Imam Sedžad, a.s., je pobjednik

Imam Sedžad, a.s., je pobjednik

U Šamu su se ukazale nekolike prilike Imamu Sedžadu, mir s njime, i on je iskoristio svaku od njih koliko je to bilo moguće. Na bazaru u Damasku, gdje je Imam Sedžad stajao zarobljen, prišao je Ibrahim ibn Talhe ibn Ubejdullah Tejmi i, radujući se zbog onoga što ih je zadesilo, s prijekorom mu je rekao:

“O Ali ibn Husejne, ko je pobjedio u ovoj borbi?“

To znači: kako ste samo lijepo poraženi i kako su vaši neprijatelji ostvarili dobru pobjedu.

Imam mu je u odgovoru rekao:

“Sada kada je već nastupilo vrijeme namaza, prouči ezan i ikamet kako bi saznao i dobro shvatio ko je pobjednik i u čiju je korist bila ova borba.”

To znači: da ti koji si sam iz kurejšijskog plemena Tejm i možda se iz nekog razloga raduješ i uživaš u porazu Beni Hašima, ali sve dok si musliman, islam ti nalaže da i u ezanu i u ikametu govoriš: “Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik.”

Mi smo, a ne neko drugi, potomci i nasljednici tog Muhammeda bez čijeg se spominjanja imena i slanja selama na njega ne prima namaz nijednog muslimana. Sve do onog dana do kojeg islam bude živ, čast ponosa bit će postojana i održana u rukama Muhammedovih potomaka.

Ovu zanimljivu kratku rečenicu Imam Sedžad, mir s njime, rekao je u odgovoru još jednoj osobi. Možda je izrekao mirno i tiho, ali upravo ta mirna i tiha rečenica u historiji je veoma glasna i polučuje velike posljedice. Ponekad jedna rečenica ispisuje veoma važne knjige, govore i eseje. Iako u tom trenutku ni Ibrahim, ni Talha, ni ostali nisu mogli shvatiti ove stvari i nisu mogli, predvidjeti kvalitetu ove kratke rečenice i osvrnuti se na njen karakter, ipak je Imam Sedžad znao da pod pretpostavkom da je došao u Šam kako bi izgovorio baš tu kratku rečenicu i pod pretpostavkom da na tom putovanju nije rekao ništa osim nje, ona bi bila dovoljna da zadovolji cilj koji je imao na umu. Oni koji danas ovo ne mogu shvatiti u vrlo skoroj budućnosti će pohvaliti djelo Husejnovo, mir s njime, i djelo njegovih pomagača.

Sljedeća prilika Imamu Sedžadu, mir s njime, ukazala se na bazaru u Šamu. To je bilo vrijeme kada su držali Ehli-bejt pored vrata džamije, upravo ondje gdje obično zadržavaju zarobljenike. Jedan starac iz Šama došao je i rekao:

ا“Hvala Allahu, kad vas je ubio, uništio i iskorijenio smutnju za vijekove.”

Zatim je počeo psovati i vrijeđati Ehli-bejt koliko je mogao. Imam Sedžad, mir s njime, sačekao je dok je rekao sve što želi reći, a potom mu se obratio i odgovorio mu. Zašto mu Imam Sedžad nije na ružan način odgovorio? Zašto mu nije uputio nedolične riječi? Zašto se nije potužio na njega zbog toga što ga psuje.

Imam Sedžad, mir s njime, tada je bio i bolestan i putnik. Pretrpio je sve nedaće puta od Kufe do Damaska. Bio je ožalošćen i pogođen tragedijom. Pored toga, ušao je u grad koji je u to vrijeme bio centar neprijatelja Ehli-bejta. Ovaj čovjek iz Šama psovaoje, vrijeđao i radovao se. Zahvaljivao je Bogu za ono što ih je zadesilo. Ko je mogao da se ne razljuti u toj situaciji gdje je sve navodilo na ljutnju i ne reći grube i nedolične riječi naspram svih uvreda koje je čuo? Niko se ne bi mogao suzdržati. Međutim, Imam Sedžad, mir s njime, poput jednog ljubaznog i brižnog učitelja, kao neko ko od ovog čovjeka iz Šama nije vidio ništa osim dobrote, poštovanja i lijepog ponašanja, s potpunom vedrinom i blagosti na licu upitao ga je:

“Da li znaš učiti Kur'an?”

On je odgovrio: “Da, znam.”

Imam Sedžad reče: “Pa zar nisi učio ovaj ajet:

Ti reci: ‘Ja ne tražim od vas nikakve nagrade, osim ljubavi za bližnje!’”[1]

Čovjek reče: “Da, učio sam.”

Imam Sedžad reče: “Tako mi Boga, mi smo Poslanikovi bližnji.”

Samo jednim pitanjem Imam Sedžad otrgnuo je srce tome čovjeku i u njegovoj nutrini izazvao je nemir.

Potom je upitao: “Zar nisi u Kur'anu čitao ovaj ajet:

Daj bližnjem svome pravo njegovo.”[2]

Odgovorio je: “Jesam, učio sam.”

Imam Sedžad reče: “I u ovom ajetu misli se na nas.”

Ponovo je upitao: “Da li si učio ovaj ajet:

Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti[3], te reče: Mi smo onaj Ehli-bejt čiju je čistoću i bezgrešnost Bog posvjedočio.”

Čovjek iz Šama poče učiti dovu i tri puta kaza: “Bože, kajem ti se i žalim nad onim što sam počinio! Bože, osjećam odvratnost od neprijatelja Muhammedovih potomaka i od ubica Ehli-bejta. Kako se moglo desiti da sam učio Kur'an, a da nisam obraćao pažnju na ove ajete.”

Sljedeća prilika koja se ukazala Imamu Sedžadu, mir s njime, bila je na zvaničnom skupu kod Jezida, onda kada su po prvi put uveli zarobljenike Ehli-bejta kod njega. Imam Sedžad, koji je od Kufe do Šama bio u lancima, na tom skupu reče:

“O Jezide, tako ti Boga, šta misliš da nas Božiji poslanik vidi u ovakvom stanju?”

Ova rečenica bila je veoma teška i vrijedna pažnje. Upravo je zbog nje Jezid naredio da se skinu lanci s Imama Sedžada, mir s njime. Zbog te rečenice Jezid je doživio preokret u sebi i svi prisutni zaplakaše. Važniji od toga bio je izraz koji je Imam Sedžad upotrijebio kada se obratio Jezidu, jer nije ga oslovio riječima“Zapovjedniče vjernika”, kako je to bilo uobičajno tada, već ga je oslovio njegovim ličnim imenom. Ovaj vrijedan dokaz zabilježen je u historiji islama da Poslanikov Ehli-bejt, čak i u lancima i u zarobljeništvu Jezidovu, ne oslovljava zapovjednikom vjernika i njega ne poznaju kao Poslanikova nasljednika i halifu. Sami pogledajte u historiju islama i naći ćete da od zarobljenika Ehli-bejta nijedna osoba nije oslovila Jezida osim njegovim ličnim imenom.

Sve su ove prilike bile vrijedne za Imama Sedžada ali najvrjednija je bila prilika u Šamu.

 

[1]Aš-Šura (42), 23.

[2]Al-Isrâ’ (17), 26.

[3]Al-Ahzâb (33), 33.