Ebu Talibovo poglavarstvo u svojoj historijskoj dubini (I)

Ebu Talibovo poglavarstvo u svojoj historijskoj dubini (I)

 

U periodu prije islamske Poslanice čovječanstvo je doživjelo najgore stanje niskosti i civilizacijske dekadencije u obliku nepravde, bijede i autokracije. To stanje Časni Kur'an je opisao ovim riječima:

﴿وَإِنْ كَانُوا مِنْ قَبْلُ لَفِي ضَلَالٍ مُبِينٍ﴾

premda su prije bili u očitoj zabludi.^[1]

Arapi nisu bili u boljem stanju u odnosu na ostala društva, već su bili neodvojivi dio tog pada koji je bio obuhvatio sve čovječanstvo. Neznanje, praznovjerje i nepravda tada su bile dominantne pojave.

Tako vidimo da je u tom periodu, npr., rat bio najefikasniji metod rješavanja problema, i to je bila osovina oko koje su se okretale kulturne, pravne i ekonomske strukture.

Tako bogata i moćna klasa drži vlast u svojim rukama i potlačenima po svojoj želji donosi zakone koji će štititi njeno vođstvo i dominaciju. A bijedna klasa, robovi i žene, nemaju nikakvih prava u određivanju svoje sudbine.

Također, primjećujemo da Arapi prije poslanstva nisu posjedovali neku nebesku knjigu, niti su slijedili neku zvaničnu religiju, nego im je obožavanje kumira, kipova, džinova ili meleka bilo jedina preokupacija pred njihovim predstojećim životnim težnjama, pa su zato svećenici i Jevreji i mogli utjecati na njih.

Hazreti Fatima Ez-Zehra, s.a., predočila je stanje Arapa i propast koja ih je snašla prije poslanstva Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ovim riječima:

فَرَأَى الْأُمَمَ فِرَقًا فِي أَدْيَانِهَا عُكَّفًا عَلَى نِيرَانِهَا عَابِدَةً لِأَوْثَانِهَا مُنْكِرَةً لِلَّهِ مَعَ عِرْفَانِهَا … تَشْرَبُونَ الطَّرْقَ وَتَقْتَاتُونَ الْقِدَّ أَذِلَّةً خَاسِئِينَ‏ تَخَافُونَ أَنْ يَتَخَطَّفَكُمُ النَّاسُ مِن حَوْلِكُمْ فَأَنْقَذَكُمُ اللَّهُ، تَبَارَكَ وَتَعَالَى، بِمُحَمَّدٍ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ وَسَلَّمَ، بَعْدَ اللَّتَيَّا وَالَّتِي وَبَعْدَ أَنْ مُنِيَ بِبُهَمِ الرِّجَالِ وَذُؤْبَانِ الْعَرَبِ وَمَرَدَةِ أَهْلِ الْكِتَابِ.

“…pa je Allah vidio kako se narod razjedinio u svom vjerovanju, čvrsto se drži svojih vatri, obožavajući svoje idole i poričući Allaha, iako Ga poznaju… Pili ste mutnu vodu, jeli ste lišće, bili ste prezreni, prognani, bojali ste se da vas ne otmu ljudi oko vas. Zatim vas je Svevišnji Allah izbavio posredstvom mog oca Muhammeda, s.a.v.a., nakon dešavanja i dešavanja i nakon što je stavljen na kušnju neznanja ljudi, vukova Arapa i buntovnika sljedbenika Knjige…”^[2]

Dakle, Mekka, grad koji se smatrao jednim od najvažnijih centara kod Arapa s vjerskog, trgovinskog i kulturnog aspekta i koji je imao vjersku i političku dubinu, živio je u jednoj vrsti civilizacijskog pada, kulturne i društvene dekadancije u potpunom smislu, isto kao i ostali gradovi i države, iako se prije smatrao gradom monoteizma, polazištem religija od vremena Ibrahima i njegovog sina Ismaila, jer je Časnu Kuću, sveti vjerski centar, osnovao Ibrahim, a.s., i odatle je Mekka blistala među ljudima, zraka njenog tevhida preslikavala je povik monoteiste Ibrahima, a.s., a njegovo slamanje osnove mnogoboštva i bezbožnosti još uvijek je bilo prisutno u srcima i mislima ljudi.

Nakon ovakvog početka, Mekka i Časna Kuća došli su pod upravu Ibrahimovih sinova. Pokroviteljstvo i poglavarstvo nad Mekkom nastavljeni su tako sve dok nije umro Nebt sin Ismaila, nakon kojeg je to poglavarstvo prešlo u pleme Džerhem, pleme daidža Ismailovih sinova, koje nije znalo upravljati na najbolji način. To je dovelo do gorkog sukoba s plemenom Huza'e koje je žudilo za dominacijom nad Mekkom i Časnom Kućom i napokon uspjelo da ukloni pleme Džerhem i protjera ga od Časne Kuće.

Nakon što je Mekka pala u ruke ovoga plemena, njegov poglavar ‘Amr ibn Luhajj El-Huza'i iz Šama je donio mnogoboštvo u nju i tako izmijenio mnoga civilizacijska i vjerska znamenja Mekke, a njegove upute, učenja i preporuke postale su vjera do koje je držao njegov narod.

On je uvodio zablude kako je želio i kako su njegove strasti zahtijevale. Postavio je kipove oko Mekke, a kipa Hubela donio je odnekle s Arapskog poluotoka i postavio ga u centar Mekke te izmijenio vjeru Ibrahima, a.s. On je bio prvi koji je odobrio konzumiranje mesa uginule životinje, budući da su plemena iz potomstva Ismaila, a.s., to i dalje smatrala zabranjenim. ‘Amr ibn Luhajj je tvrdio da uzvišeni Bog nije zadovoljan zabranom jedenja mesa uginule životinje pravdavajući to riječima: “Kako nećete jesti ono što je Bog ubio, a hoćete ono što ste sami ubili?”^[3]

On je govorio da je Gospodar zimi kod Lata u Taifu, a da ljeto provodi kod ‘Uzzaa. Njegov mu je narod vjerovao i pokorio mu se. On ih je hranio i oblačio u odjeću po sezonama, štitio je svakog ko je zatražio utočište i klao je za njih i do hiljadu deva. Zato su se oni okrenuli takvom obožavanju i počeli prinositi žrtve za kipove, onako kako su ih prinosili za Ka'bu, sve dok nije došao Kusajj ibn Kilab, jedan od Poslanikovih, s.a.v.a., predaka, iz potomstva Ibrahima, a.s., koji je s majkom bio protjeran u Šam.^[4] On je poticao Kurejšije, jačao im volju i pozvao ih u borbu protiv plemena Huza'e. Oni su mu se odazvali nakon što je mobilisao njihove snage. On je sebe vidio prečim da upravlja Mekkom nego Huza'e i zato što je Kurejš bliži Ismailu, a.s., nego Huza'e. Uspio je poraziti Huza'e i protjerati ih iz Mekke i Časne Kuće, i to nakon velike borbe u kojoj se prolilo mnogo krvi.^[5]

 

[1] El-Džumu'e, 2.

[2] Ibn Tajfur, Belagatu-n-nisa, str. 17; El-Ihtidžadž, sv. 1, str. 257.

[3] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 307; Ibn Kesir, Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 62.

[4] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 288.

[5] Ibid.