Abdulmuttalib poglavar Kurejša

Autor: Abdurrahim El-Musevi
Izvor: Ebu Talib
Share

Abdulmuttalib poglavar Kurejša

Ebu Talibovo poglavarstvo u svojoj historijskoj dubini (III)

 

Abdulmuttaliba, koji je nakon svog oca Hašima i brata Muttaliba[1] postao poglavar Kurejša, krasile su vrline koje su mu omogućile da bude poglavar svog naroda. On je bio Hašimov sin koji je hranio sve ogranke Kurejša u vrijeme nestašice. Zahvaljujući njemu Kurejšije su se oslobodile siromaštva i stekle bogatstvo i imućnost, jer je imovina Kurejša i drugih sticana na dvama trgovačkim putovanjima: zimskom i ljetnom, koje je Hašim uveo u praksu.

U Kurejšu je Abdulmuttalib bio najvelikodušniji, najtolerantniji, najčasniji, izuzetno lijepe vanjštine, najčišćega skuta, najčedniji, udaljen od svake niskosti, čovjek najbliži savršenoj i čistoj duši; on je prvi koji je osjetio miris pećine Hira spominjanjem Allaha, jer je išao tamo. Kada bi nastupio mjesec ramazan, on se penjao na brdo Hira, hranio bijednike, a sa svoje je trpeze nosio hranu pticama i divljim životinjama po vrhovima planina.

Jedna od njegovih moralnih vrlina jeste i ta da je mislio samo o narodu, o njihovim interesima i o udovoljavanju njihovih potreba i nije pravio razliku među bliskim i onim daljim. Napajanje hodočasnika je bilo u njegovim rukama, sam je organizirao napajanje i brigu o hodočasnicima i zato je i pokrenuo otkopavanje Zemzema – kako bi obezbijedio veću količinu vode. Među brojnim neprijateljima, u toku izvršenja ovog teškog zadatka našao je dva zlatna gazela, što je još više izazvalo njegove protivnike.

Nakon što je završio s kopanjem bunara, velika količina slatke vode je potekla. Abdulmuttalib je postigao veći ugled, a time se povećala i zavist protivnika.[2]

Poslije ovog događaja, u kojem on nije imao nikog na svojoj strani osim jedinog sina Harisa, on se zavjetovao Bogu da će, ako bude imao deset sinova, jednog od njih žrtvovati u Njegovo ime.

Nakon što mu je Uzvišeni Allah podario sinove, jednog dana on ih je okupio da izvrši zavjet. Izvlačenjem je izbor pao na Abdullaha (kasnije Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., oca), ali su ga Arapi iskupili davanjem krvarine.[3]

Kurejšijama je došla godina u kojoj je nebo škrtarilo. Ljudi su pali u nevolju i nesreću, pa su otišli do Abdulmuttaliba da za njih moli za kišu, priznavajući njegovu prednost i ispravnost vjere. On je doveo jednu skupinu svoje djece, među kojima je bio i Muhammed, s.a.v.a., odveo ih do brda Ebu Kubejs i ovako zamolio: “Bože, ovo su Tvoji robovi i sinovi Tvojih robova – i nastavio je moliti sve dok nije rekao – ukloni od nas sušu i daj nam život i izobilje.” I nakon što je završio s dovom, nebo je izlilo kišu.[4]

U Događaju slonova rekao je Ebreheu: “Vrati mi moje deve, a pred tobom je Ka'ba, doista ona ima svog Gospodara Koji će je braniti.” Ebrehe je naredio da mu se deve vrate. Kada je preuzeo svoje deve, odredio ih je za žrtve i rastjerao ih po području Harema bez čuvara i pastira, a potom je krenuo prema svom mjestu za molitvu – pećini Hira. S njim su pošli ‘Amr ibn ‘Aid El-Mehzumi, Mut'im ibn ‘Adi i Ebu Mes'ud Es-Sekafi. Svim svojim bićem obratio se svome Gospodaru moleći:

“Od njih čovjek kuću svoju brani, pa i Ti Svoju kuću odbrani,

a sile Tvoje krstom njihovim i silom nikad neće biti savladani.

Pa ako im i kiblu našu prepustiš – za to su kod Tebe razlozi izabrani.”[5]

Tad je Uzvišeni Allah poslao ptice Ababil da ih gađaju kamenčićima sidždžil. Ovim događajima mnogi istraživači dokazuju Abdulmuttalibovu ispravnu vjeru i njegov uzvišeni položaj kod Allaha.[6]

Abdulmuttalib je odbio da obožava kumire i kipove. On je veličao jednoću Boga, ispunio je svoj zavjet Bogu i uveo zakone koji su većinom, kasnije, bili potvrđeni ajetima iz časnog Kur'ana i sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Neki od tih potvrđenih zakona su, npr., nužnost ispunjenja zavjeta (nezr), stotinu deva kao krvarina za čovjeka, zabrana braka s mahremom – bliskim u rodu – zabrana ulaska u kuće s krovom, odsijecanje ruke zbog krađe, zabrana ubistva ženskog djeteta, zabrana vina, bluda, izvršenje kazne za njega, izvlačenje u određivanju jedne opcije, zabrana da neko go čini tavaf oko Ka'be, ugošćivanje gostiju, izdvajanje od čiste imovine za hadž, poštivanje svetih mjeseci, tjeranje prostitutki sa zastavama.[7]

U osmoj godini od rođenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Abdulmuttalib je preselio na Ahiret i oporučio je svom dobrostivom sinu Ebu Talibu da preuzme brigu o Muhammedu, s.a.v.a., i da pazi na njega. O tome je u stihovima rekao:

“Ostavljam ti, Abdumenafe, u vidu amaneta moga,

usamljenoga, jedinstvenoga poslije oca svoga,

koji ga je ostavio još dok je u bešici bio,

pa sam mu ja kao majka ljubav pružio,

i svojoj sam ga jetri i srcu približio.

Jer ti si meni najpoželjniji među sinovima –

time štitim te i vežem najčvršćim vezama.”[8]

 

[1] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 297.

[2] Ibn Kesir, Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 173.

[3] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 303.

[4] Ibid., str. 334.

[5] Ibid., str. 395.

[6] Ibid., str. 304; Eš-Šehristani, El-Milel ve-n-nihal, str. 237; Es-Sujuti, El-Havi lil-fetavi, sv. 2, str. 426.

[7] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 331 i 332.

[8] ‘Umdetu-t-talib, str. 6; Ibn Šehr Ašub, El-Menakib, sv. 1, str. 36; Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 335.

[1] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 297.

[2] Ibn Kesir, Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 173.

[3] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 303.

[4] Ibid., str. 334.

[5] Ibid., str. 395.

[6] Ibid., str. 304; Eš-Šehristani, El-Milel ve-n-nihal, str. 237; Es-Sujuti, El-Havi lil-fetavi, sv. 2, str. 426.

[7] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 331 i 332.

[8] ‘Umdetu-t-talib, str. 6; Ibn Šehr Ašub, El-Menakib, sv. 1, str. 36; Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 335.

  • 7 Decembra, 2019