Mekka u rukama Kurejša

Mekka u rukama Kurejša

Ebu Talibovo poglavarstvo u svojoj historijskoj dubini (II)

Nakon poraza Huza'e pred Kusajjom, on je nastavio ujedinjavati Kurejšije, s obzirom na to da su imali različita opredjeljenja, tako da su ga nazvali “mudžmi'om”, tj. onim koji okuplja Kurejš.^[1]

Od tada je Kusajj postao poglavar Kurejša. Naredio im je da izgrade svoje kuće unutar područja Harema oko Časne Kuće. Vrata svojih novoizgrađenih kuća okrenuli su prema Kabi, tako da je svaki ogranak imao vrata po kojima se prepoznavao, kao: Babu Beni Šejbe – vrata Beni Šejbe, vrata Beni Sehm, vrata Beni Mehzum, vrata Beni Džumuh. Kusajj je izgradio Daru-n-nedve^[2] i to je prva kuća izgrađena u Mekki, a on je bio prvi čovjek iz Beni Kenanea koji je postao vladar i koji je doista vladao, i prvi je koji zapalio vatru na Muzdelifi, kako bi je kao orijentir vidjeli ljudi koji su polazili s ‘Arefata u noći Nefra.^[3]

Ovim postignućem Kusajj je zadobio svu čast u Mekki te su mu predati poslovi, obaveze oko napajanja hodočasnika, prikupljanje imovine radi hranjenja hodočasnika, sakupljanje dadžbina, vođenje konsultacija, nošenje bajraka u ratu i vođstvo.

Kusajj je za sobom ostavio dva sina, Abduddara i Abdumenafa. Svom sinu Abdumenafu odredio je da napaja hodočasnike i odredio ga za poglavara, a za Časnu Kuću zadužio je Abduddara. Nakon preseljenja dvojice braće, Abdumenafovi sinovi su preuzeli sve te dužnosti, a oni su bili najčasniji ogranak Kurejša – Hašim, Muttalib, Abdušems i Neufil, pa su se sva braća složila da poglavarstvo i rukovođenje svim tim dužnostima pređu na Hašima.^[4]

Hašim je uspješno izvršavao dužnost prikupljanja imovine radi ishrane hodočasnika i poglavarstva, što je utemeljio njegov djed Kusajj. Kad bi nastupilo vrijeme hadža, ustao bi među Kurejšijama i govorio: “Kurejšije, vi ste komšije Božije Kuće i Njeni ste ukućani. Vama dolaze posjetioci Boga koji veličaju svetost Njegove Kuće, i oni su Božiji gosti. Najdostojniji ugošćavanja su Njegovi gosti, a Bog je tom dužnošću vas počastio.”

Hašim je svake godine izdvajao puno imovine, naređivao je da se na mjestu Zemzema postave kožna korita koja su punili vodom iz mekanskih bunara kako bi hodočasnici mogli piti. On ih je hranio u Mekki, na Mini, u Muzdelifi i Džumuhu. Za njih je sitnio hljeb i stavljao ga u meso, ulje i pripremao kašu. Donosio im je vodu, pa je dobio nadimak Hašim.^[5]

Nakon preseljenja Abdušemsa, Hašimovog brata, Umejje je iz mržnje prema Hašimu brzopleto postupio. Naime, on je izazvao sukob i započeo hladni rat protiv njega. Kako bi uklonio Hašima s njegovog položaja, nastojao je sakupiti Kurejšije oko sebe i uz silne napore pokušavao raditi ono što je radio Hašim – hraniti Kurejšije. Međutim, zbog svoje zlobe on se nije mogao uzdići do Hašimovog ugleda. Zato su mu se ljudi zluradovali i kritikovali njegovo nepametno ponašanje. Međutim, on ne samo da se nije povukao već se i srdio zbog tih kritika.^[6]

Jedne noći Hašim je pozvao Umejju i rekao mu: “Ja sam stariji i imam jedno pravo nad tobom. Čuo sam za nešto što bih volio da udaljiš od sebe. Boj se Boga zbog svojih riječi o meni.” Umejje je glupo i nepromišljeno odgovorio: “Ja sam samo istinu govorio!” Poglavar Kurejša se osmjehnuo i rekao: “Moja čast je i tvoja, pa ako je diraš, nećeš postići dostojanstvo.”

Na kraju, Umejje se kladio s Hašimom u 50 crnookih deva, koje bi se zaklale u Mekki, i 10 godina izgnanstva iz Mekke, nadajući se da će se tako riješiti Hašima i preuzeti poglavarstvo umjesto njega. Dogovorili su se da im huza'ijski svećenik, djed ‘Amra ibn El-Hamika,^[7] bude sudija. Rezultat je bio u korist Hašima, a Umejje je izgubio svoju započetu igru. Hašim je uzeo deve, zaklao ih i nahranio sve građane, a Umejje je napustio Mekku i otputovao za Šam, gdje je ostao deset godina.^[8]

Umejje, inače, nije bio na razini rivalstva s Hašimom, ali su ga podržavali Abdušemsovi sinovi. Bio je razvratnik. Jednom prilikom je aludirajući na jednu ženu iz Beni Zuhre povrijedio njenu čast pa ga je jedan čovjek iz njenog plemena udario sabljom. Beni Umejje i njihovi sljedbenici htjeli su istjerati Beni Zuhre iz Mekke, ali nisu uspjeli.

Umejje, predak Beni Umejje i začetnik emevijskog svjetonazora, u džahilijetu je uradio nešto što nije niko od Arapa prije njega, naime, on je oženio svog sina Ebu ‘Amra za svoju suprugu dok je sam bio živ!^[9]

Nakon što je Hašim preselio, a poglavarstvo, brigu za hranu i piće hodočasnika preuzeo njegov sin Abdulmuttalib, Umejje je ponovo započeo sukob, sad s Abdulmuttalibom. Neprijateljstvo među njima trajalo je sve dok Abdulmuttalib nije uspio poraziti Umejju i riješiti se njegovog zla, i to opkladom na utrci konja. Za opkladu su odredili nešto vrlo teško. Abdulmuttalib nije namjeravao samo poraziti Umejju već ga i poniziti i ukloniti smutnju koju je ovaj stalno rasplamsavao.^[10]

Za opkladu je bilo određeno stotinu deva, deset robova, deset sluškinja, ropstvo poraženog pobjedniku u periodu od godinu dana te skidanje perčina gubitniku!

Dva konja su stupila na scenu. Ljudi su se okupili da posmatraju taj prizor. Abdulmuttalib je bio smiren, samopouzdan, siguran, zadovoljan onim što će biti, a osmijeh mu sve vrijeme nije silazio s lica, dok nije postalo očito da je Abdulmuttalibov konj stigao na odredište prije Ummejjinog, čime je Abdulmuttalib postao pobjednik.^[11]

O istinitosti ovog historijskog događaja svjedoči hvalisanje Abdullaha ibn Džafera nad Jezidom, u jednoj raspravi u prisustvu Muavije. U tom razgovoru između ostalog bilo je i ovo:

Abdullah ibn Džafer upitao je Jezida: “Kojim se to svojim pretkom hvališ nada mnom? Harbom kojeg smo mi uzeli u najam? Umejjom, čiji smo mi vlasnici? Ili Abdušemsom o kojem smo se mi starali?” To je izrečeno u prisustvu Muavije, koji je to potvrdio i posavjetovao Jezida da se ne hvali nad Beni Hašimom, jer su oni narod koji zna ono čemu su naučeni.