Scroll to top
Podijeli

Ijjāke na’budu ve ijjāke neste’īn


Autor teksta: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana

13. Januara 2020.

Analiza ajeta

 Ijjāke na’budu ve ijjāke neste’īn

 Samo Tebe obožavamo i samo Tebe molimo za pomoć!

Riječi

 El-Ibāde

Riječ “el-ibade” semantički dolazi u jednom od tri značenja:

Prvo: „Pokornost“. U ovom značenju jesu riječi Uzvišenoga: “Zar vam nisam naredio, o sinovi Ademovi, da ne obožavate Šejtana. On je vaš neprijatelj otvoreni!” (Ja-Sin, 60)

Pod obožavanjem Šejtana, koje se zabranjuje ovim ajetom, misli na pokoravanje njemu.

Drugo: „Poniznost“ i „poslušnost“. U ovom značenju jesu riječi Uzvišenoga: “Pa govore: ‘Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov nama je poslušan?!’” (El-Mu’minun, 47)

U ovom značenju i za put kojim se često prolazi kaže se da je “upokoren” (mu’abbed).

Treće: „Proglašavanje božanstvom“, kako to nalazimo u riječima Uzvišenoga: “Reci: ‘Meni je naređeno da obožavam samo Allaha i da Mu ništa ne pridružujem u Božanstvenosti Njegovoj!’” (Er-R’ad, 36)

Predmetni izraz uglavnom se i upotrebljava u ovom potonjem značenju onda kad se javi bez nekog indikatora.

„El-abd“ (rob) jeste čovjek, makar bio i slobodan, a s obzirom na to da je potčinjen svom Stvoritelju, zavisan od Njega u svom postojanju i u svim svojim stvarima čak i ako pokazuje neposlušnost prema Njegovim naredbama i zabranama.

„El-abd“ jeste rob i u tom smislu da je u posjedu svog Gospodara, Koji ga drži u Svojoj vlasti. Izrazu „el-abd“ (rob) ponekad se daje još širi smisao, pa se njime naziva i osoba koja nečemu posvećuje preveliku pažnju u smislu da se ne obazire ni na šta drugo. U ovom smislu upotrijebio ga je i Ebu Abdullah el-Husejn, a.s., kad je rekao: “Ljudi su robovi ovog svijeta, a vjera im je kao ostatak od ukusa hrane na jezicima i brinu se o njoj dok su u obilju, a kad se stave na iskušenje, tad malo vjernika bude!”[1]

„Robom“ se ponekad naziva i onaj pokorni i poslušni, kao u kur’anskom ajetu: “Da nije to što si Benu Israil učinio pokornima?!” (Eš-Šu’ara, 22), tj. učinio si ih poslušnicima koji ne prelaze granice tvoje naredbe i tvoje zabrane.

El-Isti’āna

 El-Isti’ana je traženje pomoći. Ovaj oblik jeste prijelazan i samostalno i s česticom „bi“. Kaže se: „Iste’antuhu“ i: „Iste’antu bihi“, tj. „Zamolio sam ga da mi bude pomoć“ i: „Zamolio sam ga da bude potpora u mojoj potrebi.“

Jezička analiza

 Riječ “ijjāke” i na jednom i na drugom mjestu (Ijjāke na’budu ve ijjāke nesta’īn) jeste objekt dat prije glagola s ciljem ograničavanja. U ajetu se od odsutnog lica svraća na prisutno. Razlog tome može biti jedna od dviju stvari:

Prvo: Prethodni ajet ukazuje na činjenicu da je Uzvišeni Allah Gospodar svih postojećih subjekata, njihov Uzdržavatelj i Skrbnik, što znači da su sve stvari prisutne kod Njega, Uzvišenog te da On obuhvata sve ljude i njihova djela kako bi im na Sudnjem danu mogao dati nagradu za pokornost ili kaznu za nepokornost. Ova činjenica zahtijevala je to da čovjek i pokaže to da je prisutan pred svojim Gospodarom te da Mu se obrati neposredno.

Drugo: Suština obožavanja nalazi se u poslušnosti čovjeka njegovom Gospodaru, a s obzirom na to da je On njegov gospodar, da bdije nad njim. Uzdržavanje nalaže Gospodarevo prisustvo u uzdržavanju onoga koga uzdržava i rukovođenje stvarima vezanim za njega. Isti je slučaj i kod obraćanja za pomoć – naime, čovjekova potreba za pomoći njegovog Gospodara i njegova neodvojivost od Njega u obožavanju Njega nalaže prisutnost Obožavanoga kako bi pomoć od Njega mogla biti ostvarena. Iz ova dva razloga kontekst ajeta s odsutnog je prebačen na prisutnog. Naime, čovjek je uvijek prisutan pred svojim Gospodarom, i nikad nije odsutan pred Njim.

Tumačenje

 Nakon što je Allah Sebi izrekao slavu u prethodnim ajetima, naveo je Svoje robove da izgovaraju ovaj časni ajet i da priznaju ono što On kazuje i naznačava. Oni trebaju obožavati samo Allaha i nikoga drugog ne moliti za pomoć osim Njega, jer su svi postojeći egzistenti osim Allaha u svom biću zavisni i nemoćni – štaviše, čisto su ništavilo ako ih ne obuhvati Allahova pažnja, pa stoga ništa od ovoga nije dostojno da bude obožavano ili da se od njega moli pomoć. Sve one potencijalno moguće stvari – makar međusobno i bile različite u pogledu svoje potpunosti ili manjkavosti – sudjeluju u svojstvu nemoći, koju iziskuje njihova kontigentnost, te u činjenici da se nalaze pod Allahovom vlašću i Njegovom voljom: “Njemu pripadaju i stvaranje i zapovijed. Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova svih!” (El-A’raf, 54)

“Allahu pripada vlast i na nebesima i na Zemlji, i kod Allaha je svih putovanja kraj!” (En-Nur, 42)

Ko je taj, dakle, ko se Njemu može suprotstaviti u Njegovoj vlasti, ko se može nadmetati s Njim u Njegovoj zapovijedi i odredbi?! Ta On je Onaj Koji uskraćuje i Koji daje obilno, On čini šta hoće i presuđuje po Svojoj volji. Tako, vjernik neće obožavati nikoga drugog osim Allaha i samo će Njega moliti za pomoć, jer sve drugo mimo Allaha – ma šta to bilo – potrebuje Allaha u svim svojim stvarima i svim svojim fazama. Obožavani, pak, neminovno mora biti nezavisan, pa kako onda da onaj ko je zavisan obožava nekoga drugog koji je zavisan kao i on?!

Jednom riječju, vjera u Allaha nalaže da čovjek ne obožava nikoga drugog osim Njega, da se za svoje potrebe obraća samo Njemu i nikome drugom, da se oslanja samo na Njega i da pomoć moli samo od Njega. U protivnom, pridruživat će Allahu sudruga u Božanstvenosti Njegovoj – u Njegovoj vlasti uzimat će drugoga suca: “A Gospodar tvoj naredio je da samo Njemu robujete!” (El-Isra, 23)

 


[1] Bihārul-envār, 44/195, odjeljak 26, hadis br. 9.

Post a Comment