O vladavini bogobojaznih iz tefsira El-Mizana

O vladavini bogobojaznih iz tefsira El-Mizana

U tefsiru El-Mizan^[1] se kaže:

Duboko promatranje stanja stvorenja pokazuje da će i čovjek kao dio stvorenja u budućnosti postići svoje savršenstvo i svrhu. U Kur'anu se navodi da je prevladavanje islama u svijetu ostvarivo i neizbježno što ukazuje na to da će čovjek ostvariti potpuno savršenstvo. Kada Kur'an kaže:

 

مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ

Ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole. ^[2]

(Pretpostavlja se: ako vi otpadnete od svoje vjere, Uzvišeni Bog će umjesto vas dovesti drugi narod da bi dostavio svoju vjeru čovječanstvu i da bi je učvrstio, ustvari želi se ukazati na nužnost stvaranja i kraja priče o čovjeku.)

Također, u časnom ajetu se kaže:

وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُم فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَى لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُم مِّن بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنًا يَعْبُدُونَنِي لَا يُشْرِكُونَ بِي شَيْئًا

Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurnim namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im sigurno vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati,^[3]

i također:

أَنَّ الْأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ

Zemlju (će) Moji čestiti robovi naslijediti.^[4]

U tefsiru El-Mizan također, u temi Granica islamske zemlje je uvjerenje, a ne geografsko ili sporazumno ograničenje se kaže:

Islam je odbacio načelo podjele naroda kao utjecajan činilac u nastajanju “zajednica”. Glavni činioci ove podjele su dvije stvari: jedna je prvobitni plemenski život koji je zasnovan na srodnom odnosu, a druga je različitost geografskih područja. Ovo su glavni činioci razdvajanja ljudske vrste na narode i plemena i uzrok razlike u jezicima i boji kože. Ova dva činioca su, također, u narednom stepenu uzrokovala da svaki narod određeno područje pripiše sebi, da mu da naziv domovine i nastoji ga odbraniti.

Iako je ovo usmjerenje nešto čemu je priroda usmjerila čovjeka, u njemu se nalazi nešto što je oprečno izvornoj ljudskoj prirodi koja iziskuje da ljudska vrsta živi u obliku jedne ‘cjeline’ i ‘jedinstva’. Zakon prirode djeluje na skupljanju rasutog i ujedinjavanja razjedinjenog te na taj način priroda ostvaruje svoju svrhu. Ovo je očigledna pojava stanja prirode kako se osnovna materija javlja u obliku elementa…, zatim u obliku biljke, životinje i na kraju čovjeka.

Razdijeljenost na države i plemena, pored toga što ujedinjuje pripadnike jedne zemlje ili jednog plemena, istovremeno ih stavlja u položaj nasuprot druge države ili plemena tako da jedinke jednog naroda smatraju jedan drugog braćom, a druge postavljaju naspram sebe i na njih gledaju kao što gledaju na predmete, odnosno kao na sredstva koja vrijede samo za iskorištavanje… Zbog toga je islam razdijeljenost ljudi na narode i plemena (koja komada ljudskost) isključio i kao osnovu ljudske zajednice postavio uvjerenje (otkrivanje istine koja je jednaka za sve i težnja za njom), a ne rasu, narod ili državu. Čak je i u bračnom odnosu, kao i u nasljeđivanju, zajedništvo u vjerovanju i uvjerenju postavio kao mjerilo.^[5]

Također, u tefsiru El-Mizan, u temi pod naslovom Istinska vjera na kraju pobjeđuje se kaže:

Čovjekova vrsta po zahtjevu prvobitne naravi koji je položen u nju traga za savršenstvom i svojom istinskom srećom u obliku društva, tj. za ostvarivanjem najuzvišenijih stepeni materijalnog i duhovnog života i jednog dana će to i ostvariti. Islam, koji je vjera jednoboštva, predstavlja upute za ostvarivanje takve sreće. Odstupanja koja se na ovom dugom putu javljaju kod čovjeka ne trebaju se pripisivati neispravnosti ljudske prvobitne prirode i njenoj smrti. Glavni vladar nad čovjekom uvijek je odredba prvobitne prirode. Odstupanja i propusti predstavljaju vrste greške u primjeni. Onaj krajnji cilj i savršenstvo koje čovjek traži, shodno odredbi svoje nemirne prvobitne prirode koja teži savršenstvu, jednog dana će – prije ili kasnije – biti ostvareni. Ajeti sure Er-Rum koji počinju 30. ajetom i rečenicom:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio,

a završavaju riječima:

لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ

…Ne bi li se popravili,^[6]

ukazuju upravo na ovo značenje, to jest da je na koncu odredba ljudske prvobitne prirode neizbježna i da čovjek, nakon niza skretanja, lutanja i iskustava, na kraju pronalazi svoj put i više ga ne napušta. Ne treba slušati riječi onih koji islam posmatraju kao jedno razdoblje ljudske kulture koje je okončalo svoj zadatak i koje pripada historiji. Islam, onako kako ga mi poznajemo i raspravljamo o njemu, podrazumijeva čovjeka u njegovom krajnjem savršenstvu do koga će, po nužnosti zakona stvaranja, jednog dana stići.^[7]

[1] El-Mizan, sv. 4., str. 106.

[2] El-Ma'ida, 54.

[3] En-Nur, 55. U raspravi o jednoboštvu govorili smo o ovom ajetu.

[4] El-Enbija, 105.

[5] El-Mizan, sv. 4., str. 132 i 133.

[6] Er-Rum, 41.

[7] El-Mizan, sv. 4., str. 14.