Analiza bismille

Analiza ajeta: U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog

            Riječi

Allah je vlastito ime Svetog Bića. To ime Arapima bilo je poznato i prije islama. Pjesnik Lebid kaže:

Znaj sve osim Allaha je laž,

znaj svaki užitak ima svoj kraj?!

Uzvišeni kaže: “A da ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno bi rekli: ‘Allah!” (Lukman, 25)

Pogrešno je misliti da je Allah naziv za vrstu, za šta kao dokaz navodimo sljedeće:

Prvo: Jednoznačnost riječi, jer izraz Allah bez ikakve dodatne indikacije ukazuje na Sveto Biće, i u to niko ne sumnja. No, budući da se u leksici ne prenosi ništa što bi potvrđivalo da je to tako, argumentativna vrijednost ovakvog čega ostvarena je u nauci o metodologiji islamskog prava.

Drugo: Imenica Allah, sa značenjem koje podrazumijeva, ne upotrebljava se kao atribut. Tako se ne može reći: „Svijet je allah“, ili: „Stvoritelj je allah“, u smislu da se pod tim misli na opisivanje svijeta ili Stvoritelja atributom allah a to znači da je izraz Allah sasvim postojan, a ono što je postojano u svojoj naznaci svakako je vlastito ime. Onaj, pak, ko je mišljenja da se radi o nazivu za vrstu tumači ga prema njegovom izvedenom značenju.

Treće: Da riječ Allah nije vlastito ime, tad sintagma Nema boga osim Allaha (Lā ilāhe illallāh) ne bi bila pogodna za izražavanje Božije Jednosti, a s obzirom na to da u ovom slučaju ne bi po sebi izražavala ovaj smisao, baš onako kako ovaj smisao ne bi izražavala ni rečenica: „Nema boga osim Opskrbljivača“ (Lā ilāhe iller-Rezzāk), ili „osim Stvoritelja“ (El-Hālik), odnosno u slučaju bilo koga drugog izraza koji se upotrebljava za Uzvišenog Allaha. Stoga se islam ne bi priznavao onome ko bi izgovorio neku ovakvu potvrdu o prihvatanju islama.

Četvrto: Priroda izražavanja nalaže da se i za Sveto Biće dadne neki naziv, onako kako to nalaže i za izražavanje svih drugih smislova. U arapskom jeziku ne postoji nikakav drugi izraz za to osim izraza „Allah“, iz čega proizlazi da je upravo ovaj izraz rezerviran za Njega.

Neko bi mogao reći: Uvođenje nekog izraza da bi se njime izrazio određeni smisao uvjetovano je predodžbom o takvom čemu, a kako je Biće Uzvišenog Allaha nemoguće zamisliti, s obzirom na to da ono čija je egzistencija samo moguća ne može pojmiti Onoga Čija je egzistencija nužna, te je nemoguće Njega označiti nekim izrazom. Ako bismo kazali da se na ovaj način označio sam Allah – jer jedini On može dati ime Svom Biću, s obzirom na to da ga jedini On može i obuhvatiti – to imenovanje opet ne bi imalo smisla zbog nemogućnosti stvorenja da ga koristi u njegovom punom značenju, i to stoga što i sama upotreba nekog izraza podrazumijeva postojanje predodžbe o smislu koji se njime izražava, baš kao i kod davanja naziva, što je samo po sebi neosnovano. U ovom slučaju, odgovor bi bio sljedeći: Davanje jezičkog izraza nekom smislu zavisi od općenitog predočavanja ovog smisla, makar samo na način aluzije. To je nešto što je evidentno kako u pogledu Nužno Postojećeg, tako i u pogledu drugoga, dok je Nužno Postojeće nemoguće zamisliti u Njegovoj biti i stvarnosti. Ovakvo što, pak, i ne uzima se u obzir pri ustanovljavanju jezičkog izraza, kao ni u njegovoj upotrebi, jer ako bi se insistiralo na ovome, tad bi bilo nemoguće i iznalaženje oblika riječi i njena upotreba u slučaju drugih postojećih subjekata u čiju bit ne može se proniknuti, poput npr. duše, meleka, džina i sl.

Niko, pak, ne spori da je sasvim ispravna upotreba aluzivnog imena ili zamjenice kojima se ukazuje na Sveto Biće, pa se, isto tako, na ovo Biće može ukazivati i onim izrazom ustanovljenim za Njega. S obzirom na činjenicu da Sveto Biće u Sebi objedinjuje sva svojstva savršenosti i da se – u fazi oblikovanja izraza kojim će se označavati – u Njemu nije isticao jedan obzir Njegove savršenosti, mimo drugih obzira, onda se sasvim primjereno može kazati da je izraz „Allah“ dat da se njime označi Biće koje u Sebi objedinjuje sva svojstva savršenosti.

Ako bi neko rekao: Da je riječ „Allah“ lično ime, tad ne bi bio korektan smisao ajeta: “On je Allah i na nebesima, i na Zemlji!” (El-En'am, 3), i to stoga što bi Njemu – da se radi o vlastitom imenu – ajet u tom slučaju konstatirao mjesto, što je apsurdno, tako da bi ova riječ morala značiti “Obožavani”, “Onaj Koji se obožava”. Tako bi ajet značio: „On je Obožavani i na nebesima i na zemljama!“, na što bi odgovor bio sljedeći: Ono što se želi kazati ovim ajetom jeste to da nijedno mjesto nije prazno od Njega, da On obuhvata sve što je i na nebesima i na Zemlji, da ništa u ovom prostoru nije skriveno od Njega, što potvrđuju i Njegove riječi date na kraju ajeta, naime: “On zna vaše tajne i vaše javnosti, i zna ono što stječete!” (El-En'am, 3)

Ebu Džafer, tj. Muhammed ibn Nu'mān, prenosi – po Sadūkovom mišljenju – sljedeće: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o riječima Uzvišenoga: ‘On je Allah i na nebesima, i na Zemlji!’ (El-En'am, 3), a on mi je rekao: ‘To znači da je On na svakom mjestu.’ ‘Svojim Bićem?!’, upitao sam. ‘Pobogu’, kazao je on, ‘pa, mjesta su mjere, a kad kažeš da je na mjestu svojim bićem to znači da tvrdiš da je u mjerama i u drugim dimenzijama. Međutim, On nije poput onoga što je stvorio, ali obuhvata ono što je stvorio: i znanjem, i moću, i obaviještenošću, i vlašću…'”[1]

„Elif“ i „lām“ (tj. prva dva slova) u riječi „Allah“, iako su sastavni dio ove riječi, (ukoliko tvrdimo da je vlastito ime), ipak je hemze, spojno hemze koje se gubi u čitanju s međusobnim povezivanjem riječi, osim kad se nađe iza čestice za dozivanje. Tako se kaže: „Ja Allah“, s izgovaranjem hemzeta, što je osobenost riječi „Allah“, s obzirom na to da se u arapskom jeziku ne može naći sličan primjer. Usto, nema ništa tjeskobno u činjenici da riječ „Allah“ spada u nešto što je preneseno odranije. Ona je, po svemu sudeći, izvedena od riječi “Lāh”, koja označava „zaklonjenost“ i „uzdignutost“. Prema tome, ona je infinitiv participa aktivnog, jer je On – Uzvišeni – uzdignut stvarnom uzdignutošću, bez i primjese uniženosti. I u Svom najvećem očitovanju – kroz Svoje djelovanje i znamenja – On Svojim Bićem ostaje zaklonjen od Svojih stvorenja, tako da do Njega pogledi ne mogu doprijeti, niti misli mogu proniknuti u Njegovu bit:

Pred Tobom, o Čudesnosti svijeta cijelog,

misao staje, dalje ići ne može.

Umne ljude Ti zbunjenima činiš,

razume brkaš sve.

Kad god misao primakne Ti se za pedalj,

ustvari za milju udalji se još.

Zbunjena ostaje sasvim,

i pred sobom puta nikakvog ne vidi baš.

Nema ništa što bi vodilo zaključku da je riječ „Allah“ izvedena iz glagolskog korijena “elehe”, što znači „obožavati“, ili iz korijena “elihe”, što znači „zbuniti“, pri čemu bi u ovom slučaju riječ „Ilah“ bila infinitivna imenica sa značenjem participa pasivnog, poput riječi “kitāb” (knjiga, u značenju “mektūb” – „pismo“, „ispisnina“, „ono što je napisano“).

 

Er-Rahmān

Ovo ime izvedeno je iz riječi „rahmet“ (milost), čije je značenje općepoznato i stoji nasuprot „gruboći“ i „strogoći“. Uzvišeni kaže: “Strogi prema nevjernicima, milostivi među sobom!” (El-Feth, 29) “Znajte da Allah kažnjava strogo, i da je Allah Onaj koji puno oprašta, Milostivi!” (El-Maide, 98)

Ovakvo što spada u Njegova djelujuća svojstva (sifāt fi'lijja). Tankoćutnost srca nije identična milosti, već je ona samo jedna od njenih propratnih pojava u čovjeku. Tako je milost – bez njenog lišavanja stvarnog smisla – jedno od Allahovih djelujućih svojstava, poput svojstva stvaranja i opskrbljivanja, koje On aktivira gdje hoće. Uzvišeni kaže: “Gospodar vaš najbolje vas poznaje: ako hoće, On će vam se smilovati, a ako hoće – kaznit će vas!” (El-Isra, 54) “On kažnjava koga hoće i milost ukazuje kome hoće, i Njemu ćete se vratiti!” (El-Ankebut, 21) On to čini u skladu sa Svojom savršenom Mudrosti. U većem broju ajeta potencira se traženje milosti od Allaha: “I reci: ‘Gospodaru, oprosti i smiluj se, jer Ti si Najbolji Milosnik!'” (El-Mu'minun, 118)

Mnogi komentatori Kur'ana i neki leksikolozi kazali su da „Er-Rahmān“ predstavlja intenziviranu milost, i to je tako u pogledu ove riječi, bez obzira na to da li se oblik „fa'lān“ upotrebljava za intenzivirano značenje ili ne, s obzirom na to da se riječ “Er-Rahmān” na svim mjestima na kojima se spominje u Kur'anu upotrebljava bez nečeg za što bi bila vezana, iz čega proizlazi općenitost njene naznake, naime to da Njegova milost obuhvata svaku stvar. Na to nas upućuje i činjenica što se ne kaže: „Allah je prema ljudima, ili prema vjernicima, doista svemilostan (rahmān)“, nego: „Allah je prema ljudima, ili prema vjernicima, doista milostiv (rahīm).“

Riječ “Er-Rahmān” u ravni je naziva Allaha Uzvišenog, tako da se njime ne naziva niko drugi osim Njega. Iz ovog razloga, u mnogim kur'anskim ajetima upotrebljava se bez naznačavanja njene materije. Uzvišeni tako kaže: “Vi ste ljudi kao i mi” – rekoše oni – “Milostivi nije objavio ništa!” (Jasin, 15) “Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti!” (Jasin, 23) “Eto, ostvaruje se prijetnja Milostivoga, poslanici su istinu govorili!” (Jasin, 52) “Ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada!” (El-A'raf, 3)

Ono što ovaj izraz čini još više vezanim za Njega jesu i Njegove riječi: “On je Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, zato se samo Njemu klanjaj i u tome budi istrajan! Znaš li da ime Njegovo ima iko?” (Merjem, 65)

Zapazit ćemo da je Uzvišeni Allah riječ “Er-Rahmān” najviše puta upotrijebio u suri Merjem, u kojoj se ponavlja šesnaest puta, što sugerira zaključak da se ovim potonjim ajetom (iz ove sure) htjelo ukazati na činjenicu da ovim imenom nije nazvan niko drugi osim Njega.

 

 Er-Rahīm

Ova riječ je adjektiv (sifa mušebbeha) ili intenzivirani pridjev. Jedna od osobenosti ovog oblika jeste to da se on, većinom, upotrebljava kod prirođenih elemenata, neodvojivih od bića, poput npr. „El-Alīm“ (Sveznajući), „El-Kadīr“ (Svemoćni), „eš-šerīf“ (častni), „el-vadi'“ (bijedni), „es-sehij“ (darežljivi), „el-bahīl“ (škrti), „el-alijj“ (uzvišeni), „ed-denijj“ (prezreni). Razlika između ovog i prethodnog svojstva jeste u tome što „Er-Rahīm“ ukazuje na neraskidivost milosti od Bića Božijeg, dok „Er-Rahmān“ samo konstatira činjenicu milosti. Ono što ukazuje na to da je milost u riječi “rahīm” prirođeno svojstvo, imanencija Bića, jeste činjenica da se ova riječ u Kur'anu, kad se spominje s onim s čime se povezuje, uvijek upotrebljava kao prijelazna s česticom “bi” (prema). Uzvišeni, npr., kaže: “A Allah je prema ljudim (bin-nāsi) zaista vrlo blag i milostiv!” (El-Bekare, 143) “On je prema vjernicima (bil-mu'minīn) samilostan!” (El-Ahzab, 43) Kao da, kod spomena onoga s čim se povezuje, iz prijelaznog prelazi u neprijelazno stanje.

El-Alūsi je smatrao da ove dvije riječi ne spadaju u adjektive, a s obzirom na to da se pridodaju participu pasivnom u rečenici: “(On je) Svemilosnik ovog i onog svijeta, i njihov Milosnik”, jer se adjektiv neminovno uzima samo iz onog neprijelaznog.[2] Međutim, ovakvo argumentiranje vrlo je neobično, jer se vezivanje u navedenoj rečenici ne odnosi na particip pasivni, već na prostor ili vrijeme, gdje ne postoji razlika između onoga što je prijelazno i onoga što je neprijelazno.

Potom, u nekim predajama navodi se da je “Er-Rahmān” specifično ime s općim smislom, a “Er-Rahīm” općenito ime, no sa specifičnim smislom vezanim za onaj svijet, odnosno za vjernike.[3] Ove predaje, pak, treba ili primjereno protumačiti ili ih odbaciti, s obzirom na to da su u suprotnosti s Kur'anom. Naime, izraz “Er-Rahīm” u Kur'anu se upotrebljava i na način da se ne odnosi isključivo na vjernike ili na onaj svijet. Tako ćemo u Kur'anu naići i na ove ajete: “Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko mi se bude opirao – pa, Ti, uistinu, praštaš i samilostan si!” (Ibrahim, 36) “Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta!” (El-Hidžr, 49) “Allah je, uistinu, prema ljudima blag i milostiv!” (El-Hadždžd, 65) “Gospodar vaš, vas radi, pokreće lađe po moru da biste tražili Njegove blagodati, jer je On prema vama milostiv!” (El-Isra, 66) “A da, ako hoće, stavi na muke licemjere ili da im oprosti. Allah, zaista, prašta i milostiv je!” (El-Ahzab, 24)

U Kur'anu ima velik broj ovakvih ajeta, dok se u nekim dovama i predajama navodi: “(On je) Svemilosnik (Rahmān) ovog i onog svijeta, i njihov Milosnik (Rahīm).”[4]

Ova specifičnost može se objasniti tako da, ako se Božanska milost ne proteže i na milosti na onom svijetu, ona kao da i nije milost.[5] Ta, kakvog smisla ima milost čija je konačnica patnja i propast?! Prolazna milost svakako se gubi pred neprolaznom patnjom. S obzirom na to, primjereno se može kazati: Milost se odnosi na vjernike ili na onaj svijet!

 

 Jezička analiza

 Neki su mišljenja da je ono što je povezano s genitivnom česticom „bi“ (na početku Bismille) i posljedičnim genitivnim odrednicama jeste (ispuštena) riječ „Čitam“ ili „Čitaj“, odnosno „Kažem“ ili „Kaži“. Drugi kažu da bi taj (pretpostavljeni) povezak moglo biti „Pomoć tražim“, odnosno „Traži pomoć“, dok treći drže da je to zamišljena riječ „Započinjem“.

Prvo dvoje nije utemeljeno, i to najprije stoga što bi objekt učenja ili izgovaranja ovdje (u navedenom slučaju) morala biti dodatna rečenica s određenim smislom, tako da bi se neizbježno morala pretpostaviti još neka druga riječ da bi ta rečenica, u svom odnosu s onim s čime je u dosluhu, bila ono što se, ustvari, htjelo kazati.

Što se tiče onoga drugog, ono je neutemeljeno stoga što je iskanje pomoći nezamislivo vezivati uz Allaha, s obzirom na to da je On nezavisan od ovakvog čega čak i u pogledu Svojih imena. Iskanje pomoći može doći samo od stvorenja, a pomoć se treba moliti samo od Allaha, ne od Njegovih imena, što Uzvišeni eksplicitno naglašava u riječima: “Samo Tebe molimo za pomoć!” Iz ovoga proizlazi to da je ono za šta se vezuje početni genitiv u Bismilli, (pretpostavljena) riječ “Započinjem”, dok pridodavanje “imena” Allahu („u ime Allaha“) nije retoričko, pa da bi cijeli niz: “Allaha, Milostivog, Svemilosnog” činio njegovu sastavnicu. Ovo je veoma daleko od istine. Pored toga: Da su se na umu imale same ove riječi – ako bi se tretirale kao cjelina – onda ona, kao takva, nije jedno od Božanskih imena, a ako bi se tretirale odvojeno, u tom slučaju bio bi nužan veznik, te bi rečenica glasila: „Bismillāhi ver-Rahmāni ver-Rahīmi“. Prema tome, ova veza među njima jeste apstraktna, dok je riječ „Allah“ upotrijebljena u svom istinskom značenju.

 

Komentar

Budući da su kur'anske sure objavljene s ciljem da ljude vode prema njihovoj mogućoj potpunosti i da ih iz tmina mnogoboštva i neznanja izvedu na svjetlo znanja i pokornosti Jednom Bogu, sasvim je primjereno da svaka sura započne s Allahovim časnim imenom, jer je On Onaj Koji otkriva Svoje Sveto Biće, a Kur'an je i objavljen kako bi se, posredstvom njega, upoznao Uzvišeni Allah. Izuzetak predstavlja sura El-Berāe, koja započinje odricanjem mnogobožaca, zbog čega je i objavljena, tako da ovdje i ne bi bilo primjereno navođenje Allahovog imena, posebno ne uz njegovo određenje riječima „Milostivi, Samilosni“.[6]

Jednom riječju, Allah je Svoju pisanu Knjigu započeo spominjanjem Svog imena, kao što je i Knjigu Svog stvaranja započeo njenim najpotpunijim imenom: stvarajući muhammedansku zbilju i svjetlost Najčasnijega vjerovjesnika prije svih drugih stvorova. Da bi to bilo jasnije, kazat ćemo i to da je ime ono što ukazuje na Bit, te se, s obzirom na ovo, Božanska imena dijele na dvije vrste: ona koja potječu iz svijeta stvorenosti (tekvinijja) i ona epitetska. Pod ovim potonjim misli se na sve one jezičke izraze koji su dati da bi se njima označilo Sveto Biće, odnosno da bi se ukazalo na neko Njegovo lijepo i uznoseće svojstvo. Ona druga, pak, imena jesu sve one potencijalnosti koje samim svojim postojanjem naznačavaju postojanje svog Stvoritelja i ukazuju na činjenicu Njegove Jednosti: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” (Et-Tur, 35) “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se!” (El-Enbija, 22)

Tako se u svakoj stvari nalazi naznaka kojom se ukazuje na postojanje njenog Stvoritelja, na Njegovu Jednost. I baš onako kako se govorno artikulirana Božanska imena međusobno razlikuju u svojoj naznaci – na način da jedna ukazuju na Biće Božije s obzirom na (sva) svojstva savršenosti, a druga s obzirom na poseban aspekt savršenosti ovih svojstava uz razliku u veličanstvenosti i uzdignutosti – tako se isto, što se tiče ovog aspekta, međusobno razlikuju i imena iz svijeta stvorenosti, iako im je svima zajedničko to da otkrivaju postojanje i Jednost Božiju, odnosno da otkrivaju znanje, moć i druga Njegova svojstva.

Razlika među njima dolazi odatle što egzistentna stvar jeste takva da sve što je potpunija njena naznaka sve je snažnija. Stoga se s Lijepim Imenima (El-Esmāul-husnā) mogu nazivati i Imami upute, kako se to ističe u nekim predajama.[7] Prema tome, Nužno Postojeći – Uzvišeno neka je Biće Njegovo! – Svoju najpotpuniju pisanu Knjigu započeo je najčasnijim izrazima, koji su bliži Njegovom Najvećem imenu od zjenice oka bionjači,[8] kao što je i Knjigu Svog stvaranja – svijet stvorenosti – započeo Njegovim najvećim imenom u svijetu fizičkog egzistiranja.[9] U tome se nalazi poduka ljudima da i oni svoje riječi i svoja djela trebaju započinjati s imenom Njega, Uzvišenoga.

Od Vjerovjesnika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Svaki govor ili bilo šta drugo spomena vrijedno, ako se ne započne spominjanjem Allaha Uzvišenog, oskvrnuto je ili, pak, neće posjedovati trajnost!”[10]

Vođa pravovjernih, a.s., prenosi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.a., riječi: “Svaka krupnija stvar pri kojoj se ne spomene Allahovo ime – oskvrnuta je!”[11]

 

---

[1] Tefsīrul-Burhān, 1/315.

[2] Tefsirul-Alusi, 1/59.

[3] Tefsirut-Taberi, 1/43; Tefsirul-Burhan, 1/28.

[4] Sedždžadova sahifa, u njegovoj, a.s., dovi za otklanjanje briga; Bihārul-envār, 89/383, odjeljak 4, hadis br. 68, O dovi nakon beduinovog namaza; El-Hakimov Mustedrek, 1/155.

[5] Na ovo se ukazuje u nekim tradicijskim dovama.

[6] Od Ibn Abbāsa prenosi se sljedeće: “Upitao sam ‘Alija ibn Ebi Tāliba, a.s.: ‘Zašto i kod sure El-Berāe ne napišeš Bismillu?’, a on mi je rekao: ‘Jer je Bismilla sigurnost, a sura El-Berāe objavljena je sa sabljom, u njoj nema sigurnosti!'“ (El-Mustedrek, 2/33.)

[7] El-Kāfī, 1/130, hadis br. 2; Tefsīrul-Burhān, 1/377.

[8] Et-Tehzīb, 2/289, odjeljak 13, hadis br. 15; Hākimov El-Mustedrek, 1/552; Kenzul-ummāl, 2/190. Usp. i Osvrt br. 12 (u dodatku Osvrti), gdje se može upoznati s važnošću Bismille.

[9] Usp. Osvrt br. 12 (u dodatku Osvrti) kako bi se vidjelo čime je započeo ovu svoju knjigu.

[10] Musnedu Ahmed, 2/359, Bāki Musnedil-muksirīn, hadis br. 8355.

[11] Bihārul-envār, 76/305, odjeljak 58, hadis br. 1, i 921/242, hadis br. 29 i 48.