Imam Sedžad probudio je uspavana razmišljanja
Imam Sedžad je svojim govorom pobudio razmišljanja i probudio uspavane ljude. Možda je većina ljudi govorila da je dobro što su ubili tu skupinu, što se život ljudima vratio u normalno stanje, što su se otvorili putevi prema Iraku, koji su jedno vrijeme bili zatvoreni, i što su kretanja koja su neko vrijeme bila otežana ponovo normalizirana. Međutim, Imam Sedžad, mir s njime, odjednom gromoglasno viče među razmišljanjima ovih ljudi, govoreći:
“Poubijali su nas, opljačkali nam sve što smo imali i dovoljna nam je ta čast.” Ovakav izraz uzdrmao je ljude i više ih motivirao da istražuju i da se zanimaju za njih. Potom je Imam Sedžad rekao:
“O ljudi, tako vam Boga, da li znate da ste jednoga dana pisali mom ocu pisma i da ste ga prevarili? Da ste čvrsto s njim sklopili zavjet, a potom ste sami krenuli u rat protiv njega. Neka je propast na vas zbog ove poputbine koju ste ispred sebe poslali i neka ste osramoćeni zbog ovog nedoličnog planiranja na kojem ste temeljili svoje ponašanje. Kako ćete sutr,a kada vas na Sudnjem danu suoče s Božijim poslanikom, s.a.v.a., stajati naspram njega?! Kakvim ćete ga pogledom gledati onoga trenutka kada vam se obrati i kaže: ‘Vi koji ste pobili moje sinove i oskrnavili moju svetost, niste iz mog ummeta!’”
Upravo ove nekolike Imamove rečenice pokrenule su razmišljanja naroda Kufe. Namrštilo se njihovo nasmijano lice koji su se tu našli više iz razloga da posmatraju zarobljenike. Grla su im se stisnula, a oči natopile suzama. Koliko god su se nastojali suzdržati, nije bilo moguće. Na koncu se odsvuda začuo plač i naricanje. Jedni drugima upućivali su riječi ukora. Neko je govorio: “Kako ste samo ružno postupili i sebe upropastili.” Drugi mu je odgovorio: “Gotovo je, šta se sad može učiniti.”
Ponovo je Imam Sedžad, mir s njime, našavši se u talasu suza i uzdaha ljudi, rekao:
“Da se Bog smiluje ljudima koji prihvate naš savjet i primijene našu preporuku vezanu za Boga, Božijeg poslanika i Poslanikova Ehli-bejta, jer je naša obaveza slijediti Božijeg poslanika.”
Ovim malim govorom stvorio se takav prevrat u ljudima da su se začuli vrisci ljudi koji su govorili:
“O sine Božijeg poslanika, mi svi slušamo tvoje riječi i pokoravamo se tvojoj naredbi, djelujemo po tvom zavjetu i ne okrećemo ti leđa. Ne idemo za nekim drugim. Šta god želiš, reci jer smo mi spremni da to za tebe izvršimo. Ratovat ćemo s kim ti budeš ratovao. Složit ćemo se s kim se ti budeš složio. Čak ćemo se organizirati da uhapsimo Jezida. Odvratni su nam ljudi koji su ti počinili nepravdu.”
Iz ovih riječi naroda Kufe, koje prenosi Ibn Tavus, da se primijetiti da oni još uvijek nisu shvatili Imamovu namjeru. Možda su pretpostavljali da i on ima namjeru ratovati i tražiti vojsku. Oni još uvijek nisu shvatili da što se tiče ustanka, pokreta, šehadeta stvari su došle dotle da više nema potrebe za ratom, krvoprolićem i potezanjem sablji. Ono što je ostalo i što se trebalo obavti jesu govori i riječi koje su jedino sredstvo koje odslikava događaje na Dan ašure.
U historiji islama i u načinu razmišljanja muslimana ovaj zavjet i sporazum koji su sklopili s Imamom Sedžadom, mir s njime, i ta sigurnost koju su mu davali nisu vrijedili ništa više od zavjeta i sporazuma koji su sklopili s njegovim ocem, Imamom Husejnom, mir s njime, i sigurnosti koju su njemu nudili. Ni u kojem slučaju taj sporazum nije bio povjerljiv i pouzdan. On je bio poput onog sporazuma i zavjeta koji su dali Muslimu ibn Akilu i poput onih pisama koje su slali Imamu Husejnu.
Stoga je Imam Sedžad rekao:
“Nikada, nikada, o nevjerni ljudi, o ljudi koji kršite zavjete, nikada se nemojte odavati užicima. Da li želite prema meni postupati onako kako ste postupali prema mojim očevima. Ne, tako mi Boga, još uvijek nisu zacijelile rane nanesene jezicima vašim. Jučer je moj otac zajedno s mladićima pao kao šehid. Još uvijek nisam zaboravio bol gubitka Božijeg poslanika, bol gubitka moga oca i braće. Tuga za njima ne da mi disati. Tu gorčinu još uvijek osjećam u svojim ustima. Duboka žalost koja me u grlu steže pritišće grudi moje. Od vas tražim samo da ne budete ni s nama ni protiv nas. Ubijanje Husejna ibn Alija, mir s njime, nije ništa neobično. Zar nisu ubili njegova oca Alija, mir s njime, koji je bio bolji od njega. O narode Kufe, vi ste ti koji ste ubili Alija. Žrtvovao bih se za oca, koji je pored Eufrata pao kao šehid. Kazna za njegove ubice jeste Džehennem.”
Potom je rekao: “Mi smo potpuno zadovoljni s vama da ne budete jednog dana naši prijatelji niti drugog neprijatelji.”
Imam Sedžad nije više govorio i nije mu se ukazala prilika da govori sve do dana kada su Ehli-bejt doveli na zvanični i javni skup kod Ibn Zijada. Tu mu se ukazala kratka prilika koju je iskoristio. S nekolike rečenice, iako kratke, ostavio je vidna traga na skup.
