Poslanikova usamljenost očitovana na Gadiru

Poslanikova usamljenost očitovana na Gadiru

I Mi nismo poslali ni jednog poslanika osim sa ciljem da mu se, Allahovom dozvolom, svijet pokorava![1]

Muhammed, a.s. nije bio usamljen u svom narodu. Naprotiv, on je bio na vrhuncu popularnosti, slave, omiljenosti… Međutim, usamljena je bila njegova uzvišena poslanička ličnost. To znači da ga ljudi nisu doživljavali kao poslanika čiju su narebu morali poštovati i sprovoditi kao što poštuju i sprovode Božiju. Često se dešavalo da kada bi Poslanik objašnjavao neko vjersko pitanje ashabi bi mu postavljali sljedeće pitanje:

Jesu li to Božije riječi ili tvoje? Je li ta naredba od Allaha ili od tebe?

Ovo pitanje je kako historija bilježi bilo jako često pitanje. To pokazuje da su mnogi ljudi pravili razliku između Božije i Poslanikove naredbe. Naravno, ne bi se zaustavljali na tome već bi se počeli raspravljati i prepirati sa Poslanikom. Insistirali bi na tome da promijene Poslanikov stav!

Oni nisu bili svjesni Poslanikove veličine, njegove pokornosti Bogu i saglasnosti sa Božijom voljom do te mjere da Allah kaže:

…i ti nisi bacio, kad si bacio, nago je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao.[2]

Ili časni ajet koji kaže:

On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se objavljuje.

Ili ajet:

O vjernici! Pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku, i onima vašim ljudima koji vam zapovijedaju![3]

Oni su pravili razliku između objave i Poslanika. O tome Allah govori u 61. ajetu sure En-Nisa’:

Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.

Znači, Allah im naređuje da se prihvati i objava i Poslanik zajedno, jer su ono jedna zbilja. Poslanik je živi Kur’an.  Međutim, neki ne mogu da prihvate Poslanika, već okreću glavu od njega, a prihvataju objavu! Zato na kraju ajeta Uzvišeni kaže:

…vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.

Formalno ne okreću glavu od onoga što Allah objavljuje, ali okreću glavu od pokoravanja Poslaniku. Ovo je izuzetno važno pitanje. Oni ne mogu biti sljedbenici Kur’ana ako se ne pokoravaju Poslaniku.

Upravo ovo se desilo na Gadiru. Nakon što se pročula vijest o imenovanju Imama Alija kao Poslanikovog nasljenika Nu’man ibn Haris je uzjahao na konja i što je mogao brže došao kod Poslanika. Obratio mu se riječima:

O Muhammede, ti si nam od Allaha naredio da posvjedočimo Božiju jednoću i tvoje poslanstvo. Mi smo prihvatili. Onda si nam rekao da obavljamo namaz, dajemo zekjat.. . (naveo je ostale naredbe). I to smo prihvatili. Nije ti bilo dovoljno sve naše pokoravanje pa si uzeo ruku svoga amidžića i svima nam nametnuo njegovu vlast. Rekao si:

Kome sam ja mevla (zaštitnik) Ali mu je mevla (zaštitnik).

Sada sam došao da te pitam je li ovo imenovanje bilo od tebe ili je (naredba) od Boga.

Poslanik, s.a.v.a. je rekao:

Tako mi Onoga Gospodara osim Kojeg drugog boga nema i ova kao i sve druge naredbe je od Boga.

Haris je krenuo prema svome konju izgovarajući ove riječi:

Bože ako je ovo istina i ako je naredba od Tebe neka sa neba sruči kamenje na mene i kazna bolna.

Još se nije bio popeo na svoga konja, a sa neba je pao kamen i usmrtio ga.

A kad su oni rekli: “Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!”[4]

O ovom događaju govore i prva dva ajeta sure Ma’aridž.

Neko je zatražio da se kazna izvrši, nad nevjernicima, – niko ne može spriječiti.

 

Priča o Nu’manu ibn Harisu je jedan od najjačih dokaza da je ispravno tumačenje riječi mevla osoba kojoj se moramo pokoriti.

[1] En-Nisa’, 64.

[2] El-Anfal, 17.

[3] En-Nisa’, 59.

[4] El-Anfal, 32.