Izbjegavanje društva

Izbjegavanje društva

Neke osobe su opterećene osjećajem niže vrijednosti i zbog toga trajno pate. Sebe smatraju poraženim, gube svoju ličnost. Da ne bi bile predmet ponižavanja ljudi, bježe iz društva, osamljuju se, ne izvršavaju svoje dužnosti i bježe od svake vrste društvenog angažmana. Na ovaj način one svoj duševni lom nastoje nadomjestiti i tako smanjiti svoj unutrašnji pritisak.

Ako čovjek zbog jednog životnog posrtaja ponese neko teško sjećanje i upadne u stanje zaplašenosti, život će mu nadalje biti ispunjen brigama i crnim slutnjama. Drugim riječima, umjesto da ovakav čovjek borbom i pregnućem pokuša stati na svoje noge, i da sa potpunim oslanjanjem na sebe, nastoji krenuti naprijed, on će sve svoje nastojanje okrenuti ka povratku u prošlost, na nekadašnje bezbrižno i lagodno djetinjstvo. Ovakav tok se sa psihološkog stanovišta naziva retrogradnim procesom. U vrijeme djetinjstva ova osoba niti je imala slobode djelovanja, niti je imala kakve odgovornosti da prihvati neki posao. Jednostavno, živjela je bez obaveza i bez razmišljanja i brige o bilo čemu. Sada kada ju je strah nadvladao i osjeća se ništavnom, dušom i mislima želi da se vrati u to doba.

Upravo u ovome leži razlog zašto se mnoge odrasle osobe ponašaju djetinjasto, te razlog nezrelosti i nerazvijenosti savremenog doba. Ovakvi ljudi ne samo da žele da se vrate u doba djetinjstva nego se čak u svojim životnim padovima i usponima ponašaju kolebljivo i nesigurno – tumarajući i lutajući.[1]

U većini slučajeva osobe koje kroz osamljivanje i izbjegavanje ljudi ispoljavaju svoj osjećaj niže vrijednosti su besposličari i očajnici kojima za svakodnevno preživljavanje treba pomoć drugih. Islam je nezadovoljan ovom vrstom ljudi i gleda na njih prijekorno.

Imam Sadik, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a., sljedeće riječi: “Proklet, proklet neka je onaj koji cijeli teret svog života stavlja na tuđa pleća!”[2]

Svaki čovjek po svojoj prirodi želi da s drugima ima dobre odnose, da drugi prema njemu gaje ljubav i poštovanje te da se druži s ljudima. Ali, kada to ne uspije, onda mu se bijeg od ljudi čini boljim i lakšim od druženja i izmirenja sa njima. Međutim, činjenica je da čovjek, ako bježanjem od druženja i izmirenja sa ljudima i može privremeno primiriti uznemirenost, to ne može nadoknaditi njegov prirodni nagon, želju i potrebu za kontaktom sa ljudima, a pogotovo ga ne može izliječiti.[3]

Nekada je duševni pritisak zbog izbjegavanja i lišenosti druženja sa ljudima neuporedivo teži od samog osjećaja niže vrijednosti. Osoba koja se odluči na izbjegavanje i odvajanje od ljudi, to čini iz neznanja i usljed slabosti duha. Ona sebe zbog eventualnog poniženja koje joj priređuju drugi stavlja u zatvor i dovodi u sigurnu nesreću koja je gora od samog kompleksa.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Čovjek se uznemiri zbog malog poniženja, pa ga ta uznemirenost odvodi u veće poniženje.”[4]

Jedna od nepoželjnih reakcija onih koji pate od kompleksa niže vrijednosti jeste klonjenje druženja i društva. Pojedinci se ovom nepoželjnom praksom klone vrijednih djelatnosti i od korisnog člana društva sebe pretvaraju u pasivnog i neučinkovitog člana društvene zajednice.

Izbjegavanje ljudi zbog straha od poniženja i uvrede nije svojstveno samo odraslim osobama. I neka se djeca, zbog osjećaja kompleksa niže vrijednosti i zbog straha od uvrede i ismijavanja, povlače u osamu i izbjegavaju druženje sa ostalom djecom. Potrebno je da roditelji prema ovakvoj djeci budu posebno pažljivi te da se koliko god je to moguće bore protiv slabosti njihova duha. Jer dijete prvo u određenom pogledu pati od osjećaja niže vrijednosti, i da bi izbjeglo poniženje, u tom pogledu ono se osamljuje, ali se postepeno ovo duševno stanje poput bolesti prenosi i utiče na ostale dijelove djetetovog života. Tako, malo-pomalo, njegova priroda postaje usamljenička i ono potpuno bježi od druženja s ljudima, što će samo po sebi ostaviti neželjene posljedice i utrti loš put za njegovu budućnost.

Šahtar kaže:

“Sin mojih rođaka uvijek je bio usamljen. Kada bi školsko zvono označilo početak odmora, on bi i tada bio sam, koračajući po oblacima i nebesima mašte. Iz škole bi se odmah vraćao kući i izbjegavao je bilo kakvo igranje sa vršnjacima. Nije učestvovao ni u jednoj sekciji, niti u humanitarnoj družini. Nikada nikoga nije pozivao svojoj kući, niti je odlazio u bilo čiju kuću. Govorio bi: ‘Svoju sobu za učenje i svoje knjige više volim od bilo koga.’ Međutim, činjenica je da je ovaj dječak tjelesno i fizički bio slab te se u igri nije mogao nositi sa drugom djecom. Zato je odlučio: da ne bi morao trpjeti samilost i poniženje pred drugima, jednostavno će se povući od bilo kakve igre. Vremenom ga je ova navika potpuno udaljila od druge djece i ostavila ga u krajnjoj osamljenosti.

Da je ovaj dječak shvatio svoj bol, ili da se obratio bilo kojem psihologu, saznao bi da se svako slabo tijelo i mišići mogu ojačati i razviti. Pa čak i da možda nikako nije imao mogućnost da se tjelesno razvije, zasigurno je imao dovoljno prostora da se pokaže i dokaže na drugim poljima, u kojima je uz napor i zalaganje mogao postići zavidnu razinu i položaj.”[5]

[1] ‘Ukdeje hakaret, str. 6.

[2] Vesail, sv. 5., str. 133.

[3] Rošde šahsijet, str. 115.

[4] Tuhafu-l-‘ukul, str. 266.

[5] Rošde šahsijet, str. 116.