Imamov karavan stiže na Kerbelu

Imamov karavan stiže na Kerbelu

Na području zvanom Ninava^[1] stigao je vijesnik Ubejdullaha ibn Zijada iz Kufe i uručio pismo Hurru ibn Jezidu. U pismu je pisalo:

“Kada pročitaš moje pismo, oštro se odnosi prema Husejnu i natjeraj ga da se zaustavi na mjestu na kom nema vode niti ikakvog skloništa.”^[2]

Hurr je pokazao pismo Imamu i objasnio svoju namjeru da sprovede naredbu Ibn Zijada. Napomenuo je da je pismo donio Ibn Zijadov špijun i da on nema izbora.^[3] Zuhejr ibn el-Kajn, jedan od velikana koji je bio u pratnji Imama, predložio mu je da bi bilo dobro da iskoriste priliku i počnu bitku s tom skupinom neprijatelja jer ih je bilo malo i lakše bi se mogli iznijeti s njima. Imam je odgovorio:

“Ja nikad neću biti prvi koji će početi rat.”^[4]

Imam je umjesto toga zatražio od Hurra da prođu malo naprijed i odaberu pogodno mjesto gdje će se smjestiti. Hurr se složio pa su nastavili put. Na jednom mjestu, Hurr i njegovi pratioci su, ukazujući na blizinu Eufrata i pogodnost tog mjesta za boravak, spriječili Imama da idu dalje. Imam je upitao kako se zove to mjesto. Rekli su mu da je to Taff, na što je Imam upitao ima li to mjesto neko drugo ime. Onda su mu otkrili da se zove i Kerbela. Kad je čuo tu riječ, Imam je samo prozborio dovu:

“Bože, utječem se Tebi od tuge i nedaće,”^[5] i potom rekao svojim sljedbenicima: “Ovdje je mjesto na koje ćemo se zaustaviti i, tako mi Boga, upravo je ovdje mjesto naših mezara i, tako mi Boga, ovdje ćemo biti proživljeni na Sudnjem danu. Ovo je obećanje moga djeda, Poslanika Božijeg, a njegovo obećanje je istinito.”[6]

Imam Husejn je na Kerbelu došao 2. muharrema 61. godine po hidžri. Nakon što su se zaustavili, održao je govor svojim saputnicima:

“Vidite šta nas je zateklo. Uistinu, svijet se promijenio i okrenuo se ružnim stvarima, a njegove lijepe stvari su se okrenule od nas. Od vrijednosti i vrlina ostalo je vrlo malo, poput kapi na dnu posude i poput jadnog života na oskudnoj ispaši. Zar ne vidite da se ne postupa u skladu s Istinom i da se ne suzdržava od neistine? U ovakvim okolnostima vjernik treba srce vezati za susret s Bogom, jer ja ne vidim smrt nikako drugačije osim kao sreću, a život s nepravednicima samo kao patnju. Ljudi su postali robovi Ovoga svijeta, a vjera je samo poslastica na njihovim jezicima. Sve dok su u blagostanju, vrte se oko vjere, a kada budu suočeni s kušnjama i teškoćama, istinskih vjernika će ostati vrlo malo…”[7]

Hurr ibn Jezid je napisao pismo Ibn Zijadu i izvijestio ga o tome da se imam Husejn zaustavio na Kerbeli. Ibn Zijad je onda napisao imamu Husejnu:

“Obaviješten sam o vašem dolasku na Kerbelu. Predvodnik pravovjernih, Jezid ibn Muavija, naredio mi je da ne spustim mirno glavu na jastuk i da ne zasitim stomak hranom dok tebe ne ubijem ili dok se po mojoj naredbi ne pokoriš Jezidovoj vlasti. Selam.”

Imam Husejn je pročitao pismo i bacio ga. Osoba koja je dostavila pismo Imamu upitala ga je za odgovor.

“Njegovo pismo nema odgovora od nas jer je Božija kazna za njega izvjesna.”

Kada je Ibn Zijad saznao za ovakvu Imamovu reakciju, veoma se razljutio[8] i poslao je Omera ibn Sa'd ibn ebi Vekkasa[9] kao vrhovnog komandanta vojske na Kerbelu.[10] On je treći dan muharema, dan poslije dolaka imama Husejna, stigao na Kerbelu s četiri hiljade vojnika.[11]

Imam je putem Amra ibn Karde el-Ensarija, jednog svog prijatelja, zatražio susret s Omerom ibn Sa'dom i ovaj je pristao. Navečer su došli u šator koji se nalazio između dvije vojske, svaki od njih s po dvadeset pratilaca. Imam, njegov brat Ebu-l-Fadl i sin, Ali Ekber, s jedne strane, a Omer ibn Sa'd, njegov sin Hafs i njegov sluga s druge strane, ušli su u šator. Ovi susreti su se oba-vljali ne bi li se našlo rješenje bez sukoba. Na početku su razgovori išli u dobrom pravcu. Omer ibn Sa'd je u pismu Ibn Zijada obavijestio o napretku ovih pokušaja:

“… Husejn je spreman vratiti se odakle je i došao, otići u neko islamsko pogranično područje i živjeti kao ostali muslimani ili sam otići do Jezida i kako god da se dogovore riješiti problem…”[12]

Ubejdullah ibn Zijad se prvo obradovao ovom prijedlogu, ali je Šimr ibn zil-Dževšen, koji je imao želju da dođe na položaj komandanta Ibn Zijadove vojske, optužio tadašnjeg komandanta Omera ibn Sa'da za mehkoću i saradnju s Husejnom i to tvrdeći da će prihvatanje nečeg takvog biti pokazatelj Ibn Zijadove slabosti i straha, a ukoliko ispuste ovu priliku i Husejn mu izmakne, nikada više neće doći do njega. Time ga je potaknuo na rat i okrutno ponašanje. Ibn Zijad je, čuvši Šimrove riječi, potvrdio njegov stav i zatražio od njega da pod hitno on lično ide na Kerbelu i dostavi njegovo pismo Omeru ibn Sa'du. Ukoliko ovaj ne bude postupio u skladu s pismom, sam Šimr treba preuzeti komandu nad vojskom i ubiti Omera ibn Sa'da.[13]

U pismu je napisao:

“Ja te nisam poslao da se ponašaš obzirno prema Husejnu, da se zalažeš da ostane živ i da zagovaraš za njega. Slušaj, ako se Husejn i njegovi saputnici pokore naredbi i predaju, dovedi ih zdrave, a ako se ustegnu, napadni ih i na oštrice ih nabodi, a tijela im izmasakriraj jer su to i zaslužili. Kada Husejn bude ubijen, natjerajte konje na njegove grudi i leđa jer on je prekinuo veze, okrutan je i nanosi nepravdu. Nije mi motiv to da nakon smrti njemu bude nanesena šteta, ali ova čast će ostati meni pa ako ga ubijem – s njim ću tako postupiti! Ako izvršiš naredbu, dobit ćeš nagradu, a u suprotnom, predaj vojsku Šimru…”[14]

Trideset velikana Kufe koji su bili s Omerom ibn Sa'dom na ovo su mu rekli:

“Sin kćerke Božijeg Poslanika za rješavanje ovog problema predlaže tri rješenja, a vi ne prihvatate ni jedno?” pa su napustili Ibn Zijada i pridružili se Imamovoj, a.s., vojsci.[15]

U zadnjem susretu s Omerom ibn Sa'dom Imam je shvatio da se situacija promijenila:

“Teško tebi, hoćeš li sa mnom da ratuješ? Zar se ne plašiš Boga kojem se sve vraća? Znaš li ti čiji sam ja sin? Zašto nećeš da budeš s nama i da napustiš njih, jer ovaj put će te približiti Bogu?”

On je počeo izmišljati izgovore[16] da će mu srušiti kuću u Kufi, zaplijeniti mu bašču i palminjak, ili će mu ubiti ženu i djecu… Imam je za svaki izgovor ponudio rješenje i obećao da će svaku stvar nadomjestiti boljom, ali ovaj je ustrajao u svojoj namjeri. Kada je Imam izgubio nadu da će ga uputiti, ustao je sa svog mjesta i rekao:

“Zašto toliko ustrajavaš na slijeđenju šejtana? Nek te Bog što prije ubije u tvojoj postelji i nek ti ne oprosti na Sudnjem danu. Nadam se da nećeš pojesti ništa više osim malo pšenice Iraka.”[17]

Sedmog dana muharrema, tri dana prije Ašure, stiglo je pismo od Ibn Zijada Omeru ibn Sa'du s naredbom:

“… Zatvori put do vode Husejnu i njegovim prijateljima i ne dozvoli da ijedna kap vode stigne do njih…”

Omer ibn Sa'd je odmah pet stotina konjanika, predvođenih Amrom ibn Hadždžadžom, postavio između smještaja Imama i vode kako bi spriječio da voda dođe do šatora, djece i žena.[18] I zaista, na dan Ašure, Abdullah ibn ebi Husejn el-Ezdi, boreći se prsa u prsa s imamom Husejnom, u jeku Imamove žeđi rekao mu je:

“O, Husejne, pogledaj onu vodu koja je kao nebo plava. Tako mi Boga, nećeš popiti ni jednu kap sve dok ne umreš od žeđi.”

Imam je na to samo bio uputio dovu:

“Bože, ubij ga žednog i nikad mu ne oprosti.”

Humejd ibn Muslim je poslije pričao:

“Tako mi Boga, posjetio sam ga dok je bio bolestan i kunem se Onim osim Kojeg drugog Boga nema, vidio sam ga da toliko pije vodu dok ne pretjera pa sve povrati i onda opet pije i pije pa povraća i sve je tako radio dok nije ispustio dušu.”[19]

U četvrtak popodne, devetog dana muharrema, Omer ibn Sa'd je naredio vojnicima da napadnu šatore imama Husejna.[20] U tom trenutku Šimr se približio i pozvao brata imama Husejna, Abbasa ibn Alija, i njegovu braću s majčine strane. Kad su izašli, rekao im je:

“Sestrići moji,[21] vama je garantovana sigurnost.”

Oni su mu odgovorili:

“Neka je Božije prokletstvo na tebe i tvoju garanciju! Ako si ti naš daidža i nama daješ garanciju za sigurnost, kako sin Allahovog Poslanika da ne bude u sigurnosti?”[22]

Zatim se vojska približila. Imam je u tom trenutku izvan šatora naslonjen na svoju sablju bio utonuo u lahak san. Zejneb, Imamova sestra, vidjevši kako se vojska kreće prema šatorima, došla je kod brata i probudila ga riječima:

“Brate, neprijatelj se približio šatorima.”

Imam je podigao glavu i saopćio joj:

“Upravo sad sam vidio djeda, Poslanika Božijeg, koji mi je rekao: ‘Sine moj, uskoro ćeš nam doći.’”

Potom je svome bratu Abbasu rekao:

“Žrtvovao bih se za tebe, uzjaši, idi razgovaraj s njima i pitaj ih zbog čega su krenuli.”

Abbas je odmah s dvadeset Imamovih prijatelja, između ostalog i Habibom ibn Muzehherom i Zuhejrom ibn el-Kajnom, otišao prema njima i upitao za razlog iznenadnog pokreta. Odgovorili su mu:

“Upravo je stigla naredba od zapovjednika Ibn Zijada da trebate odmah dati prisegu, a u suprotnom počinjemo rat.”

Abbas se vratio svom bratu i izvijestio ga o ovome. Imam mu je rekao:

“Vrati se njima i, ako mogneš, odgodi rat do sutra, udalji ih večeras od nas kako bismo noćas obavljali namaz, upućivali dovu i tražili oprost. Bog zna da ja volim obavljati namaz, učiti Kur'an, puno upućivati dove i tražiti oprost.”^[23]

Abbas se vratio do njih i zatražio da im se da vremena samo jednu noć. Omer ibn Sa'd je zatražio mišljenje ostalih komandanata kako bi odlučio, a Amr ibn Hadždžadž je rekao:

“Subhanallah, da su oni Turci ili Dejami i da su tražili da im se da takva prilika – trebala bi im se dati, a oni su Poslanikovi potomci!”

Na koncu je, nakon međusobnog razgovora između komandanata Jezidove vojske, data jedna noć vremena.[24]

 

---

[1]Sela u Kufi od kojih je jedno i Kerbela. (Mu‘džemu-l-buldan)

[2]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 175; Taberi, sv. 5, str. 409.

[3]El-Futuh, sv. 5, str. 81; El-Kamil, sv. 4, str. 53.

[4]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 177; El-Futuh, sv. 5, str. 81; El-Kamil, sv. 4, str. 53.

[5]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 171; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 14.

[6]El-Ehbaru-t-tival, str. 253; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 123; El-Futuh, sv. 5, str. 85; El-Luhuf, str. 82; Biharu-l-envar, sv. 44, str. 383.

[7]Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 13; Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 308; Subulu-l-huda, sv. 11, str. 78; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 123; El-Luhuf, str. 79; El-‘Ikdu–l–ferid, sv. 5, str. 129.

[8]El-Futuh, sv. 5, str. 86; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 124; Biharu-l-envar, sv. 44, str. 383; Emali-s-Seduk, str. 155; Kešfu-l-ġumme, sv. 2, str. 47.

[9]Omer ibn Sa'd ibn ebi Vekkas ez-Zuhri, o godini njegovog rođenja ima različitih mišljenja, ali malo je vjerovatnoće da je rođen u vrijeme života Božijeg Poslanika, s.a.v.a. (vidi: El-Isabe, sv. 5, str. 219) On je sin poznatog sahabije Sa'd ibn ebi Vekkasa iz Kurejša i imao je rodbinske veze s imamom Husejnom. Ibn Zijad mu je bio obećao upravu područja Rej u Perziji, a uvjet za to je bio komanda vojske na Kerbeli i ubijanje imama Husejna. S kim god se Omer ibn Sa'd posavjetovao u vezi s prihvatanjem uvjeta, dolaskom na Kerbelu i izvršenjem naredbe, naišao je na neodobravanje. Međutim, na koncu je sam odlučio i prihvatio je taj uvjet. (Taberi, sv. 5, str. 410; El-Futuh, sv. 5, str. 86; El-Kamil, sv. 4, str. 53)

[10]El-Isti'ab, sv. 1, str. 394 i 395; Usdu-l-ġabe, sv. 1, str. 496; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 177; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 282, i sv. 8, str. 170.

[11]Ešraf, sv. 3, str. 177; El-Ehbaru-t-tival, str. 253; Imtā‘u-l-esmā‘, sv. 5, str. 364; Ibn Kesir, sv. 6, str. 232; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 13; Taberi, sv. 5, str. 409.

[12]U knjizi Mektelu-l-Husejn i još nekim izvorima je preneseno da je imam Husejn samo predložio da se vrati tamo odakle je došao, kao što ćemo ukazati na to. (sv. 1, str. 124)

[13]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 183; El–Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 175; Taberi, sv. 5, str. 414; El-Muntezem, sv. 5, str. 336.

[14]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 183; El–Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 171; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 14; Taberi, sv. 5, str. 415; El-Kamil, sv. 4, str. 57.

[15]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 171; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 14.

[16]El-Kamil, sv. 4, str. 55; Taberi, sv. 5, str. 415; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 175.

[17]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 176; Taberi, sv. 5, str. 414; El-Futuh, sv. 5, str. 94; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 124.

[18]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 181; El–Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 173; Taberi, sv. 5, str. 413; El-Futuh, sv. 5, str. 92; El-Kamil, sv. 4, str. 54.

[19]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 182; Taberi, sv. 5, str. 413; El-Kamil, sv. 4, str. 55.

[20]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 177.

[21]Ummu-l-Benin, majka Abbasa i njegove braće, bila je iz plemena Beni Kilab.  Šimr je također bio iz istog plemena.

[22]Taberi, sv. 5, str. 417; El-Kamil, sv. 4, str. 57; El-Futuh, sv. 5, str. 95; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 127; El-Luhuf, str. 89.

[23]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 177; Taberi, sv. 5, str. 417; El-Kamil, sv. 4, str. 58; El-Luhuf, str. 89.

[24]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 185; El–Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 177; Taberi, sv. 5, str. 418; El-Kamil, sv. 4, str. 58; El-Futuh, sv. 5, str. 100; El-Luhuf, str. 90.