Muavijina smrt
Muavijina smrt
Pedesetak godina nakon Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja, dvadeset godina nakon šehadeta Imama Alija i deset godina nakon šehadeta Imama Hasana, polovinom mjeseca redžepa 60. godine po Hidžri umro je Muavija ibn Ebi Sufjan.
Muavija je otprilike četerdeset i dvije godine upravljao i vladao iz Damaska. Bio je postavljen nekih pet godina za zapovjednika Sirije od strane drugog i otprilike dvanaest godina od strane trećeg halife. Manje od pet godina za vrijeme vladavine Zapovjednika vjernih, Alija ibn Ebu Taliba i oko šest mjeseci za vrijeme vladavine Imama Hasana, mir s njime, imao je vlast u rukama nad Sirijom. Bio je u neprijateljstvu i na ratnoj nozi sImamom Alijem i Imamom Hasanom Mudžtabom. Nešto manje od dvadeset godina nakon šehadeta Imama Hasana, Muavija je bio na prijestolju hilafeta, a na kraju svoga života uzeo je prisegu od muslimana za svoga sina Jezida. Muavija je začetnik dinastije od četrnaest sufjanskih, mervanskih i emevijskih halifa koji su od 41. do 132. godine po Hidžri, tj. hiljadu mjeseci, držali u rukama islamsku vlast.
Muavija je tokom svoje vladavine potpuno kontrolirao situaciju i mogao je postupiti suprotno jasnom ugovoru koji je potpisao s Imamom Hasanom, mir s njime, naprimjer, u mirovnom ugovoru koji je bio potpisan između njih stajao je uvjet da ne uznemirava sljedbenike Zapovjednika vjernih, da ih ne ubija i da svi budu bezbjedni. Posebno je bilo spomenuto ime Hidžr ibn Adi Kandija, koji je bio jedan od ashaba Božijeg poslanika, s.a.v.a., i sljedbenika Zapovjednika vjernih, mir s njime. Ali, kao što su zabilježili svi islamski historičari, Muavija je ubio i učinio šehidom Hidžr ibn Adia i šestericu njegovih prijatelja. Jednog od njih je Zijad ibn Ebih, Muavijin namjesnik u Iraku, živa u grob zakopao. Taj poštovani čovjek zvao se Abdurahman ibn Hanan Gazzi. Moć i dominacija Muavije išla je do te mjere da je mogao uraditi sve što je htio i niko nije smio pitati zašto i kako.
Jedan od velikih muslimanskih historičara i geografa iz IV st. Ali ibn Husejn Masu‘di u knjizi Murudžu-z-zeheb bilježi:
“Čovjek je iz Kufe na povratku sa Siffina, jašući kamilu, došao u Damask. Čovjek iz Sirije uhvatio se za nj i rekao: ‘Kamila koju jašeš je moja. Zaplijenjena je u ratu na Siffinu i pala je u tvoje ruke.’ Svađa je uzela maha te su zajedno otišli kod Muavije. Čovjek iz Damaska doveo je pedeset svjedoka koji su svjedočili da je kamila njegova. Muavija je na osnovu svjedočenja pedeset svjedoka presudio da kamila pripada čovjeku iz Damaska i primorao Iračanina da mu preda kamilu.
Čovjek iz Iraka na to reče: ‘Bog ti dao svako dobro, ova kamila nije ženka, muškog je roda.’
Muavija je odgovorio: ‘Ja sam presudio i nema povratka.’
Kada su se svi razišli, pozvao je tog čovjeka iz Kufe i rekao mu: ‘Kolika je bila cijena tvoje kamile?’
Kada je čovjek odgovorio, Muavija mu je dao više od te cijene i rekao: ‘Poruči Aliju da ja imam za rat s njim sto hiljada ljudi koji ne prave razliku između muške i ženske kamile.’”
Masu‘di nakon ove priče kaže da je pokornost naroda Muaviji i njegov utjecaj došao dotle da je prilikom odlaska u rat na Siffinu u srijedu proučen ezan za džumu namaz, klanjajući je s narodom. I niko se nije našao da kaže da je srijeda i zašto klanjamo džumu namaz!
