Veličina Božijeg prava i neizbrojivost njegovih blagodati

Božiji poslanik savjetuje Ebu Zerra sljedaćim riječima:

“O Ebu Zerre, zaista je Božije pravo veće od toga da ga ljudi mogu ispoštovati i zaista su Njegove blagodati brojnije od toga da ih robovi mogu nabrojati, ali vi svakog jutra i svake večeri činite pokajanje i priznajite svoju nedosljednost!

U ovom dijelu središte rasprave je stvaranje osjećaja odgovornosti i važnost izvršavanja obaveza. Nakon što čovjek shvati da mora svoj život koristiti na najbolji način i spozna da mora posjedovati znanje da bi koristio život, vrijeme i lagodnost na najbolji način, na red dolazi potreba za stvaranjem poticaja na trud i aktivnost kod njega te stjecanje znanja da bi saznao kako se pojavljuje taj poticaj. Za stvaranje poticaja potrebno je obraćanje pažnje na činjenicu da Bog ima prava nad svojim robovima, iz čega proizlazi da čovjek u odnosu na svoga Boga ima dužnosti. Čovjek svojim razumom i iskonskom prirodom (fitret) pronalazi i shvata da ukoliko neko nad njim ima pravo, njegovo pravo se mora ispoštovati. Svaki razuman čovjek zna da Uzvišeni Bog ima najveće pravo kod njega.

Kada čovjek obrati pažnju da su sve blagodati kojima se koristi – od samog života, pa sve do drugih materijalnih i duhovnih blagodati – od Uzvišenog Boga, onda nije moguće da zaboravi na svoju dužnost robovanja. On zna da mora cijeniti i zahvaljivati se svome Darovatelju blagodati, a samo ovo je najveći poticaj koji pokreće vjernika na izvršavanje njegovih dužnosti. Zbog toga Poslanik, s.a.v.a., u prvoj rečenici ovog dijela predaje ukazuje na pravo Božije nad ljudima i kazuje da čovjek nikada ne može u potpunosti zahvaliti na blagodatima Božijim i ispoštovati pravo Božije.

Kad čovjek shvati zbilju, sve i da potroši čitav svoj život, ne bi uspio izvršiti sve svoje dužnosti, ispoštovati pravo Božije i zahvaliti na blagodatima Njegovim. Stoga se stalno mora smatrati dužnikom; čak i ako nije počinio grijeh, pravo Božije ostaje na njegovom vratu i mora ga ispoštovati. Ne dao Bog da ga šejtan prevari pa da umisli da mu je Bog dužan! Ako se neko, zahvaljujući dobroti i pomoći Božijoj, uspije udaljiti od grijeha, pa se uzleti i kaže u sebi: Hvala Allahu, nisam pogođen grijesima!, bit će pogođen nemarom i samodopadnošću. Dakle, treba imati na umu da čovjek nikada ne može uspjeti ispoštovati pravo Božije i zahvaliti se za blagodati Njegove, kako to u Kur'anu Uzvišeni Allah kazuje:

Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih prebrojati… [1]

retpostavimo da čovjek može nabrojati Božije blagodati, ali ne može ispoštovati pravo čak nijedne od njih. Čak kada bi bilo dovoljno samo jedno el-hamdu lillah da se ispoštuje pravo jedne blagodati, čovjek opet ne može uspjeti zahvaliti se za tu jednu blagodat; jer je izgovaranje el-hamdu lillah uspjeh i blagodat koju mu je Allah darovao i samo za sebe zahtijeva zahvalnost. Prema tome, za svaku zahvalu obavezna je druga zahvala. Kada bismo do Sudnjeg dana izgovarali el-hamdu lillah, ne bismo se mogli uspjeti zahvaliti za jedno el-hamdu lillah; kako onda možemo uspjeti zahvaliti se za sve ove blagodati koje stvorenja nisu u stanju nabrojati?

Obraćanje pažnje na činjenicu da su blagodati Božije neizbrojive i da On ima mnogo prava nad čovjekom kod čovjeka prouzrokuje osjećaj malenkosti i skrušenosti. Kada i ne bi činio grijeh, osjećao bi se dužnim.

Onda, ako se čovjek ne može zahvaliti na Božijim blagodatima i ispoštovati pravo Njegovo, najveći posao koji može uraditi jest da stalno bude u stanju pokajanja, povratka, skrušenosti te priznanja grijeha i slabosti u izvršavanju dužnosti. Ovo samo po sebi čuva čovjeka od samoobmane (gurur) i prevarenosti, jer kada čovjek skrene s Pravog puta, biva pogođen željom za Ovim svijetom, udobnošću i prepuštanjem sebe strastima. No, tek kada bude usmjeren na pravi put i kada odluči ispunjavati obaveze, tek onda biva zaražen samoobmanom i samodopadljivošću. Sebe upoređuje sa drugima i govori sebi da ljudi ne znaju cijeniti Božije blagodati i da su uprljani grijesima, a da sam on uspijeva izvršavati dužnosti i cijeniti blagodati Božije.

Zbog toga, u isto vrijemo dok trebamo biti od onih koji se trude i djeluju u skladu sa dužnostima ne trebamo biti pogođeni samoobmanom. Ovo je najveća lekcija odgoja koja se dobiva iz govora Ehli-bejta, a.s.

U istom ovom govoru plemeniti Poslanik, s.a.v.a., pored podsticanja pojedinca na rad, trud, izvršavanje dužnosti i opažanje težine Božijeg prava, sprečava ga i od toga da bude pogođen samoobmanom i samodopadnošću.

[1] En-Nahl, 18.