Obraćanje Allahu srcem
Obraćanje Allahu srcem
Ovo je jedan od najznačajnijih uvjeta kako bi dova bila uslišana, jer zbilja dove i jeste u predanom obraćanju Allahu srcem. Kad je čovjekovo srce obuzeto nekim ovosvjetskim stvarima mimo Allaha, čovjek nije ostvario suštinu dove.
Od Imama Sadika, a.s., bilježi se sljedeće: “Uzvišeni Allah ne prima dovu s površine odsutna srca!”[1]
Od njega, a.s., prenosi se i ovo: “Pa kad činiš dovu, ti se obrati Allahu srcem, a zatim budi uvjeren u uslišenje!”[2]
On još kaže: “Vođa pravovjernih rekao je: ‘Uzvišeni Allah ne prima dovu nemarna srca!’”[3]
U hadisu kudsi stoji: “O Musa, zazivaj Me dovom čista srca i iskrena jezika!”[4]
U Poslanikovoj, s.a.v.a., oporuci Imamu Aliju, a.s., stoji: “Allah ne prima dovu odsutna srca.”[5]
Od Sulejmana ibn Amra prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Abdullaha, a.s., kako kaže: ‘Uzvišeni Allah neće se odazvati na dovu s površine odsutna srca, pa zato kad činiš dovu, srcem se obrati Allahu i budi uvjeren u uslišenje!’”[6]
Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se i ovo: “Uzvišeni Allah neće se odazvati dovi s površine grubog srca!”[7]
Dakle, nužno je u dovi srcem se obratiti Allahu te srcem biti prisutno kod Njega. A nemar, odsutnost i grubost (srca) jesu zastori i prepreke koji sputavaju srce i priječe mu da se predano obrati Allahu.
Prilikom čitanja i učenja zabilježenih dova nužno je da onaj koji čita ili uči prizove stanje dove i da pazi da se srce ne raziđe s jezikom, pa da jezikom uči dovu, a da mu se srce usmjerilo ka drugim ovosvjetskim obuzetostima.
Veliki šerijatski pravnik i gnostik šejh Dževad Meliki Tabrizi, k.s., u svojoj izvanrednoj odgojnoj knjizi El-Murakabat (Samonadziranja) kaže: “Znaj da nećeš postići dobro dove i odaziv na nju, osim ukoliko se tvoja nutrina, duh i srce okite svojstvima dove. A pod ovim kićenjem svojstvima dove zapravo se podrazumijeva stanje u kojem će tvoja nutrina, duh i srce biti tvorci dove.
Naprimjer, ovakvo šta postiže se ako kažeš: ‘Molim Te za svako dobro.’ Od Allaha se nadaš tome svim svojim srcem, duhom i nutrinom. A svaka od navedenih stvari ima i svoje izdanke, pa neka se oni očituju u tvojim djelima. Zato, ko ostvari nadu u svojoj nutrini i u svojoj biti, on kao da se sav pretvara u nadu. A ko je ostvari u svom duhu, kao da cijeli njegov život opstoji o nadi. A ko se bude srcem nadao, sva njegova djela koja svojom voljom i izborom učini bit će neodvojiva od nade.
Pazi da u tvojim poslovima ne bude nešto u čemu nema nade, i povedi računa o tome u svojim djelima. Obrati pažnju na to da li u svojim pokretima osjećaš trag nade, a to je traženje, ili, pak, ne? Zar nisi čuo riječi jednog od časnih imama, a.s., kako kaže: “Ko se nečemu nada, on to i traži!” I to i jeste tako. Jer, ti vidiš da stanovnici Ovog svijeta koji se nadaju nečemu od ovosvjetskih stvari, kad se nadaju kakvom dobru od nekoga ili od nečega, traže ga od te osobe ili stvari od koje su mu se nadali, i to u mjeri u kojoj su mu se nadali. Zar ne vidiš da trgovac ne napušta svoju trgovinu niti zanatlija svoj zanat? To je zato što se oni nadaju dobru u svojoj trgovini i svom zanatu. Tako je sa svakom skupinom: svi traže ono čemu se nadaju ondje gdje mu se nadaju i ne napuštaju ga sve dok ga ne nađu, osim većine onih koji se nadaju Džennetu i Ahiretu, kao i onih koji se nadaju Božijoj dobroti i plemenitosti. Daleko bilo! Ovi tragovi svojstava od onog su što je propisao Allah Mudri, a ti nećeš naći izmjene u Allahovim zakonima. Ali je propust u miješanju prividnog sa stvarnim, a u osnovi nema ni jednog tračka nade i očekivanja, a da uz to ne ide isto toliko iskanja, i to je činjenica.
A usporedi s nadom i druge uvjete dove, kao što su slavljenje Allaha (tesbih), izgovaranje potvrde Allahove jedinosti (tehlil), izgovaranje zahvale Allahu (tahmid), zatim skrušenost, poniznost, strahopoštovanje, traženje oprosta za grijehe i pokajanje za grijeh – svaka od navedenih stvari ima svoj stvarni i prividni bitak, a učinak ne izostaje za stvarnim!”[8]
[1] Usulu-l-Kafi, poglavlje o dovi.
[2] Usulu-l-Kafi, poglavlje Usredsređenost na dovu.
[3] Ibid.
[4] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 34.
[5] Men la jahduruhu-l-fakih, sv. 2, str. 339.
[6] Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1105.
[7] Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1106.
[8] El-Murakabat, str. 60-61.
