Mladi i izučavanje historije

Između prošlosti i sadašnjosti postoji spona.

“Nažalost, u našim školama historiju smatraju isključivo predmetom koji je okrenut prošlosti i nesvjesni su njenih veza s društvenim životom današnjice. Ukoliko historija bude odvojena od sadašnjosti, ona će u tom slučaju biti potpuno beskorisna nauka, jer ukoliko prošlost bude promatrana isključivo kao nešto što je prohujalo, što je prošlo, u tom slučaju nikada neće moći pronaći put do našeg života i neće razmrsiti njegove zamršene čvorove, a stvarnost nije takva. Naravno, predmet istraživanja historije je prošlost, ali ta prošlost nije bez veze i odnosa sa sadašnjošću. Historija je nauka o prošlim događajima, ali historija prošlosti je u službi historije sadašnjosti. Mi ćemo biti u mogućnosti spoznati postojeće tokove i mogućnosti trenutnog stanja naše zemlje tek onda kada shvatimo tok događaja koji su im prethodili. Možda je jedno od najvećih otkrića druge polovine devetnaestog stoljeća bila spoznaja činjenice da je za razumijevanje svake stvari potrebno prvo dobro se upoznati s njenim historijskim tokom. Bez sumnje, ne samo da je spoznaja prošlosti u cilju razumijevanja sadašnjosti nužna, nego je, načelno, objašnjavanje prošlih događaja nemoguće bez osvrta na okolnosti sadašnjeg vremena. Ukoliko na prošlost ne budemo gledali iz sadašnjosti, nećemo biti u stanju pronaći odgovore na pitanja smisla i značenja prošlih događaja.

Prema tome, jasno je da historija kao nauka mora biti u čvrstoj vezi s postojećim društvenim događajima jer u suprotnom neće biti u stanju ispuniti svoju temeljni zadatak, a to je širenje društvenih veza i odnosa među ljudima.”[1]

Historija prethodnika će biti plodotvorna i korisna onda kada je čovjek razumski i detaljno razmotri, te ispravnom analizom shvati uzroke napretka i sreće, kao i činioce zaostalosti i nesreće prošlih naroda, uzme ih sebi kao pouku i iskustvo, utemelji svoj današnji život na njima i izbjegne one činioce koji su bili uzrok propasti i nesreće ljudi u prošlosti. Cilj Časnog Kur'ana i islamskih predaja pri navođenju događaja koji se tiču prošlih naroda jeste izvlačenje pouke i poticanje čovjekovog uma na rad.

..zato kazuj događaje da bi oni razmislili.

Uzvišeni Allah naređuje poslaniku Muhammedu, s.a.v.a., da ljudima kazuje događaje o prošlim narodima:.…zato kazuj događaje da bi oni razmislili.[2], u nadi da će oni snagom razuma biti potaknuti na razmišljanje i da će kroz te historijske događaje biti sposobni prepoznati dobro i zlo u svom vlastitom životu.

Prenosi se da je hazreti Ali, a.s., rekao: “Onaj ko izvuče pouku dobit će pronicljivost (besiret). Onaj ko stekne pronicljivost razumjet će, a onaj ko razumije on i zna.”[3]

Oni koji svoj razum ne pokrenu i ne budu promišljali o događajima prošlih naroda, neće steći iskustvo. Oni koji su zatvorili pronicljivo oko spoznaje, ne vide povijest predaka i ne izvlače pouku sami su sebe uskratili za spoznaju mnogih poučnih istina. U Kur'anu i islamskim predajama ova skupina ljudi je izložena kritikama i podozrivosti.

..i dolaze im vijesti koje treba da ih odvrate – mudrost savršena – ali opomene ne koriste, zato se okreni od njih![4]

U nebeskoj knjizi Kur'anu nalazi se veliki broj vijesti koje bi bile sasvim dovoljne da spriječe ljude da čine grijeh i razvrat. Kur'anske vijesti su pune mudrosti i pouke, ali ova upozorenja na opasnosti nisu dovoljna tvrdoglavim prkosnicima jer oni ne prihvataju pouke iz pripovijesti o prošlim narodima te nastavljaju sa svojim neprimjerenim djelima i razvratnim ponašanjima. Zato Allah dž. š. kaže: “O poslaniče, okreni se od tvrdoglavih i neodgojivih ljudi.”

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Onaj ko ne prima pouku od drugih, nije podržao sebe (u svom životnom razvoju).”[5]

Da bi mladi osnažili svoju snagu razuma, postepeno usavršili svoj stečeni razum, prepoznali i shvatili dobro i zlo u životu i bili obaviješteni o različitim stranama društvenog života čovjeka, te da bi iskoristili priliku koja im se pruža tokom mladosti i s izgrađenim i spremnim umom započeli svoj društveni život, potrebno je da čitaju historiju, da je pažljivo iščitavaju i studiraju da bi shvatili historijske okolnosti i trenutke. Potrebno je izvući pouku iz sreće i nesreće prošlih naroda u različitim vidovima njihovog života, potom analizom događaja iz prošlosti steći vlastito iskustvo te graditi svoj život na ispravnim i promišljenim temeljima.

“Veći dio nastavnog plana predmeta historije za uzrast od petnaest do osamnaest godina trebao bi sadržavati pitanja i teme vezane za ekonomiju, društvo, kulturu i vjeru, kao i njihov razvoj. Raspravom o ovim temama postaju veoma jasne razlike i sličnosti između različitih naroda, različitih puteva i načina stjecanja nezavisnosti naroda, a na taj se način može upoznati s općim nasljeđem čovječanstva. Pored toga, stvara se prilika da se raspravlja i istakne nastojanje čovječanstva na putu napretka i blagostanja zajednice.

Ukoliko proširimo polje podučavanja historije i u ovaj predmet uključimo političke, društvene, ekonomske i kulturne teme i pitanja, potom o njima raspravljamo i tumačimo ih, zatim koristeći psihologiju ličnosti i društva pojasnimo činioce koji utječu na čovjekovo biće, možemo odvažno reći da smo načinili nekoliko koraka prema istini.”[6]

“Veze i međusobni doticaji ljudi sredstvo su kojim iskustvo čovjeka postaje punovrijedno. Ovaj način sticanja iskustva na najlakši način će se ostvariti onda kada ljudi budu posjedovali zajedničke želje i stremljenja, tako da se tok prenosa i prihvatanja značenja odvija sa žarom. U takvim prilikama, posredstvom podataka koje mu drugi ljudi prezentiraju, čovjek se veže za iskustva cijelog jednog naroda ili jednog društva, pa čak i cijelog čovječanstva. Historija je najznačajniji predmet koji utiče na obim, dubinu i sadržajnost čovjekovog ličnog iskustva i povezuje čovjeka s prostranom prirodom i dalekom prošlošću. Stoga ovaj predmet ima iznimno velik značaj i vrijednost u odgojnom radu. Historija kao nauka raspravlja o društvenom životu čovjeka na pozornici prirode.”[7]

Sposoban, stručan i zainteresiran odgajatelj temeljni je uvjet da se učenici okoriste predmetom historije. Ukoliko nastavnik, koji sam odlično razumijeva historiju, spoznao je njenu suštinu, analitičkim pristupom historiji spoznao uzroke događaja i proniknuo u njenu dubinu, s interesovanjem i iskreno prihvati odgovornost odgoja i obrazovanja mladih i sažetak svojih saznanja prenese na svoje učenike, moći će osnažiti njihovu moć spoznaje i obezbijediti uvjete za rast i razvoj njihovog stečenog razuma.

“Nastavnik historije treba biti kulturna i veoma načitana i obrazovana osoba. Pronosilac kulturnog naslijeđa čovječanstva mora biti upoznat sa svjetskom književnom tradicijom i naporima pisaca. Ukoliko bude istraživao na polju vlastite struke i tokom toga rasvijetlio neke nepoznate fragmente historije, učitelj će biti sposoban da svojim učenicima ukaže na istinsko značenje i suštinu historije.

Nastavnik historije mora biti zaljubljen u istinu i prepoznatljiv po tome. Mora biti precizan, mora posjedovati kritičko mišljenje pri istraživanju detalja i ako nešto ne zna, ne treba se plašiti da prizna svoje neznanje. To su osobine osobe koja je odgojena u historijskoj nauci. Jedan nastavnik historije nikada ne treba prezati od iznošenja uzvišenih ciljeva i namjera. Uvijek treba nastojati ove osobine izgraditi u sebi i svojim učenicima. Ukoliko nastavnik nije sposoban podučiti svoje učenike da budu istinoljubivi i ne uspije u njima pobuditi uzvišene misli, ta osoba neće biti dobar nastavnik.”[8]

Plemeniti učitelj čovječanstva, hazreti Ali, a.s., obraćajući se svome sinu imamu Mudžtebi, a.s., (imam Hasan) na veoma kratak i jezgrovit način pojasnio je značaj historije i dubokog shvatanja njene suštine, kao i metode njenog poučavanja i korištenja njome.

“O sine moj! Iako svoj život nisam proživio u vremenu svojih prethodnika, ja sam bacio pogled na njihova djela. S pažnjom sam promišljao o njihovoj povijesti i proučavao tragove i posljedice (njihovih djela), sve dok se (zbog upućenosti) nisam smatrao jednim od njih. Vijesti o njima koje su dospjele do mene učinile su da osjećam kao da sam živio s prvim i posljednjim od njih. Vidio sam izbliza tok njihova života. Spoznao sam i shvatio svjetlost i tamu, korist i štetu njihovih dijela, pa sam prosijao i pročistio sve (historijske) podatke. O onom što je bilo korisno i poučno obavijestio sam te. Za tebe sam odabrao samo lijepe i prijatne događaje, a od tebe otklonio i udaljio nejasne i besmislene stvari i sadržaje (koji nemaju nikakvu praktičnu, a ni naučnu vrijednost).”[9]

Mudrim riječima hazreti Ali, a.s., poučava i ukazuje obrazovanim i učenim očevima, ali i nastavnicima historije, na pet temeljnih činjenica vezanih za oblast historije, a to su:

1. Nastojte se upoznati dobro s historijom minulih naroda.
2. Analizom historije spoznajte uzroke događaja, razlučite dobro od zla.
3. Mlade podučavajte korisnim podacima i sadržajima iz historije.
4. Odaberite posebno korisne i vrijedne historijske podatke, a potom na poseban način ukažite mladima na njih.
5. Ne zamarajte pamćenje i svijest mladih tjerajući ih da pamte beskorisne historijske podatke, što će im samo oduzeti dragocjeno vrijeme.

Ovaj dio predmeta historije razvija misao adolescenata i u ličnom i društvenom životu uči ih iskustvu. Ovakav način podučavanja historije podiže nivo spoznaje i razumijevanja adolescenata i utiče na razvoj stečenog razuma.

[1] Amūzeš-e tārīh, Entešārat-e UNESCO, str. 154.

[2] Al-A'râf, ajet 176.

[3] Sefīne, (‘Iber), str. 146.

[4] El-Qamer, 6

[5] Gureru-l-hikem, str. 646.

[6] Amūzeš-e tārīh, Entešārāt-e UNESCO, str. 111.

[7] Moqademeī bar felsefe-je amūzeš va parvareš, str. 156.

[8] Amūzeš-e tārīh, Entešārāt-e UNESCO, str. 137.

[9] Nehdžu-l-belāga, Fejz, str. 904.