Razboritost zarobljenog Ehli bejta
Razboritost zarobljenog Ehli bejta
Razboritost Ehli-bejta je učinila da su čak i psovke i uvrede koje su im bile upućivane išle u njihovu korist. Koristili su se prilikom čak i ako bi se neko riječima uvrede ili zlurado obraćao njima kako bi mogli reći istinu i ukloniti zastore grešaka ljudi.
Imam Sedžad pred narodom Kufe, kako je zapisano u historiju neprijateljskih besramnosti, rekao je sljedeće:
“Ja sam sin onoga kome su odsjekli glavu pored rijeke Eufrat, a da on nije ičiju krv prolio ili da je bio pod teretom nečijeg prava.” Znači da su ga nedužnog ubili.
“Ja sam sin onoga koga su ubili, a nisu mu dali priliku da se bori. Nakon što je izgubio snagu za borbu i, nemoćan pao na zemlju, pohrlili su k njemu i ubili ga, čime je postao šehid. Nama je dovoljna ta čast.”
Imam Sedžad, mir s njime, ovom rečenicom primorao je ljude da više istraže događaj šehadeta Imama Husejna, mir s njime, jer samo ubijanje ne može se računati kao neka čast i to takva čast čijim se posjedovanjem gubi potreba za svakom drugom čašću. Imam Sedžad kaže da im je dovoljno časti to što su im prolili njihovu krv, otuđili njihov imetak, besramno i bez poštovanja se ophodili prema njima i zarobili im žene i djecu. Imam želi ljudima obratiti pažnju i kako bi se zapitali zašto se desio ovaj ustanak. Šta je htio i šta je uradio vođa ovog ustanka. Pretpostavimo li da je i on htio biti halifa, da mu je bilo krivo što je hilafet uzeo neko drugi, te da je svoj život žrtvovao kako bi ostvario želju za hilafetom, a njegov imetak i život uništeni su na tom putu, takva pogibija ne samo da nije razlog časti, već je razlog posramljenosti. Kako bi se mogao Imam Sedžad, mir s njime, ponositi time i reći da im je dovoljna ta čast?!
Ova rečenica izazvala je čuđenje u ljudima da su se zapitali kako je moguće da ovaj događaj uzrokuje takvu čast. Zar mali broj ljudi biva ubijen? Zar se u političkim borbama ne uništavaju mnogi životi? Zar se u društvenim neredima i nemirima pljačka neznatan imetak od ljudi? Kakva je to čast da otuđe imetak čovjeku, da mu spale kuću i pobiju njegove najmilije? To je nesreća, a ne nešto što rađa u čovjeku osjećaj časti. S druge strane, ova rečenica potakla je ljude na još veće istraživanje i proučavanje i izazvala je u njima znatiželju da nađu mjesto za ovaj ustanak i njegovu vrijednost u historiji islama. Potaknula ih je da zbilja pogledaju šta su oni govorili? Na osnovu čega su to govorili? Zašto nisu, poput ostalih ljudi i drugih muslimana, sjedili mirni i ćutali? Zašto nisu prihvatili nijedan prijedlog ponuđen od strane vlasti? Šta bi bilo loše u tome da je Imam Husejn, mir s njime, dao prisegu Jezidu i s potpunim poštovanjem nastavio živjeti među muslimanima? Šta bi bilo loše da je sve one svoje mile koje je izgubio zadržao za sebe, a da nije položio svoj život u ovom suprotstavljanju i borbi?
