Imamov susret s Hurrovom vojskom

Autor: Ibrahim Ajeti
Izvor: Vječne poruke
Share

Dana 1. muharrema 61. godine po Hidžri Imam se suočio s Hurrom i njegovim prijateljima. Nakon što je napojio njegove žedne prijatelje i saputnike, nastupilo je vrijeme podne-namaza. Kada je Hadždžadž ibn Mesruk Džuf'i, jedan od čuvenih šehida na Dan ašure, po Imamovoj naredbi proučio ezan, Imam je izišao iz šatora i nakon ezana, a prije ikameta, obratio im se s nekoliko riječi. Nakon slave i hvale Boga, rekao je:

“Ljudi! Ja vam nisam došao dok mi nisu stigli vaši dopisi, i dok se nisu ponudili vašim predstavnicima da vas ja vodim.”

“Pa zaista mi nemamo Imama, možda nas Allah, dž.š., tobom sakupi i ujedini na uputi i istini.”

“Pa ako budete na tome, onda sam vam došao, pa mi dajte ono šta će mi jamčiti sigurnost od vaših ugovora i prisega, pa ako tako ne učinite i ako moje vodstvo mrzite, onda ću se povući od vas na mjesto odakle sam vam došao.”

Ove riječi ostavile su ih nijemim i nije niko od njih progovorio niti jednu riječ.[1]

Hadždžadž je po Imamovoj zapovijedi proučio ikamet za namaz. Obje vojske klanjale su za Imamom namaz u džematu. Nakon što su se odmorili i nastupilo vrijeme ikindija-namaza i ikindiju su klanjali na isti način u džematu. Poslije namaza Imam Husejn, mir s njime, se još jednom obratio Hurrovim ashabima, rekavši:

“A zatim. O ljudi! Pa ako se bi budete bojali Allaha, dž.š., i budete znali šta je čiji hak – pravo, onda će On biti zadovoljan s vama. A mi smo Ehli-bejt Muhammeda, s.a.v.a., preči za preuzimanje vodstva (velajeta) nad vama od onih koji smatraju da im pripada ono šta nije njihovo i onih koji među vama hrle ka netrpeljivosti i neprijateljstvu. Pa ako odbijete, onda to nije ništa drugo osim vaša mržnja prema nama i vaše neznanje o našem pravu. I ako vaše mišljenje sada bude drugačije od onoga koje je došlo u vašim dopisima, i koje je predočeno onako kako smatraju vaši izaslanici, onda ću ja odstupiti i od vas se udaljiti.”[2]

Hurr ibn Jezid Rijahi u odgovoru na ove Imamove riječi reče:

“Tako mi Boga, ja nemam nikakvih informacija o pismima i izaslanicima.” Imam Husejn rekao je ‘Ukbi ibn Sem'anu, koji je na Dan ašure bio uhapšen, a potom pušten, da pisma naroda Kufe prospe ispred Hurra i njegovih prijatelja. Hurr je opet rekao da on nije pisao pismo i da ga on neće ostaviti sve dok ga ne odvedu do Ibn Zijada. Imam Husejn mu na to reče da mu je smrt bliža od toga. Imam Husejn sa svojim, a Hurr sa svojim prijateljima, uzjahali su i krenuli putem koji nije vodio ni u Medinu ni u Kufu.

U svemu tome Hurr je po njegovu mišljenju dobronamjerno i sa savjetom prišao Imamu Husejnu i rekao: “Zaklinjem te Bogom, nemoj ratovati, jer budeš li ratovao, poginut ćeš.”

Imam Husejn uznemiri se i reče: “Je li me to zastrašuješ smrću? Zar ćeš biti spokojan mojim ubistvom? Ja ovdje imam reći ono što je rekao čovjek iz plemena Evs. On je htio pomagati Božijeg poslanika, ali ga je amidžić zastrašivao pogibijom, rekavši:

‘Kuda ideš, poginut ćeš!’, a on je odgovorio svom amidžiću:

Okončaću, a smrt nije sramota za dječaka,

ako je nanijjetio istinu i kao musliman se borio,

I družio se s ispravnim ljudima lično,

I propasti izmicao i od zločinaca se odmicao,

Pa ako poživim – neću se kajati, a ako umrem – neće me zaboljeti,

Dovoljno ti je poniženje da živiš a da mrziš.[3]

Imam Husejn, mir s njime, i Hurr ibn Jezid Rijahi sa svojim pomagačima stigli su do svratišta Bejde. I tu im se Imam Husejn obratio i više nego prije rasvijetlio situaciju rekavši:

“Ja u ovom trenutku imam obavezu i trebam je izvršiti. Ne radi se ni o čemu drugom osim o izvršavanju te obaveze.” Sadržaj toga govora jeste sljedeći:

“Jezid je halifa, koji tlači i nanosi nepravdu, koji smatra dozvoljenim ono što je Bog zabranio. On krši Božije zavjete i ugovore i suprotstavlja se Poslanikovu sunnetu. Krenuo je putem griješenja i tlačenja i tako se ponaša među robovima Božijim, a Božiji poslanik rekao je ko god da se u takvoj situaciji suoči s takvim halifom i on ga ne bude odvraćao djelom i riječima i ne bude sprečavao njegov pogrešan metod, Božija je obaveza da takvu osobu zajedno s tim halifom smjesti na isto mjesto.”

Ovo je upravo onaj trenutak na koji ukazuje časni Kur'an:

I njih smo Mi učinili vođama koji pozivaju Vatri![4]

To znači da sve vođe i predvodnici ne vode svoje sljedbenike u Džennet. Neke vođe i predvodnici naroda svoje sljedbenike vode ka Džennetu i sreći, i to Džennetu u sveobuhvatnom smislu, tj. napretku, sreći i vrhuncu veličine i na ovom i na budućem svijetu. Međutim, u skladu s kur'anskim gledištem i historijskim iskustvom, neke vođe, između ostalih i Jezid, vuku svoje sljedbenike prema Vatri, kazni i sigurnoj propasti i na Ovom i na budućem svijetu.

[1]Menakib, Ibn Šahr Ašub, sv. 4, str. 96.

[2]EršadeMufid, sv. 2, str. 79.

[3]Kamiluz-zijarat, str. 96.

[4]Kasas, 41.

  • 1 Oktobra, 2019