Ružne misli i srce

Ružne misli i srce

Iz mnogih  ajeta i predaja lahko se da zaključiti da je ružno mišljenje – u slučaju da dospije do razine uvjerenja srca i povođenja djelovanjem – zabranjeno, a kako ružne misli ne bi dospjele do razine uvjerenja srca, naloženo je da se ne obraća pažnja na ružne slike i misli koje se ponekad javljaju u čovjekovom umu. Tako Kur'an Časni, premda samo neke od misli smatra grijehom, ipak kaže:

اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ

…klonite se pomisli mnogih… [1]

Iz tog razloga je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Klonite se pomisli, jer pomisao je, uistinu, vijest najlažnija.”[2]

To je stoga što loše mišljenje izvire iz nečistote duše, a onaj ko je obdaren čistom prirodom neće nikoga osramotiti svojom pomišlju, niti će na temelju pretpostavke, pomisli ili pod pukim izgovorom da je od nekoga čuo da je taj i taj počinio kakav prijestup, pogaziti ugled i čast te osobe; a mi vjerujemo da je Bog Sveznajući, da zna sve skriveno, da je svjestan šta je u nutrinama svih živih stvorenja te da zna kakve su namjere svih ljudi:

يَعْلَمُ خَائِنَةَ الْأَعْيُنِ وَمَا تُخْفِى الصُّدُورُ

On zna za poglede vjerolomne, a i ono što grudi kriju. [3]

U tom smislu, potrebno je provjeriti istinitost riječi nepovjerljivih osoba kada govore o drugim ljudima, jer često onaj ko o nekom drugom ima ružno mišljenje, pa nam ga iznese, zarad nekih ličnih ciljeva i neprijateljstva nastoji poniziti ličnost te osobe (a to ponižavanje gore je od ubijanja tog čovjeka), ne bi li – zahvaljujući tome – umanjio njegov značaj i ugled u društvu. Zato Kur'an kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَأٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَى مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ

O vi koji vjernici postadoste, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, kako ne biste u neznanju nekome zlo nanijeli, pa se zbog toga djela svoga kajali. [4]

Dakle, ne povodite se za svim što ste čuli, pomislili ili pretpostavili, prije nego li sve pomno provjerite i razmotrite, jer mnogo je smutnji, neprijateljstava i predrasuda koje su nastale upravo na taj način, a tek kasnije bi se ispostavilo da su bile neutemeljene te da će se za njih na Sudnjem danu morati odgovarati.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Zla pomisao upropaštava poslove i potiče na činjenje grijeha.”[5]

Sve dok se čovjek ne osvjedoči u nečije ružno postupanje i ponašanje, o toj osobi ne smije loše ni pomisliti, jer sama pretpostavka, pomisao ili činjenica da smo nešto čuli ne može biti mjerilo na osnovu kojeg ćemo odrediti ko je dobar, a ko loš, budući da su mnoge stvari koje čovjek čuje bez ikakve osnove i dokaza.

Imam Bakir kaže:

“Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, bijaše upitan: ‘Koliko je između istine i laži?’, pa on reče: ‘Četiri prsta’ te stavi svoju ruku između uha i očiju, a zatim dodade: ‘Šta očima vidiš – to je istina, a šta ušima čuješ – to je uglavnom laž.'”[6]

Druga stvar koju je potrebno napomenuti jeste činjenica da, bez imalo dvojenja, ljudi u svom međusobnom saobraćanju trebaju imati lijepo mišljenje jedni o drugima, jer ukoliko ne bi bilo tog lijepog mišljenja i uzajamnog povjerenja, društveni život bio bi nemoguć. U takvim prilikama ljudima bi bilo izuzetno teško nastaviti bilo kakvu djelatnost i saradnju, zato što u društvenoj zajednici u kojoj ljudi nemaju povjerenja jedni u druge nije moguće ni izgraditi dobre i čvrste odnose između njenih članova.

[1] El-Hudžurat, 12.

[2] Sunen Tirmizi, sv. 4, poglavlje 56, hadis 1988, str. 356; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 331; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 545. Ista predaja prenosi se i u Biharu-l-envar (Bejrut, sv. 72, str. 195), uz neznatne razlike.

[3] El-Mu'min, 19.

[4] El-Hudžurat, 6.

[5] Fihrist-e mouzu'i-je Gurer, br. 5575, str. 227.

[6] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 196.