Vrijednost odgoja
Vrijednost odgoja
Čovjek bez odgoja i obrazovanja nikada neće stići do savršenstva koje dolikuje ljudskom biću i neće kročiti putem koji njegov uzvišeni položaj zaslužuje.
Obratimo sada pažnju na dva načela. Prvo načelo govori da dobar odgajatelj pri odgajanju treba obratiti pažnju na sve dječije potencijale i sve njih, uz poštivanje ravnoteže i međusobne usklađenosti, treba prevesti iz stanja potencijalnosti u stanje aktualnosti. A tome prethodi poznavanje čovjeka i posjedovanje svijesti o njegovim vanjskim i nutarnjim zbiljama. Drugim riječima, ispravan je onaj odgoj koji je usklađen sa stvarnom suštinom i čovjekovom zbiljskom, iskonskom prirodom. Odgajatelj će postići takav odgoj onda:
- kada bude poznavao sve zbiljske zahtjeve i prirodne sklonosti čovjeka,
- kada te zahtjeve i sklonosti za vrijeme odgoja bude unaprijedio i zadovoljio.
Mnogo je predaja prenesenih od islamskih prvaka o nužnosti samospoznaje iz različitih aspekata, što spada u korijen i osnovu ljudske sreće.
Imam Ali, a.s., je izrekao sljedeće mudrosti:
أفضَلُ المَعْرِفةِ مَعْرِفةُ الإنسانِ لِنفْسِهِ
“Najbolja spoznaja jeste spoznaja samog sebe.”[1]
أَعْظمُ الجَهْلِ جَهْلُ الإنسانِ أمرَ نَفسِهِ
“Najveće neznanje je nepoznavanje sebe samog.”[2]
أفضلُ العقْلِ مَعرِفةُ المرْءِ نفْسَهُ فَمَنْ عرفَ نفسَهُ عَقَلَ و مَنْ جَهِلَها ضلَّ
“Najbolje razmišljanje je spoznaja sebe. Onaj koji je spoznao sebe, razuman je, a onaj ko ne poznaje sebe, ide u stranputicu.”[3]
مَنْ عَرَفَ نفسَهُ فقدْ انتَهَى إلى غايةِ كُلِّ معرِفةٍ و عِلْمٍ
“Ko je spoznao sebe, postigao je najveći nivo znanja i spoznaje.”[4]
مَنْ لَمْ يَعرِفْ نَفْسَهُ بَعُدَ عن سَبيلِ النَّجاةِ و خَبَطَ في الضَّلالِ و الجَهالاتِ b
“Onaj ko sebe ne spozna, skrenuo je sa puta sreće i spasa, a zalutao je u zabludu i neznanje.”[5]
Iz navedenih predaja može se zaključiti da su osnova i temelji ljudske sreće postavljeni na samospoznaji. Onaj ko sebe nije spoznao i ko sebe ne ocijeni realno, nikada neće stići do savršenstva dostojnog ljudskosti. Onaj ko ne poznaje Božije riznice položene u sebi i skrivena bogatstva, taj se neće ni pokrenuti da ih pretoči u ozbiljenje.
Kumejl ibn Zijad je kazao Imamu Aliju, a.s.: “Želim da me upoznaš sa mojom dušom.” Ali mu odgovori: “S kojom dušom želiš da te upoznam?” Reče: “O moj zaštitniče, pa koja to duša ima, osim ove jedne?” A on kaza: “O Kumejle, četiri su duše: vegetativna, čija je odlika razvoj i rast, animalna, koja posjeduje čula opažanja, racionalna sveta duša i nebeska božanska duša.”[6]
Osim prirode biljaka i životinjske strastvenosti, čovjek posjeduje riznice ljudske intelektualnosti i dušu nebeskog i božanskog karaktera. Sretan je onaj čovjek koji obrati pažnju na sve svoje potencijale i resurse, bili oni materijalni ili duhovni, i koji sve njih gdje treba i u ispravnoj mjeri zadovolji.
Čovjek, pored tjelesnih užitaka i udovoljenja životinjskim željama, treba obratiti pažnju na pročišćenje nutrine i oživljavanje duhovnih sklonosti koje su, također, dio njegove urođene potrebe. Potrebno je da čovjek sve ove potencijale uskladi i pokrene u pravcu napretka i usavršavanja te da iskreno slijedi nepromjenjivi zakon iskonske prirode. U protivnom, bit će od onih koji krše jasne propise svijeta Kreacije, za što mu slijedi kazna.
[1] Gureru-l-hikem, str. 179.
[2] Gureru-l-hikem, str. 179.
[3] Gureru-l-hikem, str. 199.
[4] Gureru-l-hikem, str. 698.
[5] Gureru-l-hikem, str. 706.
[6] Adabu-n-nefs, sv. 1., str. 11; Medžme‘ul-bahrejn (nefs).
