Znakovi svijesti o ovisnosti o Allahu
Znakovi svijesti o ovisnosti o Allahu
Čovjekova svijest o ovisnosti o Allahu u dovi ima svoje znakove i obilježja, pa što god je čovjekova svijest o potrebi i ovisnosti o Allahu veća, ovi se znakovi jasnije očituju u njegovoj dovi.
Najznačajnija od ovih obilježja jesu poniznost, pokornost, plač, skrušenost, predano obraćanje Allahu svim bićem te stanje traženja izlaza iz nevolje i utočišta u dovi Allahu.
U islamskim tekstovima prenose se potvrde za ovakva stanja i obilježja pri dovi te potvrda njihove uloge pri uslišenju dove.
Zapravo ova obilježja otkrivaju ustaljenost drugog i trećeg činioca u dovi, a ta dva činioca su “svijest o ovisnosti” i “traženje i iskanje”. Zato, kad god su čovjekova skrušenost i poniznost te predanost u dovi izraženiji, čvršći je dokaz o postojanju veće dubine za iskanje i traženje, kao prvo, ali i postojanje veće svijesti roba o svojoj potrebi i ovisnosti o Allahu, kao drugo.
A te dvije okolnosti razlog su potvrdi da će dova biti uslišana u ovakvim prilikama. U Kur'anu se spominje naredba i podsticaj za ovakva stanja, pa da spomenemo nešto od tog:
Uzvišeni Allah kaže:
…Njega skrušeno i tiho molite![1]
A Njemu se molite sa strahom i s nadom; milost Allahova doista je blizu onih koji dobra djela čine! [2]
A skrušenost (تضرع) i strah (خوف) dva su stanja koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu, kao i potrebu za sigurnošću kod Njega. Izraz spomenut u ovom ajetu – nada (طمع) potvrđuje čovjekovu svijest da žudi za onim što je kod Allaha.
Dok tiho obraćanje (خفية) dovom omogućava čovjeku predano obraćanje Allahu.
I Zun-Nunu se, kad srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi, “Nema boga osim Tebe, Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike![3]
U ajetu je sadržano čovjekovo priznanje i potvrda činjenice njegova nasilja pred Allahom Uzvišenim.
Hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!
Jer, priznanje nepravde dolazi iz svijesti o nepravdi, a to produbljuje stanje traženja oprosta i utočišta kod Allaha u duši grješnog roba. Stoga, sve što je čovjek svjesniji svog nasilja i grijeha, njegovo obraćanje i traženje utočišta i oprosta od Allaha biva iskrenije.
4.
I molili su Nam se u nadi i u strahu, i bili su prema Nama ponizni![4]
Nada, strah i poniznost stanja su koja potvrđuju čovjekovu svijest o ovisnosti o Bogu i strahu od Njegove kazne te žudnju za lijepom opskrbom i nagradom koje su kod Njega.
5.
Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?![5]
Predanost u nevolji jeste psihičko stanje koje potvrđuje čovjekovu svijest o potrebi i ovisnosti o Allahu, te njegovu svijest o prekinutosti veze sa svakim sredstvom za spas i pomoć osim onim od Allaha.
6.
I oni se Gospodaru svom iz straha i želje klanjaju![6]
S druge strane, odaziv od Allaha dolazi u mjeri svijesti čovjeka o njegovoj ovisnosti i mjeri njegove predanosti u nevolji Allahu, kao i u mjeri potrebe u iskanju i dovi. Uzvišeni kaže:
A Njemu se molite sa strahom i s nadom; milost Allahova zaista je blizu onih koji dobra djela čine![7]
Blizina Božije milosti čovjeku potpuno je u skladu s onim što je u duši čovjekovoj, kako strahovanju od Božije kazne, tako i želji za Božijim dobročinstvom.
Svaki put kad strah u duši Božijeg roba bude jači i njegovo traženje utočišta u duši kod Boga bude snažnije, njegova dova Allahu postaje bliža odazivu.
Kad god je njegova čežnja veća za onim što je kod Allaha od lijepe opskrbe i nagrade, njegova dova bliža je Božijem odazivu.
Treća zakonitost u vezi je između dove i odaziva, i to je ona koju čovjek najjasnije osjeća po svojoj iskonskoj prirodi. O njoj govori i plemeniti ajet:
Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati![8]
Jer, svaki poziv ima svoju vrstu odgovora. To je značenje Božijih riječi: “Pozovite me, Ja ću vam se odazvati!” To je jedno jasno iskonsko pravilo, ono što je čovjeku prirođeno i jasno po sebi. To je opći zakon, izuzev da nešto spriječi odaziv.
[1] El-En‘am, 63.
[2] El-A‘raf, 56.
[3] El-Enbija’, 87–88.
[4] El-Enbija’, 90.
[5] En-Neml, 62.
[6] Es-Sedžde, 16.
[7] El-A‘raf, 55.
[8] El-Mu'min, 60
