Mubahela s nedžranskim hrišćanima

Mubahela s nedžranskim hrišćanima (Poslanikovo pismo)

Gdje se nalazi Nedžran

Nedžran je jemenski grad na granici s Hidžazom u sjevernim planinskim dijelovima Jemena, deset konaka od San'e. Taj teritorij pripada plemenu Hamdan. Kažu da je Nedžran bio veliki grad, koji je činilo 73 sela. Uhdud, koji se spominje u Kur'anu, jedno je od nedžranskih sela.
Poslanikovo pismo Nedžrancima
Nakon oslobađanje Mekke i uspostavljanja islamske vlasti, Poslanik, s.a.v.a., šalje Nedžrancima pismo kojim ih poziva u islam. U pismu ih je prvo pozvao da postanu muslimani, a ako to neće, onda da prihvate muslimansku zaštitu i plaćaju džiziju. U suprotnom, neka se spreme za rat.
Pismo je stiglo na ruke biskupa po imenu Ebu Harise ibn Alkame. Kada je pročitao pismo, uznemirio se i sav stresao. Zatim je poslao čovjeka po jednog Nedžranca čije ime bijaše Šurehbil ibn Veda'a, kome dade Poslanikovo pismo da ga pročita. Nakon toga, biskup ga upita za mišljenje, a Šurehbil mu odgovori: “Dobro znaš da je Bog obećao Ibrahimu da će među Ismailovim potomcima odabrati poslanika. Zašto ovaj čovjek ne bi mogao biti upravo taj poslanik kojeg je Bog obećao? Naravno, ja nisam stručnjak u prepoznavanju poslanika i u tome nemam svog stava. Ali ako je tvoj problem ovosvjetski, pomoći ću ti svim svojim silama.”
Kada je čuo njegovo mišljenje, biskup se počeo obraćati Nedžrancima ponaosob tražeći da čuje njihova mišljenja. I oni su mu ponovili ono što mu je rekao i Šurehbil. Na kraju, dogovor je bio da pošalju Šurehbila ibn Veda'a, Abdullaha ibn Šurehbila i Džabara ibn Fejda kod Poslanika da se informišu o njemu i da se vrate s tim saznanjima.
Na put kreće grupa od 60 ljudi. Od toga, 14 ljudi su bili plemići i odabrani stanovnici Nedžrana. Trojica od njih bili su upravitelji kojima su se hrišćani obraćali kada bi imali kakvih potreba i problema. Jedan od njih bio je Akib, a zvali su ga Abdu-l-Mesih. Bio je poglavar svog plemena koje se nikada nije suprotstavilo njegovom mišljenju. Drugi je bio Sejjid, a zvali su ga Ejham. On je bio odgovoran za protokol i raspored putovanja. Uživao je povjerenje kod hrišćana. Treći je bio Ebu Harise, učen i uticajan čovjek. Izgrađeno je nekoliko bogomolja koje su nosile njegovo ime. On je čuvao sve hrišćanske vjerske knjige.
Ova grupa od 60 ljudi u Medinu ulazi noseći na sebi odjeću plemena Beni K'ab. Odmah su se zaputili u Poslanikovu džamiju. Poslanik je u tom momentu klanjao ikindiju s vjernicima. Odjeća izaslanika bila je veoma lijepa i nakićena, takva da je jedan Poslanikov ashab izjavio kako nikada nije vidio tako lijepo obučene izaslanike. Kada su stigli u džamiju, nastupilo je vrijeme njihove molitve. Po običaju su to oglasili zvonom, okrenuli se prema Istoku i stupili u molitvu. Nekoliko ashaba htjelo ih je spriječiti, ali im je Poslanik rekao da ih puste na miru.
Nakon molitve Akib i Sejjid su prišli Poslaniku i započeli razgovor s njim.
– U šta pozivaš ljude?
– Da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da priznaju moje poslanstvo. I da je Isa bio rob i stvorenje, pio je i jeo. Imao svoje fiziološke potrebe.
– Pa ko mu je bio otac?
– A šta je s Ademom? Zar on nije bio Božiji rob i stvorenje? Zar nije jeo i pio? Zar nije imao fiziološke potrebe? Zar se nije oženio?
– Jeste.
– A ko mu je bio otac?
Ostali su bez odgovora.
Poslanik im je onda predložio: “Postanite muslimani, pokorite se Bogu.”
Akib i Sejjid mu odgovoriše: “Mi smo i prije tebe prihvatili islam i pokorili se Bogu.”
Poslanik im onda reče: “Kako možete misliti da ste u istini, a djela vam svjedoče da niste pokorni Bogu? Vjerujete da Bog ima dijete. Isaa smatrate Božijim sinom. Poštujete i obožavate krst. Jedete svinjetinu. Sve je to u suprotnosti s istinitom vjerom!”
Oni opet pođoše iznositi iste argumente
– Ako Isa nije Božiji sin, pa ko mu je onda bio otac?
– Slažete li se da svaki sin liči na svog oca?
– Da, tako je.
– Važi li to i za Isaa?
– Ne.
– Znate li da na nebesima i zemlji Bogu nije ništa skriveno, da On sve zna?
– Znamo.
– Je li Isa znao išta više od onoga čemu ga je Bog poučio?
– Ne.
– Znate li da je naš Bog Onaj Koji u majčinoj utrobi oblikova Mesiha kako je On htio?
– Upravo tako.
– Zar majka nije Mesiha nosila u utrobi poput ostale djece i zatim ga poput ostalih majki donijela na ovaj svijet? I Isa je poput ostale djece nakon rođenja jeo hranu?
– Da, tako je bilo.
– Pa kako je Isa božiji sin, a nema s Njim nikakve sličnosti!?
Tad nastade tajac.
U tom trenutku, objavljeno je prvih osamdeset i nekoliko ajeta sure Ali Imran zarad objašnjenja islamske spoznaje i programa.
Pošto Nedžranci i dalje nisu htjeli odustati od ideje da je Isa božiji sin jer nije imao oca, Poslanik im napokon reče: “Hajdemo zajedno tražiti od Boga da kazni one koji ne govore istinu. Ako sam ja u pravu, na vas će se spustiti Božije prokletstvo, a ako ste u pravu vi, spustit će se na mene.”
Odgovoriše: “To je pošteno od tebe.”
Zatim su se dogovorili kada će biti mubahela/zajedničko proklinjanje.
Kada su se vratili u svoj smještaj, njihovi prvaci, čiji predvodnik bijaše Ebu Harise, rekoše: “Ako sutra dođe sa svojim prijateljima, učinit ćemo mubahelu. A ako dovede svoju porodicu i bliski rod, govori istinu.”
Sutradan, hrišćani su došli na dogovoreno mjesto. Vidjeli su da je Poslanik došao s Alijem, a.s., Fatimom, s.a., Hasanom, a.s., i Husejnom, a.s.
Upitaše ga ko su oni.
Dobili su odgovor: “Amidžić i zet Ali ibn Ebi Talib, njegova kćerka Fatima i dva sina od kćerke Hasan i Husejn.”
Čuvši to, hrišćani se prepadoše. Povikaše: “Oslobodi nas mubahele, ne želimo mubahelu!”
I Poslanik onda s njima dogovori džiziju.
U jednoj predaji se kaže: “Pošto je Poslanik stigao na dogovoreno mjesto, spustio je koljena na zemlju i spremio se za mubahelu. Biskup je primijetio: ‘Sjeo je na koljena za mubahelu poput poslanika.’ Pošto se biskup vratio, Sejjid mu reče: ‘Idi, istupi i proklinji…’ Biskup mu odgovori: ‘Zaista vidim lica koja su takva da, ako od Boga zamole da uništi brdo, Bog će ga uništiti. Nemojte se upuštati u mubahelu, bit ćete uništeni!’”
Poslanik je rekao: “Tako mi Boga, u Čijoj ruci je moja duša, da su pristupili mubaheli, bili bi pretvoreni u majmune i svinje. I ova dolina bi za njih bila ispunjena vatrom i ne bi prošla ni godina, a oni bi svi bili uništeni.”
Pošto su odustali od mubahele, prihvatili su plaćati džiziju i biti pod zaštitom islama. Visina džizije koja je bila dogovorena iznosila je 2000 komada odjeće, a sa svakim komadom po 40 bakrenih dirhema. Također su trebali dati i po 30 kopalja, 30 pozajmljenih oklopa i 30 konja u slučaju rata. Ukoliko nešto od pozajmljenog bude uništeno, oni koji to budu koristili su jamci da će obeštetiti Nedžrance.
Bilo je i drugih tačaka u sadržaju ovog sporazuma u kojima je Poslanik spomenuo potrebna pravila. Sadržaj ovog ugovora o džiziji napisao je Ali ibn Ebi Talib, a.s., a potpisnici su bili Amr ibn As i Mugire ibn Šu'be.
Dogovoreno je da hiljadu komada odjeće daju u mjesecu saferu, a drugu hiljadu u mjesecu redžebu.
Na taj način okončan je slučaj Nedžrana.

Izvori:
Sejjid Džafer Murteda Amili, Es-Sahih min sireti en-nebijj el-a'zam
Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai, El-Mizan fi tefsiri-l-Kur'an
Makarem Širazi, Tefsir Nemune
Sejjid Ali Ekber Karši, Az hidžret ta rihlet