[5] Isto, str. 645.

[6] Ensān-e nāšenāhte, str. 181.

[7] Ahlāq va šahsijat, str. 160.

[8] Bihār, tom 22, str. 114.

[9] ‘Aql-e kamel, str. 23.