Ogrlica
Jednog dana Poslanik je, kao i svakog dana poslije ikindije, sjedio u mihrabu. Muslimani su bili posjedali oko njega kako bi razgovarali s njim i slušali njegove riječi. Tada je u džamiju ušao jedan stariji čovjek. Na sebi je imao staru i pocijepanu odjeću koja jedva da mu je pokrivala tijelo. Teškim koracima, polahko, tresući se, došao je do Poslanika, sjeo do njega i glasom koji kao da je dopirao iz dna bunara obratio mu se: “Allahov Poslaniče, gladan sam, daj mi nešto hrane. Tijelo mi je golo, pa me obuci. Siromah sam, pomozi mi.” Poslanik je toplo pogledao u naborano, žuto lice starog čovjeka i rekao mu: “Ja nemam ništa što bih ti dao, ali ću te uputiti na nekoga ko bi to mogao učiniti.” Čovjek je stajao očekujući uputu. Poslanik je nastavio: “Idi do kuće onoga ko voli Allaha i Njegovog Poslanika, i onoga koga voli Allah i Njegov Poslanik, i ko pomaže na Njegovom putu; idi kod moje kćerke Fatime.” Bilal, Poslanikov mujezin, uputio je čovjeka do hazreti Fatimine kuće koja je bila pored Poslanikove.
Kada je čovjek sigao do malih drvenih vrata kuće, rekao je: “Selam vama čija je kuća mjesto dolaska meleka Allahovih i mjesto objave Kur'ana.” Kada je Fatima čula glas starog čovjeka, odgovorila je na selam i tražila od njega da se predstavi. Čovjek je rekao: “Starac sam, Arapin. Nevjernici su me mučili i zlostavljali pa sam učinio hidžru i sreo sam se s tvojim ocem, prvakom svih ljudi. Kćeri Poslanikova, i odjeća mi je oskudna, i gladan sam, pa pomozi mi.”
Hazreti Fatima je tog dana možda bila i gladnija od starog čovjeka, jer ni ona, ni njen otac ni muž nisu imali tri dana ništa za jelo. Ipak je počela razmišljati i dosjetila se kožice na kojoj su spavali Hasan i Husejn te odmah otišla u sobu, uzela je i dala čovjeku. A stari čovjek, nemoćan, pogledao je u kožicu i uzdahnuvši rekao: “Poslanikova kćeri, požalio sam ti se da sam gladan, a ti si mi iznijela kožicu. Šta ću s njom?”
Fatima se rastužila. Kako da pomogne starom čovjeku? U kući nije imala ništa drugo. Međutim, nastavila je razmišljati. Kćerka Poslanikovog amidže Hamze bila joj je poklonila oglicu i ona bi mogla spasiti čovjeka od gladi. Čim se sjetila ogrlice, odmah ju je skinula i pružila čovjeku govoreći: “Uzmi ovo i prodaj. Nadam se da će ti Uzvišeni Allah umjesto toga dati nešto puno bolje.” Stari siromah, silno obradovan, stisnuo je ogrlicu u ruci, poselamio se i uputio prema džamiji.
Kad je stigao u džamiju, Poslanik je još bio sjedio s bliskom skupinom prijatelja. Otišao je do njega i ispričao mu: “Allahov Poslaniče, Fatima mi je dala ovu ogrlicu i rekla mi: ‘Prodaj je i nadam se da će ti Allah dati nešto puno bolje od toga.’” Čuvši ove riječi Poslaniku su zasuzile oči i rekao je: “Zar može biti da ti Allah ne da bolje od toga, kad ti je Fatima, Muhammedova kćerka, prvakinja žena to poklonila?” Ammar ibn Jasir, odani Poslanikov prijatelj, podigao se i ukazujući poštovanje Poslaniku upitao: “Allahov Poslaniče, hoćeš li meni dopustiti da ja kupim oglicu?” i Poslanik mu je odobrio. Ammar je zatim upitao čovjeka: “Za koliko ćeš je prodati?” Hrapavim glasom on mu je odgovorio: “Za onoliko za koliko mogu kupiti nešto hljeba i mesa, platno za odjeću u kojoj bih mogao klanjati svom Gospodaru i dinar koji će me vratiti mojoj porodici.” Tek što je bio dobio novac od prodaje ratnog plijena, Ammar je ponudio: “Za oglicu ti dajem dvadeset zlatnika, dvije stotine srebrnih kovanica, jemensko platno i kamilu kako bi otišao svojoj porodici, a dat ću ti i za hranu.” Stari čovjek je očiju razrogačenih od čuđenja zurio u Ammara misleći: “Ovo je mnogo više od ogrlice!” i isprekidanim glasom rekao: “Čovječe, ti si jako darežljiv.” A Ammar je bio sretan što je mogao činiti dobra radi Allahovog zadovoljstva i tako obradovati Poslanika.
Ammar i starac su se izdvojili iz skupine i izašli iz džamije. Ammar je učinio kako je rekao. Prije odlaska starac je otišao do Poslanika kako bi se zahvalio i poselamio, a kod njega su bili Mikdad i Selman. Poslanik ga je ljubazno upitao: “Jesi li se najeo i obukao?”, a čovjek je prezadovoljan rekao: “Oca i majku bih žrtvovao za tebe. Jesam, i više ne oskudijevam.” Zagledao se potom u Poslanikovo blistavo lice, koje je poput mjesečine osvjetljavalo i umirivalo. Poslanikove usne su se otvorile: “Sada ti prouči dovu Fatimi radi njenog dobročinstva.” Stari čovjek je podigao svoje mršave ruke i gledajući prema nebu zamolio: “Bože, Ti si uvijek bio naš Bog i osim Tebe mi nikoga ne obožavamo. Ti si naš opskrbitelj… Bože, podari Fatimi ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo!” Poslanik je rekao amin, a onda je svojim prijateljima okupljenim oko njega govorio o Fatiminim dobročinstvima na ovom, ali i na onom svijetu. Stari čovjek se u dugoj i lijepoj odjeći koja ga je činila otmjenim popeo na kamilu i krenuo prema svojoj kući.
Poslije njegovog odlaska Ammar je namirisao ogrlicu, umotao je u platno, predao svom slugi Sehmu i rekao: “Podaj ovo Poslaniku i od sada ćeš biti njima na usluzi.” Sehm je otišao do Poslanika i prenio mu Ammarove riječi. Poslanik mu je rekao: “Otiđi do Fatime, odnesi joj ogrlicu i budi joj na usluzi” i Sehm je otišao do Fatime noseći joj očevu poruku. Fatima je uzela ogrlicu, a Sehmu rekla da je slobodan da ide Allahovim putem. Sehm se na ovo nasmijao. Iznenađena njegovim smijehom, hazreti Fatima je upitala: “Čemu se smiješ?” Sehm nije znao šta da radi od silne sreće pa joj je odgovorio: “Nasmijalo me dobro i bereket ove ogrlice: gladnog je najela, neodjevenog obukla, siromaha opskrbila, roba oslobodila i na kraju se vratila svom vlasniku.”
قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّی اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ: يَا فَاطِمَةُ مَنْ صَلَّى عَلَيْكِ غَفَرَ اللهُ لَهُ وَ أَلْحَقَهُ بِي حَيْثُ كُنْتُ مِنَ الْجَنَّةِ
Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “O, Fatima! Ko donese salavat na tebe, Allah će mu oprostiti i pridružit će ga meni ma gdje da budem u Džennetu.”[i]
[i] Biharul-envar, sv. 43, str. 55.
