Lijepo mišljenje i moralna iskvarenost u društvu
Lijepo mišljenje i moralna iskvarenost u društvu
Ne smije se zaboraviti da lijepo mišljenje treba imati tek u uslovima kada u društvu vlada ćudoređe, a ne nemoral. Međutim, u društvu u kojem je većina njegovih članova moralno iskvarena – odnosno, u kojem vlada nemoral – lijepo mišljenje i tumačenje ispravnim je neprikladno. U takvim društvima sve treba posmatrati kroz prizmu lošeg mišljenja, a ako bez valjanog i prihvatljivog dokaza budemo opravdavali i ispravnim smatrali postupke ljudi u takvoj sredini, sami sebe ćemo dovesti u zabludu. U pogledu ovog pitanja od Zapovjednika pravovjernih Alija i Imama Hadija prenose se sljedeće riječi:
“Kada ćudoređe zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek pomisli zlo o nekome bez jasnog grijeha njegova, uistinu će nasilje počiniti; a kada pokvarenost zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek o nekome lijepo pomisli, uistinu će se prevariti.”[1]
Od Imama Hadija, mir neka je s njim, također se prenosi i sljedeća predaja:
“Kada nastupi vrijeme u kojem će pravda nadvladati nepravdu zabranjeno će biti da o nekome loše pomisliš, sve dok se o toj osobi ne sazna osnova za to, a kada nastupi vrijeme u kojem će nepravda nadvladati pravdu, niko ne smije ni o kome lijepo pomisliti, sve dok se kod te osobe ne pokaže osnova za to.”[2]
Svakako, treba imati na umu činjenicu da je lahkovjerno bez ikakve osnove lijepo misliti o drugima u vrijeme kada pokvarenost nadvlada ćudoređe, ali da, isto tako, nije ispravno neosnovano misliti o drugima loše. Drugim riječima, u ovakvim prilikama kako god se bez ikakvog dokaza ne može vjerovati drugima, tako se nikoga ne može ni osuditi na temelju puke pomisli i pretpostavke, jer u Kur'anu stoji:
إِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِى مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا
…zaista pretpostavka istini nimalo ne koristi.[3]
Prema tome, u ovakvim slučajevima treba biti oprezan u oba pravca: kako na razini prosuđivanja, tako i na razini pouzdavanja u ljude. Sve u svemu, prije pažljive provjere i razmatranja ne smiju se preduzimati nikakvi koraci.
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
“Nije pravedno prosuđivati pouzdanost na temelju pomisli.”[4]
Naravno, ne smije se zaboraviti ni sljedeća napomena – da osjećanje uzajamnog povjerenja u vrijeme kada društvom vladaju moralne vrijednosti ne znači da se u stvarima koje su od velikog značaja za zajednicu trebamo bez ikakve provjere upustiti u djelovanje te ključna mjesta i poslove predati bilo kome. U pravilu, načelo ispravnosti i lijepo mišljenje ispravni su u privatnim poslovima i prilikama koje se tiču pojedinca, kao i u poslovima od nevelike važnosti. Međutim, u pitanjima od velikog društvenog značaja, pored činjenice da loše mišljenje nije dozvoljeno, ni lijepo mišljenje se ne može uzeti kao mjerilo na osnovu kojeg bi se donosio sud. U takvim primjerima se bez ugrožavanja časti pojedinaca mora izvršiti pažljivo razmatranje te nakon sticanja potpunog uvida preduzeti potrebne korake.
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
“…Zatim gledaj na poslove službenika svojih, pa ih postavljaj nakon što ih iskušaš, a ne namještaj ih iz naklonosti niti po dojmu svome, jer to dvoje sadrži sve izdanke nepravde i izdaje. Drži se između njih onih sa iskustvom i stidom iz kuća čestitih što u islamu prednjače, jer oni su zaista najplemenitije ćudi i časti najčistije, najmanje su skloni pohlepi i najjasnije vide poslova ishode… Zatim provjeravaj djela njihova i šalji im ljude iskrene i vjerne da ih nadgledaju…”[5]
A o samim službenicima vlasti kaže:
“…I u odabiranju njihovom ne oslanjaj se na pronicljivost vlastitu, ni na povjerenje svoje, niti na lijepo mišljenje koje imaš, jer ljudi se zaista suprotstavljaju pronicljivosti namjesnika pretvaranjem i lijepim služenjem svojim…”[6]
Dok prilikom mirovnog sporazuma kaže:
“…Ali budi krajnje oprezan prema neprijatelju svome nakon primirja s njim, budući da se neprijatelj često zna približiti kako bi zaskočio. Budi onda na oprezu i ne pouzdavaj se u tome u mišljenje lijepo…”
U svakom slučaju, i lijepo i loše mišljenje imaju svoje mjesto i vrijeme koje se treba pažljivo razmotriti, a čovjek mora znati u kojem vremenu živi, jer ako ne shvati kakve prilike vladaju u njegovom vremenu, može lahko postati žrtvom nemilih događaja. O tome Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Na onoga koji poznaje prilike vremena svoga ne nasrću sumnjive stvari.”[7]
[1] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 114.
[2] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 197.
[3] En-Nedžm, 28.
[4] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 211.
[5] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, pismo 53, str. 435.
[6] Isto, str. 437.
[7] Tuhafu-l-ukul, str. 264.