Stanje čežnje i bliskosti u ljubavi

Stanje čežnje i bliskosti u ljubavi

Ljubav ima dva vanjska očitovanja: ljubav se nekad pojavljuje u obliku čežnje, a nekad u obliku bliskosti. I jedno i drugo, pak, izražava ljubav, s tim da stanje čežnje obuzima zaljubljenog onda kad je daleko od Voljenog, dok stanje bliskosti obuzima zaljubljenog onda kad je u prisutnosti Voljenog.

Ova dva stanja naizmjenično ulaze u čovjekovo srce, kad je u pitanju njegova ljubav prema Allahu. Uzvišeni Allah pojavljuje se na dva načina Svom robu: nekad iz daljine, a nekad iz blizine. “Onaj Koji je daleko, pa se ne vidi, i Koji je blizu, pa čuje šaputanje!”[1]

Kad se čovjeku ukaže iz daljine, njega tad obuzima stanje čežnje, a kad mu se ukaže iz blizine, i čovjek osjeti Njegovu prisutnost – A On je s vama gdje god vi bili![2], I Mi smo mu bliži od žile kucavice![3], I kad te robovi Moji upitaju za Mene: “Ja sam blizu!”[4] – tad čovjeka obuzima stanje bliskosti.

U Iftitah-dovi od Imama Hudždžeta Mehdija – neka mu Allah ubrza dolazak! – stoji precizan opis ova dva stanja: “Hvala Allahu Čiji se zastor ne može probiti, i Čija se vrata ne zatvaraju!”[5]

Nema sumnje da je Onaj Čiji se zastor ne može probiti upravo Onaj Čija se vrata ne zatvaraju (…), ali postoji velika razlika između jednog i drugog predstavljanja Allaha.

Zastor također ima svoja dva oblika: zastor tame i zastor svjetlosti. Čovjekovo viđenje nekad sprečava jačina tame i gustoća mračnog zastora – to je zastor tame.

Ali, čovjeka od viđenja isto tako sprečava i jačina blještavila i svjetlosti, kao što ga od viđenja Sunca sprečava ne neki zastor ili prepreka, već jačina blještavila Sunca – to je zastor svjetlosti.

Zastori tame za čovjeka u odnosu s Allahom jesu ljubav prema Dunjaluku i druženje s grijesima, odnosno ono što obuzima srce.

Međutim, zastor svjetlosti u odnosu između čovjeka i Allaha sasvim je druge prirode. To je zastor koji se ne može probiti, a kako to kaže Imam Hudždžet u navedenoj dovi.

Ovaj zastor jeste ono što pobuđuje čežnju i žudnju u srcima Božijih robova. Imam Ali ibn Husejn Zejnul-Abidin, a.s., o ovom stanju čežnje i žudnje (povezati-primjeri čežnje…) ka Allahu u svojim šaputanjima kaže:

“Moju žeđ ne može ugasiti ništa doli povezivanje s Tobom, moju ljubavnu bol ne može utrnuti ništa doli susret s Tobom, a moju čežnju za Tobom ne može zadovoljiti ništa doli gledanje u Tebe! Moje boravište neće se ustaliti bez blizine Tebi. Moju žudnju ne može utažiti ništa doli osvježenje Tobom. Moju bolest ne zaliječi niko doli liječenje Tvoje. Moju tugu ne otkloni ništa doli blizina Tvoja. Ranu moju ne iscijeli ništa doli oprost Tvoj. Naslage s moga srca ne ukloni ništa drugo doli opraštanje Tvoje … O Krajnja Nado onih što se nadaju, o Krajnji Cilju iskanja onih koji išću, o Vrhuncu Traženja onih koji traže, o Najuzvišenija Željo onih koji žele. O Prijatelju dobrih, o Sigurnosti uplašenih, o Ti Koji se odazivaš molbama nevoljnika, o Bogatstvu onih koji ništa nemaju, o Blagu onih koji su siromašni!”[6]

Nasuprot ovom očitovanju postoji i drugo očitovanje ljudima, a to je Božije očitovanje Njegovim robovima bez zatvaranja vrata između Njega i Njegovih robova, i to na način slušanja njihovog šaputanja, a bliži im je od žile kucavice, i uplitanja između čovjeka i njegovog srca, i nije mu nepoznato bilo šta da navre na um Njegovih robova. Čovjek tad osjeća da je u prisutnosti svog Gospodara i kao takav drži strašnim da učini nešto suprotno Njegovim naredbama, odnosno da iskaže nepokornost. Ovakav čovjek voli spominjati Boga i posvećivati se šaputanjima i razgovorima s Bogom te molitvi. On odugovlači svoja obraćanja, spominjanje, molitvu i stajanje pred Njim.

U hadisu kudsi stoji da je Allah rekao jednom od poslanika, dok mu je opisivao njihovo noćno bdjenje pred Njim u noćnim tminama u vrijeme kad su se ljudi umirili i snu predali: “Da ti ih je samo vidjeti kako zbog Mene ustaju u mrkloj noći, dok sam se pojavio pred njihovim očima, obraćaju Mi se, a uzvišeniji sam od tog da Me se može vidjeti, i da govore sa Mnom, a Ja sam nedostižniji od tog da Mi se bude u prisustvu!”[7]

Čovjeku ne može dotužiti stajanje pred Allahom i on ne osjeća protok vremena. Pogledaj samo kad se čovjek nađe u prisutnosti drage mu osobe koju cijelom dušom voli: osjeća li on dosadu i ima li osjećaj za vrijeme? Pa kako je tek s čovjekom koji osjeća da je u Božijoj prisutnosti. A On ga čuje i vidi, sluša Njegov govor i obraćanje: A On je s vama gdje god vi bili![8]

Srce tad smiraj nalazi u spominjanju Boga. Znajte da se srca, kad se Allah spomene, smiruju![9]

Imam Mehdi Hudždžet – neka mu Allah ubrza dolazak! – u svojoj dovi poznatoj kao El-Iftitah, kaže: “Pa počeh da Ti se obraćam siguran, i od Tebe išćem prisno, ne u strahu niti u strepnji, dodvoravajući se Tebi za ono što sam kod Tebe i trebao!”[10]

Nema sumnje da ovo stanje prisnosti s Allahom, i smirenosti pokraj Njega, i osjećaja sigurnosti u Njegovom okrilju jeste stanje koje je proizašlo iz osjećaja Božije prisutnosti, blizine i društva. To je najbolje stanje koje čovjek može ostvariti u odnosu prema svom Gospodaru, ali bilo bi pogrešno reći da to predstavlja sve u odnosu između čovjeka i Boga. Neophodno je da ovo stanje bude popraćeno stanjem čežnje, da bi se upotpunilo i uravnotežilo.

Ova dva stanja vrlo su uočljiva u ibadetu Allahovih miljenika i dobrih Božijih robova, odnosno u njihovom odnosu s Bogom. Moguće je da osjećaj čežnje i žudnje prevladava u njihovim ibadetima i vezi s Allahom, moguće je i da osjećaj bliskosti, smirenosti i spokoja bude ono što prevladava u njihovim ibadetima, spominjanju i vezi s Allahom, a može se desiti i jedno i drugo. To je najbolje stanje, odnosno stanje koje je najzdravije i najbliže stanju uravnoteženosti i skladnosti u vezi između čovjeka i Allaha.

Tekstovi dova i munadžata prenesenih od Ehli-bejta prepuni su ovakvih živopisnih slika bliskosti i čežnje, posebno u onih Petnaest munadžata koje veliki učenjak El-Medžlisi bilježi u djelu Biharu-l-envar od Imama Zejnul-Abidina Alija ibn Husejna, a.s., a koji su prepuni primjera bliskosti i čežnje.

[1] Mefatihu-l-džinan, Iftitah-dova.

[2] El-Hadid, 4.

[3] Kaf, 16.

[4] El-Bekare, 186.

[5] Mefatihu-l-džinan, Iftitah-dova.

[6] Biharu-l-envar, sv. 94, str. 105.

[7] Likaullah, str. 101.

[8] El-Hadid, 4.

[9] Er-Ra‘d, 28.

[10] Mefatihu-l-džinan, Iftitah-dova.