Vjerovanje i izvršavanje dužnosti te čuvanje od zabrana

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj I
Share

Vjerovanje i izvršavanje dužnosti te čuvanje od zabrana

Ljudi koji su uzvjerovali u Uzvišenog Boga, i kojima su srca puna ljubavi, izvršavat će sve svoje dužnosti sa zanosom i ushićenjem koje ne ostavlja prostor zamoru. Kod njih u nakani nema pritvornosti ni samopokazivanja. Oni rade samo u ime Boga i ni od koga ne očekuju nagradu, osim od Uzvišenog.

Imam Sadik, a.s., je o riječima Uzvišenog Boga u suri Mulk: …Da bi vas iskušao koji od vas će bolje postupati, kazao:

“Ovdje Bog ne misli na činjenje više djela, već na najispravnija djela, a najispravnija djela potiču iz straha od Boga i ispravnih i lijepih namjera.”

Potom je kazao:

“Očuvanje čistote namjere u djelovanju teže je od očuvanja samog dobrog djela. Iskreno učinjeno djelo je samo ono za koje se ni od koga ne očekuje zahvala ni pohvala, osim od Uzvišenog Gospodara.”[1]

Jedan od najuzvišenijih učinaka djelovanja stvarnog vjerovanja jeste kontrolisanje neukrotivih nagona i potpuno ovladavanje svojim nezakonitim porivima i strastima. Tamo gdje brana razuma, znanja i savjesti biva probijena – te nema snage otpora žestokim udarcima nagona – nastupa iskreno vjerovanje u Boga i ono se svom svojom snagom suprotstavlja pobješnjelim nagonima i čuva svog posjednika od upadanja u moralni ponor. Ovo se jasno vidi iz prenesenih predaja u kojima je predstavljeno kao znak vjernika.

Imam Dževad, a.s., je kazao:

“Vjernik je onaj kojeg, kada bude zadovoljan, njegovo zadovoljstvo ne odvodi u grijeh i loša djela, kada se srdi, njegova srdžba ne izvodi iz okvira istinitog govora, kada postaje moćan, njegovo posjedovanje moći ne daje mu za pravo da prelazi granice i otima ono što mu ne pripada.”[2]

U ovoj predaji spominju se tri vrste nagona, od kojih svaki čovjeku predstavlja mogući rub ponora. Zato islam posebnu pažnju obraća na njih. Koliko li je samo pojedinaca koji su na osnovu slijeđenja jednog od ovih prohtjeva duše upali u veliki grijeh i zločin, a ponekada i u neljudska djela. Ljudi sa vjerom, pak, u tim osjetljivim trenucima, istupanjem duhovne sile, mogu se uzdržati i uščuvati od upadanja u veliki grijeh.

Imam Ali, a.s., je u jednoj dužoj predaji obrazložio znakove vjernika:

“Vjernik na položaju sudije ne prekoračuje granice i u onome što poznaje ne izlazi iz okvira pravde. Vjera u Boga toliko mu je ojačala volju, kao da mu je duša od tvrdog kamena. Pokrivač i vjerski stid učinili su pokornom njegovu strast i zatvorili su mu put nepokornosti i nasrtanja. Njegova ljubav i srčanost ovladali su njegovom zavišću, a njegovo praštanje ugušilo je njegovu osvetoljubivost.”[3]

Imam Ali, a.s., u ovih nekoliko rečenica, nakon ukazivanja na čvrst duh, čeličnu volju i nepokolebljivost vjernika u Boga, dalje kaže: “Porivi strasti, zavidnosti i osvetoljubivosti u naravi vjernika su učinjeni pokornim, a snaga vjere sprečava pretjerivanje i nasrtanje ovih opasnih vatrenih nagona.”

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Tri vrste ljudi će na Sudnjem danu do kraja suđenja biti najbliži Uzvišenom Bogu: prvo, čovjek kojeg njegova moć u stanju srdžbe ne poziva da čini nasilje potčinjenom; drugo, čovjek koji u presuđivanju između dvije osobe ne načini ni najmanji prekršaj niti pređe granicu pravednosti; i treće, čovjek koji uvijek govori istinu, bilo u korist sebe ili protiv sebe.”[4]

U ovom hadisu Imam Sadik, a.s., je pojasnio prevlast vjerovanja nad prohtjevima duše u ova tri slučaja.

Časni Poslanik je o vjernicima izrekao sljedeća svojstva:

“Vjernik je pod Božijom zaštitom i čuvanjem. S Božijim blagoslovom on je uvijek u okrilju Božije pomoći. On ne čini nasilje onome na koga se rasrdio, a ne upada u grijehe zbog onoga koga voli. On nije nasilnik i nepravednik zbog prijateljstva, ne čini nepravdu kako bi prihvatio neistinu prijatelja i nije pod uticajem neprijateljstva da odbaci neprijateljevu istinu.”[5]

Vjernici u Boga zbiljski su slobodni ljudi. Želje duše, osjećanje ljubavi i mržnje ne mogu ih skrenuti s puta istine i dobročinstva, pa da se upute na tlo griješenja i grješnika.

Sljedeća odlika vjerovanja u Boga jeste smiraj i spokoj duše. Istinski obožavaoci Boga, osim što u ozračju snage i vjere mogu obuzdati svoje duševne i nagonske želje, oni u slučaju iznenadnog napada neizdrživih životnih nevolja snagom vjere mogu sačuvati svoju ličnost i ne upasti u paniku i očaj.

Prirodni događaji i nesreće, poput smrti, bolesti, zemljotresa, oluja, s jedne strane, i neuspjesi i mnogi životni porazi, s druge strane, neprestano opkoljavaju čovjeka i svi slojevi ljudi stalno podnose bol zbog nesreća i raznih patnji.

Kako god ljudska civilizacija bude napredovala, koliko god se budu uvećavale životne ljepote i što god prirodne nauke budu više isticale i nudile nove užitke, na koncu se uvidi da su se u istom omjeru povećale i životne teškoće. Pohlepa i gramzivost se pokreću, ljubav prema imetku i položaju se uzburkava, želje postaju veće, uvećava se traganje za užicima i umnožavaju se prohtjevi duše. Zasigurno se u ovakvim uvjetima uvećavaju nezadovoljstva, duševni lomovi i zabrinutosti.

 

 

[1] El-Kafi, sv. 2., str. 16.

[2] Kafi, sv. 2., str. 16.

[3] Biharu-l-envar, sv. 15., str. 94.

[4] El-Vesail, sv. 4., str. 38.

[5] Biharu-l-envar, sv. 15., str. 82.

  • 1 Aprila, 2019