Vjerovanje i znanje

 

Vjerovanje i znanje

Kada govorimo o vjerovanju i znanju, treba znati da se kategorija vjerovanja razlikuje od kategorije znanja, jer znanje je, u kojem god značenju da se uzme, ishod iskustva i dokazivanja, a ovo dvoje pripadaju kategorijama predodžbi i razmišljanja. Međutim, vjerovanje je jedna vrsta mističkog (duhovnog) uvjerenja i spoznaje kao i samosvijesti naspram Božanske iskonske prirode. Drugim riječima, znanje je uvezena roba i odraz vanjskog svijeta, dok je vjerovanje Božanska iskra i odgovor na poziv savjesti.

Nauke se obično javljaju u vidu predodžbi, razmišljanja i odgovora, dok je vjerovanje jedna vrsta predosjećanja i nalaženja te posjedovanja uvjerenja. Drugim riječima, znanje je zbir iskustva, istraživanja, shvatanja, zbrajanja i saznanja, a vjerovanje vrsta osjećanja ovisnosti te počastvovanosti i posvećenosti prema Uzvišenijem Biću. Moguće je da predmet znanja bude omrznut i nepoželjan, dok je predmet vjerovanja uvijek mio i drag. Gdje god ima vjerovanja, tu postoje i skrušenost, i poniznost, i veličanje, i slavljenje. Naprimjer, vjerovanje u Boga je jedna vrsta osjećanja suštinske potrebe i ovisnosti o Neovisnom Gospodaru, ili drugačije kazano, osjećanja posvemašnje potrebe za neograničenim Neovisnim Bićem. Zapravo, to je osjećanje sićušnosti naspram beskrajnog veličanstva, uzvišenosti, milosti i moći.

Prema riječima Kur'ana, vjerovanje je odgovor na zov iskonske prirode te obnavljanje obećanja datog na Dan zavjeta:

فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

…Božijoj prirodi po kojoj je ljude stvorio…[1]

Također se kaže:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِى آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi…”[2]

A potom još kaže da je svrha sveg tog obznanjivanja i svjedočenja potreba da na Danu sudnjem ljudi ne kažu da o tome nisu ništa znali.

Dakle, vjerovanje je potvrđivanje i obnavljanje zavjeta iskonske prirode na koji se vjerovatno ukazuje prisegom datom na Dan zavjeta, dok je znanje jedna vrsta razumske i misaone veze između znalca i saznatog. Jednostavno kazano, vjerovanje je jedna vrsta osjećanja prožetog veličanjem, slavljenjem i skrušenošću prema Najuzvišenijem Biću. Međutim, znanje ovakvo osjećanje ne smatra obaveznim, jer znanje je sredstvo poimanja i otkrivanja nepoznanica, makar one znalcu bile nepoželjne i odvratne. Znanje i vjerovanje ne idu uvijek zajedno i stoga se u Kur'anu kaže:

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا

I oni ih, zbog svoje nepravednosti i oholosti, porekoše, ali se duše njihove u njih uvjeriše… [3]

Iz tog razloga, oni kojima se Kur'an obraća sa “oni koji vjeruju”, a ne “oni koji znaju”, tj. oni koji su uvjereni, a ne oni koji znaju, ali nisu uvjereni.

Druga crta vjerovanja je činjenica da je ono uvijek popraćeno osjećanjem spokoja i smiraja, dok znanje može ponekad izazvati uznemirenost i nesigurnost.

Bog o vjernicima kaže:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

One koji vjeruju i čija se srca sjećanjem na Boga smiruju – a srca se, uistinu,  sjećanjem na Boga smiruju![4]

[1] Er-Rum, 30.

[2] El-A'raf, 172.

[3] En-Neml, 14.

[4] Er-R'ad, 28.