Položaj i vrijednost posta i džihada

Poslanik, s.a.v.a., predstavio je post kao štit od džehennemske vatre jer je on sredstvo za uzdizanje i razvoj čovjeka te prepreka šejtanu.

Čovjek posjeduje dušu koja naređuje zlo (nefsi-emmare). Ona ga stalno navodi na krivi put i gubljenje duhovnog identiteta. U vezi s tim Ali, a.s., kaže:

“Za vas najviše strahujem zbog dviju stvari: slijeđenja nahođenja duše i dugih želja, jer slijeđenje nahođenja duše odvraća od istine, a duge želje čine da se zaboravi na Budući svijet.”[1]

S obzirom da je Uzvišeni Bog dobrostiv i voli svoje robove, učinio im je dostupnim mnoštvo sredstava da bi se iskupili za nasilja koja su prema sebi učinili i koja su postala uzrok njihove udaljenosti od svete blizine Božije. Jedno od tih sredstava je i post, koji uzrokuje čišćenje duše od posljedica loših djela, podnošenje teškoća i strpljivost u nečinjenju grijeha.

Pored važnosti posta i njegove uloge u samoizgradnji, u nekim predajama za post u određenim danima i mjesecima predviđena je posebna nagrada, kao što je slučaj sa postom u mjesecima redžebu i šabanu, u kojima su bogougodnici i alimi – velikani imali običaj postiti.

Džihad, borba na Božijem putu je izvor slave i časti i ona ima životnu važnost u očuvanju i zaštiti vjere i društva. Kada ne bi bilo džihada, vjera i vjerska uvjerenja bi nestali, zato što dunjalučari i obožavatelji interesa, da bi ostvarili svoje želje, ne prestaju sa neprijateljstvom i borbom protiv vjere. Džihad zaštitnika vjere rezultirao je da vjera bude očuvana izvan dosega neprijatelja i izvan opasnosti i mi se danas koristimo plodovima njihove borbe. Iz ovog razloga lica boraca na putu istine svijetle i oni su zbog svoje istinske požrtvovnosti i predanosti postali predmet Božije dobrote i pažnje.

Uzvišeni Bog u vezi s njima govori:

Vjernici koji se ne bore ­­– osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili.[2]

Ono na šta se Poslanik, s.a.v.a., oslanja jest činjenica da se ono što se može učiniti jezikom ne može učiniti drugim tjelesnim organima. Poslovi koje jezik može obaviti veći su i od namaza, i od posta, i od džihada – bilo da se radi o naređivanju dobra i odvraćanju od zla (u predajama je ono predstavljeno većim od džihada), ili o podučavanju drugih – zato što je upućivanje neznalice prema istini veće od bilo kakvog džihada. Također nam se daje do znanja da pohvaljene radnje (mustehab) nisu samo duga djela za čije činjenje treba mnogo vremena, već se pohvaljene radnje na neki način mogu činiti i jezikom, bez trošenja velikih sredstva, mnogo vremena i bez ulaganja velikog napora. Dakle, treba vrijednost jezika cijeniti i treba jezik očuvati od nesreća i prljavština, da nam ne bi propala djela.

[1] Biharul-envar, sv. 77, str. 419.

[2] En-Nisa, 95.