Islam i strah
Islam i strah
Naš Poslanik, veliki predvodnik islama, prije 14 stoljeća je uspostavio islamsko ustrojstvo države upravo na temeljima pravednosti, slobode, sigurnosti, milosti. Pravda i zakon su svugdje i svim ljudima omogućili duhovnu sigurnost i psihičku smirenost. Strah i bezrazložne strepnje iz vremena neznaboštva, koji su poticali od samovoljnih vlastodržaca i kršilaca tuđih prava, u potpunosti su nestali. Tada se jedan musliman bojao samo svoga grijeha i ničega više.
Za dobro izvršavanje vjerskih dužnosti u nutrini svakog muslimana postoje dvije vrste straha: prvi je strah od Boga i Njegovih ahiretskih kazni, a drugi je strah od vlasti i njihovih zakonskih kazni. Uzrok oba ova straha leži u čovjekovim grijesima.
Svaki musliman treba gajiti nadu u neograničenu Božiju milost i plašiti se samo Njegove kazne. Međutim, strah od milostivog i pravednog Stvoritelja ni u kom slučaju nije istovjetan strahu od nekog vlastodršca koji je diktator i nasilnik. Diktator svoju vlast i upravljanje temelji na pukoj sili i surovosti, dok nasilništvo i nepravda nemaju pristup predvorju milostivog Gospodara. Uzvišeni Bog grješnike i prestupnike kažnjava po načelima pravde i istine te je strah od Boga u zbilji strah od kazne za grijehe. Upravo iz ovog razloga časni Kur'an ljude upozorava da se trebaju bojati položaja Božijeg.
A onome ko se bude bojao položaja svoga Gospodara – pripadaju bašče dvije…[1]
وَلِمَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ جَنَّتَانِ
A što se tiče onoga ko se bude bojao položaja svoga Gospodara, i dušu od strasti uzdržao…[2]
وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ وَنَهَى النَّفْسَ عَنِ الْهَوَىٰ
Položaj Božiji zapravo je Božije znanje o prestupu i zlodjelu prekršilaca. Položaj Božiji označava moć kažnjavanja grješnika. Položaj Božiji jeste zaštita nevinih, onih kojima je kao nedužnim učinjeno nasilje, i položaj Božiji je kazna nasilnicima. U najkraćem, položaj Božiji znači Božije provođenje istine i pravde. Onaj koji se plaši položaja Boga kao Sudije ne približava se grijehu.
Prenosi se od Imama Sadika, a.s., da je po pitanju Božijeg govora: A onome ko se bude bojao položaja svoga Gospodara – pripadaju bašče dvije,[3] kazao:
“Onaj koji zna da ga Bog vidi, da On čuje njegov govor, i koji zna da Bog zna ono što radi od dobra i od zla, pa ga to odvraća od ružnih djela, ovakav se boji položaja svoga Gospodara i dušu svoju uzdržava od prohtjeva.”[4]
Tužilački položaj u uređenim državama služi da bi se gonili i kažnjavali prestupnici i ubice. Tužilac je onaj koji prestupnika dovodi na sud, omogućuje njegovu osudu i predaje ga izvršiocima kazne. Položaj tužioca zahtijeva izvršenje pravde i zakona. Položaj tužioca znači kažnjavanje ubice i zločinca. Onaj ko je na pravdi Boga prolio krv i ubio nevinu osobu plaši se položaja tužioca, ali taj njegov strah proističe iz njegovog vlastitog zločina te je strah od položaja tužioca ustvari strah od vlastitoga grijeha i zlodjela.
Imam Ali, a.s., je rekao jednom čovjeku kojeg je savjetovao: “Uzmi od mene pet savjeta!” Onda mu je, između ostalog, savjetovao da se ne nada ni od koga, osim od Boga, i da se ne plaši nikoga i ničega, osim svoga grijeha.[5]
Imam Ali, a.s., u ovom govoru je ljudski strah ograničio isključivo na grijeh. Naravno da se ljudi u zemlji u kojoj vlada pravda i zakon, te kojoj sila i samovolja nemaju pristup, ne trebaju plašiti ničega, osim svoga grijeha.
U islamu strah od vlasti podrazumijeva isključivo strah od zakonske kazne i ništa više. Musliman se ne plaši prvog čovjeka države niti drugih nosilaca vlasti, a ne treba ih se ni plašiti, jer vladar nema pravo nad bilo kim provoditi silu, niti nanijeti bilo kome neku štetu. U islamu vladari nemaju povlastica u odnosu na ostale ljude, osim što će kod Uzvišenog Boga imati veću odgovornost. Islamski vladari, osim što su dužni poštivati pravo i pravičnost, dužni su i da sa ljudima postupaju milostivo i osjećajno, da poštuju obrasce milosrđa i uljudnosti.
Imam Ali, a.s., je u svome pismu Maliku Aštaru napisao:
“Raspolaži svojim željama i nagonima, budi škrt prema svojoj duši u pogledu onoga što to ti nije dozvoljeno, jer zaista ćeš škrtošću prema željama duše postići pravednost i u onome što voliš i u onome što ne voliš. Osvijesti svoje srce milošću prema podanicima, i ljubavlju i dobrotom prema njima, a nikako ne budi prema njima poput krvoločne zvijeri pa da jedenje njih smatraš prilikom.”[6]
Vladar diktator i silnik je zatočenik svojih strasti i svojih nezakonitih poriva, dok je vladar pravednik suprotstavljen svojim porivima, slijedi načela pravednosti i moralnih vrlina te uvijek prema ljudima nastupa blago i dobrostivo.
Časni Poslanik, s.a.v.a., veliki predvodnik islama, bijaše veoma revnostan u pogledu izvršenja kaznenih zakona i kažnjavanja prekršilaca. Upravo stoga što je on bio vrlo revnostan u provođenju zakona, ljudi su se plašili upuštanja u zlodjela i griješenje. S druge strane, u društvenom ophođenju s ljudima bio je kao blagi i nježni otac. U tim okolnostima niko se nije plašio Poslanika. A ukoliko bi neko slučajno pao pod uticaj Poslanikove veličanstvenosti i uplašio ga se, sam Poslanik bi razbijao njegov strah.
Ibn Mesud je kazao da je kod Božijeg Poslanika došao čovjek koji mu je htio nešto reći, ali se uplaši. Poslanik mu je kazao: “Ne boj se, ja nisam kralj.”
Božiji Poslanik, s.a.v.a., sa ljudima je bio toliko prijazan i ljubazan da su se ljudi s njim šalili, i to na takav način da bi te šale za druge, obične ljude, bile problematične.
Zabranio je Poslanik, s.a.v.a., Ebu Hurejri zbijanje šala sa Arapima. Naime, jednog dana on je ukrao sandale Poslaniku, a onda ih je kod prodavača hurmi založio za određenu količinu hurmi. Potom je došao pred Poslanika i počeo jesti hurme. Poslanik ga upita: “O Ebu Hurejre, šta to jedeš?” On odgovori: “Poslanikove sandale!”[7]
Kod kojeg bi se to vladara običan čovjek iz njegove države usudio ovako našaliti založivši njegovu obuću kod prvog prodavača? Ovoliku milostivost i blagost Božijeg Poslanika Uzvišeni u Svojoj časnoj Knjizi označava kao svoj dar i milost.
Milošću Allahovom ti si blag prema njima![8]
فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ اللَّـهِ لِنتَ لَهُمْ
Poslanik je usljed čistote svoga srca bio toliko privržen svojim ashabima da je rekao:
“Neka mi niko ništa ne govori o mojim ashabima! Zaista ja volim da izlazim među vas rasterećena srca.”[9]
Imam Ali, a.s., je najveći učenik škole islama i od svog velikog učitelja, Poslanika, s.a.v.a., dobio je najbolju obuku o slobodi i ljudskosti. On je u druženju sa ljudima iskazivao osjećajnost i ljubaznost, dok je u izvršenju pravde bio ozbiljan i odlučan.
Adijj ibn Hatem je na sastanku kod Muavije, između ostalog, o Imam Aliju, a.s., rekao sljedeće:
“Ali je bio među nama kao jedan od nas. Odgovarao bi nam kada bismo ga upitali. Prišao bi nam blizu kada bismo mu došli. Uprkos ovom njegovom približavanju nama i njegovoj bliskosti s nama ne bismo mu se obraćali iz strahopoštovanja pred njim, niti bismo ga gledali zbog njegove veličanstvenosti. Kada bi se on nasmiješio, kao da bi se njegove usne uklonile sa skladnih bisera. Ljude s vjerom je veličao, a prema potrebitim se odnosio s ljubavlju. Nije bio nasilan, da bi se posjednici moći bojali njegova uznemiravanja, a u provođenju pravde nije bio nemoćan, da bi se slabi osjetili beznadežnim.”[10]
[1] Er-Rahman, 46.
[2] En-Nazi‘at, 40.
[3] Er-Rahman, 46.
[4] Tefsir burhan, str. 1071.
[5] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 105.
[6] Nehdžu-l-belaga, str. 475.
[7] Biharu-l-envar, sv. 6., str. 166.
[8] Ali ‘Imran, 159.
[9] Biharu-l-envar, sv. 6., str. 152.
[10] Sefinetu-l-bihar, str. 170.
