Ali, a.s., od početka javnog promovisanja poslanstva do Poslanikove Hidžre
Ali, a.s., od početka javnog promovisanja poslanstva do Poslanikove Hidžre
Kurejšije su bile nemoćne da zaustave tok širenja islama i spriječe Poslanikov poziv i uputu – njihove zavjere i planovi su okrunjeni razočarenjem, a osude i prijetnje doživjele neuspjeh, a sve zbog toga što je Ebu Talib bio poput čvrste tvrđave koja je kontinuirano štitila Poslanika od kurejšijskih ometanja i njihovog utjecaja. Zato su Kurejšije posegle za nečasnim stvarima, što ukazuje na njihovu mržnju i slabost. Tjerali su djecu da vrijeđaju Poslanika i bacaju na njeg kamenje. U takvoj situaciji Ebu Talib, kao starac i ugledni Hašimija, nije mogao ići za djecom, ali je zato Ali tjerao djecu koja su se namjerila na Poslanika, braneći ga od njih.[1]
Ali, a.s., u Ebu Talibovom tjesnacu
Ubrzano širenje islama u Mekki oduzelo je miran san idolopoklonicima i postalo velika prijetnja koja se nadvila nad njihovim interesima. U namjeri da uguše glas islamske poruke, mušrici su isukali sablju nepravde, ali Ebu Talib nije oklijevao pružiti još jaču zaštitu Poslaniku i, zahvaljujući položaju i ugledu koji je uživao među kurejšijskim plemstvom, idolopoklonici se nisu smjeli javno suprotstaviti Božijem Poslaniku, jer bi to značilo javno suprotstavljanje Ebu Talibu i svim Hašimijama, a Kurejšije nisu bile spremne na tako skup potez. Zbog toga su se okomili na nemoćne muslimane – robove i siromašne – izlažući ih raznim mučenjima, tlačenjima i patnjama, da bi ih odvratili od vjere i slijeđenja Poslanika. Međutim, u tome su Kurejšije nailazile na postojanost i ustrajnost u islamu i pridržavanje puta islamske poruke, a časni je Poslanik, s.a.v.a., najbolji put za spas nemoćnih muslimana vidio u iseljenju iz Mekke u Abesiniju.[2]
Kako su muslimani koji su ostali u Mekki bili ugledne osobe i ličnosti, mogućnost krvavog sukoba postala je još manja i sve opcije su propale te predvodnicima Kurejšija nije bilo druge do da oslabe Poslanika, ali tako da ih to ne odvede u sukob. Zbog toga su odlučili da stvore društvenu i ekonomsku blokadu oko Hašimija i onih koji ih podržavaju zato što štite Poslanika od kurejšijskih napada. Na taj način počeo je sukob s Hašimijama.
Da bi što bolje podržali Poslanika, muslimani i Hašimije se koncentrišu u Ebu Talibovom tjesnacu kako bi mogli obrazovati odbrambene linije za suočavanje sa svim pokušajima napada za kojima bi Kurejšije posegnule.[3]
Radi što veće predostrožnosti i velike brige za Poslanikov život, Ebu Talib je tražio od svog sina Alija da noću spava na Poslanikovom mjestu zbog mogućeg nasilja i iznenadnog napada neprijatelja izvan tjesnaca.[4] Ali je očevu naredbu žustro pretvorio u djelo i lijegao je na Poslanikovo mjesto, žrtvujući sebe za poslanstvo i njegovog nosioca.
Ali, a.s., se nije zadovoljio samo ovom mjerom izlaganja svog života opasnosti već je tajno izlazio iz tjesnaca kako bi nabavio hrane za ljude u opsadi,[5] jer su u nekim danima bili primorani jesti biljke koje su rasle na tom području.
U tim teškim uvjetima niko ne bi mogao činiti takve stvari ako nije imao smirenu dušu, hrabro srce, svijest o poslanstvu i predanu ljubav prema Poslaniku, a Ali ibn Ebu Talib je bio upravo takav. On je u Ebu Talibovom tjesnacu bio u cvijetu mladosti: kada je ušao, imao je sedamnaest, a kada je izišao, dvadeset godina. Bilo je to novo iskustvo u njegovom životu u kojem nije mario za opasnosti i stekao je kvalitete za prihvatanje velikih odgovornosti i susret s iznenadnim događajima, što ga je još više približilo Poslaniku, ali i naviklo na strpljenje, pokornost i još veće utrnuće u Bit Božiju i ljubav prema Poslaniku.
Ali, a.s., i odlazak u Taif
Nakon smrti Poslanikovog amidže Ebu Taliba Kurejšije su povećale pritisak i uznemiravanje, jer u Mekki nije više bilo nikog od koga bi iz poštovanja strepili. Zbog toga su nemili događaji postali sve češći pa je i sam Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Kurejšije su me se bojale sve dok nije umro Ebu Talib.”[6]
Zato se Poslanik morao skloniti na neko sigurnije mjesto odakle bi mogao proširiti svoj pokret i poslati islamsku poruku po cijelom Arapskom poluotoku i dalje. Stoga se počeo obraćati plemenima pa je za početak otišao u Taif. Nakon deset dana boravka tamo ne samo da pleme Sekif nije dalo pozitivan odgovor već su natjerali djecu, sluge i robove da na njeg bacaju kamenje. Ali, a.s., i Zejd ibn Harise su preuzeli na sebe udarce kamenja sprečavajući djecu da povrijede Poslanika, pa su obojica bili izranjavani po tijelu. Pored svega toga i Poslanik je bivao pogođen pa mu je iz potkoljenica lila krv.[7]
Prenosi se da je Poslanik obavio nekoliko putovanja da bi stupio u kontakt i s drugim plemenima zarad širenja i jačanja islamskog poziva. U njegovom nastojanju slijedio ga je samo Ali ibn Ebu Talib, a.s., idući s njim u Beni Amir ibn Saʼsa‘a, Rebi‘a i Beni Šejban.
Ali, a.s., u drugoj prisegi na ‘Akabi
Kada je sklopljen dogovor o povijesnom tajnom susretu prvih medinskih muslimana sa svojim vođom, Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u Abdulmuttalibovoj kući, s Poslanikom su bili njegov amidža Hamza, Ali i Abbas,[8] a prisega je privedena kraju na najbolji način.
I pored svih mjera koje su preduzete da ovaj susret ostane u tajnosti da bi uspio, dotle da čak ni muslimani nisu izviješteni o tome, ipak je vijest o njemu procurila do idolopoklonika, koji se iskupiše i naoružani uputiše do mjesta održavanja susreta. Međutim, Hamza i Ali s isukanim sabljama iziđoše pred njih. Pitali su Hamzu za susret, ali ga je on zanijekao, pa se idolopoklonici snuždeno vratiše.
Alijevo prisustvo ovom važnom događaju i povijesnom susretu govori nam o njegovoj ulozi u najvažnijim trenucima poziva i povijesti vjerovjesništva. Svojim prisustvom on je uspio ensarijama pružiti pravu sliku o časnom Poslaniku i potpori Hašimija koju mu pružaju, zahvaljujući čemu je poraslo povjerenje u islamski poziv i poruku.
Ovaj je plan uspio zahvaljujući čvrstom promišljanju Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je pozvao u pomoć najhrabrije muškarce iz Beni Hašima, Hamzu i Alija, jer su njih dvojica bili poznati po žestini i mogli obezbijediti potrebnu zaštitu Poslaniku i poslanici.
[1] El-Mufid, El-Ihtisas, str. 146.
[2] Ibn Hišam, Es-Siretu-n-nebewijje, sv. 1, str. 321.
[3] Es-Siretu-n-nebewijje, sv. 1, str. 350; I‘lamu-l-wera, sv. 1, str. 125.
[4] El-Bidajetu we-n-nihaje, sv. 3, str. 84.
[5] Ibn Ebi El-Hadid, Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 13, str. 256.
[6] A‘janu-š-šii‘a, sv. 1, str. 235; Es-Siretu-n-nebewijje, sv. 2, str. 57.
[7] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 127.
[8] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 2, str. 147.