Ebu Talibove lične osobine

Ebu Talibove lične osobine

Njegovo puno ime je Abdumenaf ibn Abdulmuttalib ibn Hašim ibn Abdumenaf ibn Kusajj.

Njegovi nadimci su: Ebu Talib, Sejjidu-l-Betha, Šejhu Kurejš, Reisu Mekke ve Bejdatu-l-beled, Eš-Šejh, Šejhu-l-Ebatih.^[1] Ipak Ebu Talib mu je najpoznatiji nadimak, po kojem je toliko poznat da se ne pamti da ga je iko ikad zvao njegovim vlastitim imenom Abdumenaf.^[2]

Rođen je nakon iskopavanja bunara Zemzem, trideset i pet godina prije Godine slona i rođenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Preselio je na Ahiret polovinom mjeseca ševvala, desete godine po poslanstvu, tri godine prije hidžre, u osamdeset i nekoj godini života, i to osam mjeseci i dvadeset i jedan dan nakon izlaska iz Klanca i prekida kurejšijskog bojkota.^[3]

Njegova braća od oba roditelja su Abdullah, Poslanikov, s.a.v.a., otac, i Zubejr, a njihova majka je bila Fatima bint ‘Amr ibn El-‘Aid iz Beni Mehzuma, posljednja Abdulmuttalibova supruga.

Ebu Talib je imao jaku ličnost koja se poštovala u njegovom narodu, bio je čist, uspravan, oponašali su ga i ništa nisu poduzimali prije savjetovanja s njim. Poglavarstvo Kurejša je nakon Abdulmuttaliba prešlo na njega i njegove naredbe su bile važeće.^[4]

U govoru ‘Efifa El-Kindija, kada je vidio Poslanika, s.a.v.a., kako klanja na početku poslanstva u prisustvu jedne žene, stoji: “Upitao sam Abbasa: ‘Šta je ovo?’ Abbas mi je odgovorio: ‘Ovo je moj bratić koji tvrdi da je Božiji izaslanik ljudima i ne slijedi ga u tome niko do ovaj dječak, a i on je moj bratić, i ova žena, njegova supruga.’” Dalje prenosi: “Upitao sam ga: ‘Pa šta vi kažete na to?’ i odgovorio mi je: ‘Čekat ćemo da vidimo šta će učiniti Šejh’, a mislio je na Ebu Taliba.”^[5]

Abdulmuttalib je imao posebnu vezu s Ebu Talibom jer mu je njegov uzvišeni položaj bio dobro poznat, a zapazio je i njegovu dobrostivost, jer je on bio nastavak čistog roda od predaka Poslanika, s.a.v.a., i nasljednik njihovih društvenih i političkih vrijednosti i pozicija.

Eksema ibn Sajfija, koji je imao dug život, neko je pohvalio: “Ti si najučeniji među ljudima svog vremena, najmudriji i najblaži.” On je odvratio: “Kako i ne bih bio takav kad sam se družio s Ebu Talibom cijeli njegov život, s Abdulmuttalibom cijeli njegov život, s Hašimom cijeli njegov život, s Abdumenafom cijeli njegov život i s Kusajjom cijeli njegov život, a svi su oni gospoda, sinovi gospode, pa sam poprimio njihov moral, učio iz njihove blagosti, stekao njihovo gospodstvo i išao njihovim stopama.”^[6]

Abdulmuttalib je tražio od svog sina Ebu Taliba da preuzme starateljstvo nad Poslanikom, s.a.v.a., i on se pokazao dostojnim očevog lijepog mišljenja o njemu. Pazio je na Poslanika, s.a.v.a., bio ljubazan prema njemu i nije ga tretirao samo kao jednog od svojih sinova već mu je davao i prednost nad njima.^[7]

Ebu Talib se vezao za Poslanika, s.a.v.a., i emotivno postao ovisan o njemu. Silno ga je volio, i spavao je blizu njega, a kad bi izlazio vani, i on bi izlazio s njim. Ebu Talib ga je zavolio kao nikad nikog drugog.

Njega je izdvajao i u ishrani, pa kad bi njegova porodica objedovala zajedno ili pojedinačno, ne bi se mogli najesti, a kada bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., jeo s njima, oni bi se zasitili.

Kad bi sjeli da jedu, govorio bi: “Pričekajte da dođe moj sin”, pa kad bi Poslanik, s.a.v.a., došao i jeo s njima, tada bi im i ostajalo hrane, ali kad ne bi bio s njima, oni se ne bi mogli najesti. Ebu Talib mu je govorio: “Ti si blagoslovljen!” Ebu Talibovi sinčići ujutro bi ustajali krmeljavi i neuredni dok je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uvijek ustajao uredan i sa surmom podvučenim očima.^[8]

Božiji Poslanik, s.a.v.a. je sazrio u okrilju Ebu Taliba koji ga je štitio, čuvao i branio od džahilijetskih običaja i mahana, želeći očuvati njegovu plemenitost.^[9]