Scroll to top
Podijeli

O ajetu zahvale


Autor teksta: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana

13. Januara 2020.

O ajetu zahvale

Robovanje i obožavanje

 Nijedan musliman nema dileme da se robovanje u smislu smatranja Božanstvom odnosi isključivo na Allaha, dž.š. Već smo kazali da izraz “obožavanje” većinom i podrazumijeva ovaj smisao. To je ono izražavanje Božije Jednosti (tevhīd) s kojim su upućivani poslanici i zbog koga su objavljivane Objave:

“Reci: ‘O sljedbenici ranijih Objava, dođite da se okupimo oko zajedničke riječi i nama i vama date: da obožavamo samo Allaha i da Mu ništa ne pridružujemo u Božanstvenosti Njegovoj, da jedni druge ne uzimamo za Gospodare, mimo Allaha!’” (Ali Imran, 64)

Prema tome, vjerovanje u Allaha, dž.š., ne može se objediniti s obožavanjem nečega drugog, bez obzira na to da li ovo obožavanje proizlazi iz uvjerenja da postoji više stvoritelja te, otud, poricanja Jednosti Bića Njegovog ili iz uvjerenja da su ljudi odvojeni od Allaha tako da do Njega ne dopiru njihove dove, pa im je potreban neki drug bog – ili bogovi – kako bi bili posrednici između njih i Allaha i približavali ih Njemu, poput npr. vladara i njihovih dvorjana, s obzirom na to da je vladar daleko od naroda, narodu su potrebni posrednici koji će rješavati njihove potrebe i odgovarati na njihove molbe.

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi označio je pogrešnim i jedno i drugo uvjerenje. O uvjerenju da postoji više bogova Uzvišeni kaže: “Da na nebesima i Zemlji ima više bogova, osim Allaha, oni bi se poremetili!” (El-Enbija, :22) “A da uz Njega ima još neki bog, tad bi svaki bog otišao s onim što je stvorio i jedan od njih bi nadjačao onoga drugog. Uzvišen neka je Allah nad onim kako Ga oni opisuju!” (El-Mu’minun, 91)

Ono drugo uvjerenje – a koje je nastalo iz poređenja s vladarima i vođama iz reda ljudi – Allah opovrgava na različite načine. Jednom traži da se za takvu tvrdnju donese dokaz, implicirajući da na ovakvo što ne ukazuje nikakav dokaz:

“Zar još neki bog uz Allaha?! Reci: ‘Iznesite vaše dokaze, ako istinu govorite!’” (En-Neml, 64)

“Govore: ‘Obožavat ćemo svoje kipove i ostati njima se klanjajući! Da li vas oni čuju kad ih molite?’, reče on „Ili da li vam kakvu korist mogu pridonijeti, ili vam kakvu štetu pričiniti?!”“’Zatekli smo svoje pretke’”, rekoše oni, ‘kako postupaju ovako!’” (Eš-Šu’ara, 71-74)

Drugi put upućuje ih na ono što sami dokučuju svojim osjetilima – naime, na to da im ono što obožavaju ne može nanijeti nikakvu štetu niti im može pričiniti kakvu korist te da ono što ne može ni koristiti ni štetiti, ni uskratiti ni dati, ni smrt ni život podariti, ne može biti ništa drugo doli slabašan stvor, pa se, kao takav, ne može smatrati bogom koji će se obožavati.

“’Zar ćete obožavati, mimo Allaha, nešto što vam nikakvu korist pribaviti ne može, niti štetu nanijeti?’ – reče im on.”“Teško vama i onome što obožavate mimo Allaha – zašto se ne opametite?! Zar da, pored Allaha, obožavate nešto što vam ne može ni štetu ni korist nanijeti? (El-Enbija, 66-68)

“Zar nisu vidjeli da im ono ne govori, i da ih na Pravi put ne napućuje!? Prihvatiše ga (za božanstvo) i nevjernici postadoše!” (El-E’araf, 148)

Ovaj sud prirodan je i racionalan. Mudrost je htjela da ljude u ovim časnim ajetima upozori na njega. On se proteže na svaki egzistent koji je po svom biću kontingentan, koji je zavisan, makar bio i vjerovjesnik:

“A kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju za boga dva, mimo Allaha?’ – on će reći: ‘Uzvišen neka si Ti! Kako bih mogao reći nešto što nemam pravo?! Da sam to rekao, Ti bi to, svakako, znao. Ti znaš ono što je u meni, a ja ne znam šta je u Tebi. Ti poznaješ i sve nevidljive stvari!’ Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘Obožavajte Allaha, moga i vašega Gospodara!’” (El-Ma’ide, 116-117)

Kur’an i po treći put opovrgava ovakvo uvjerenje, napominjući da je Allah blizu Svojih robova, da čuje i njihove tajne razgovore, da se odaziva njihovim pozivima, da im On određuje stanja i uzdržava ih. Uzvišeni kaže:

“Mi smo mu bliži od žile kucavice!” (Kaf, 16)

“Zar Allah nije dovoljan robu Svom?!” (Ez-Zummer, 36)

“Zovite Me, odazvat ću vam se!” (Gafir, 60)

“On je nadmoćan nad Svojim robovima, Mudri i o svemu obaviješteni!” (El-En’am, 18)

“Reci: ‘Krili vi ono što vam je u prsima, ili to javno pokazivali, Allah to zna; i zna ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji. Allah je nad svakom stvari moćan!” (Ali Imran, 29)

“Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je od tebe otkloniti ne može osim On. A ako ti kakvo dobro hoće dati, niko to spriječiti ne može!” (Junus, 107)

“Ako te hoće održati u dobru – pa On je nad svakom stvari moćan!” (El-En’am, 17)

“Allah daje obilnu opskrbu kome hoće, a i uskraćuje!” (Er-R’ad, 26)

“Allah opskrbu daje, On je moćan i jak!” (Ez-Zarijat, 58)

“Ništa nije kao On, On sve čuje i sve vidi!” (Eš-Šu’ara, 11)

“On obuhvaća svaku stvar!” (Fussilet, 54)

Prema tome, Allah nije izoliran od onoga što je stvorio. Sve njihove stvari u Njegovim su Rukama, te ljudi ne trebaju nikakve posrednike koji bi Mu dostavljali njihove potrebe, a koji bi, na ovaj način, bili Njegovi sudrugovi u obožavanju. Naprotiv, svi ljudi jednaki su u tome da je Allah njihov Gospodar i da On upravlja svim njihovim stvarima:

“Nema razgovora trojice, a da On nije četvrti, ni peterice, a da On nije šesti, ni manje ni više od toga, a da On nije s njima gdje god oni bili!” (El-Mudžadela, 7)

Eto tako, Allah čini što On hoće. (Ali Imran, 40)

Uistinu, Allah propisuje što On hoće. (El-Maide, 1)

Jednom riječju, za muslimana u pogledu ovakvog čega nema nimalo sumnje. To je ono čime se monoteist (muvehhid) razlikuje od drugih. Prema tome, onaj ko obožava bilo šta ili bilo koga drugog osim Allaha, i to što obožava smatra svojim Gospodarom, jeste nevjernik, odnosno mnogobožac.

Obožavanje i pokornost

             Isto tako, nema sumnje da se je obavezno biti u pokornosti Uzvišenom Allahu te da se – i po samom razumu – zaslužuje kazna postupanjem suprotno Njegovim nalozima. U Kur’anu više puta ponavlja se Allahovo obećanje da će onoga ko Mu bude pokoran nagraditi te Njegova prijetnja da će onoga ko Mu bude neposlušan stići kazna.

Što se tiče pokoravanja nekome drugom mimo Allaha, postoji više vrsta ovakvog čega:

Prvo: Ono pokoravanje koje se temelji na zapovijedi Uzvišenog Allaha ili se ostvaruje uz Njegovo dopuštenje, kakvo je pokoravanje Njegovom Najčasnijem vjerovjesniku, s.a.v.a., i njegovim od grijeha zaštićenim nasljednicima, a.s. U suštini, to je pokoravanje Allahu, dž.š., i ono je, i po sudu razuma, obavezno: “Ko se pokorava Poslaniku, taj se pokorava Allahu!” (En-Nisa, 80) “Mi nismo poslali nijednog poslanika osim da mu se, uz Allahovu dozvolu, bude u pokornosti!” (En-Nisa, 64)

Iz tog razloga Allah je, na svakom mjestu na kome je naredio pokornost Sebi, pokornost Svom Poslaniku uporedio s pokornošću Sebi: “A ko je pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, taj je postigao ogroman uspjeh!” (El-Ahzab, 71) “O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i zapovjednicima vašim!” (En-Nisa, 59)

Drugo: Ono pokoravanje nekome drugom mimo Allaha koje je zabranjeno, kakvo je pokoravanje Šejtanu te pokoravanje bilo kome ko traži da se čini neposluh Allahu. Nema sumnje da je ova vrsta pokoravanja po Vjerozakonu strogo zabranjena, a i sam razum drži ga nepriličnim. Štaviše, ono ponekad može biti nevjerstvo ili mnogoboštvo, kao u slučaju kad naređuje mnogoboštvo ili nevjerstvo: “O Vjerovjesniče, boj se Allaha i ne pokoravaj se nevjernicima i licemjerima!” (El-Ahzab, 1) “Pa strpljiv budi kod odredbe Gospodara svog, i nemoj se pokoravati grešniku ili nevjerniku njihovom!” (Ed-Dehr, 24) “A ako te njih dvoje budu tjerali da mnogobožac budeš, o čemu ti znanja nemaš, ti ih nemoj poslušati!” (Lukman, 15)

Treće: Ono pokoravanje nekome mimo Allaha koje je slobodno, odnosno ono koje Allah nije naredio niti ga je zabranio. Ovakvo pokoravanje jeste dopušteno, pri čemu nije obavezno, ali nije ni zabranjeno.

            Obožavanje i poslušnost

             Ne treba da postojati dvojba s tim u vezi da li stvorenje mora biti poslušno i ponizno u odnosu na svog Stvoritelja. To je nešto što nalaže i sam razum te na šta potiče Vjerozakon.

Postoji više vrsta skrušenosti i poniznosti stvorenja:

Jedna od njih jeste skrušenost pred drugim stvorenjem, pri čemu se ovo drugo stvorenje ne vezuje za Allaha nekom posebnom vezom, kakva je, npr., skrušenost djeteta prema roditelju, sluge prema svom gospodaru, učenika prema učitelju, kao i svi drugi vidovi skrušenosti koji se prakticiraju među ljudima. Ne treba imati sumnje da je ova vrsta skrušenosti dopuštena ukoliko ne sadrži nešto što je zabranjeno, poput, npr., činjenja sedžde (padanja ničice) nekome mimo Allaha. Štaviše, ova vrsta skrušenosti pojavljuje se kao nužnost, i u njoj nema ni primjese mnogoboštva. Uzvišeni kaže: “I spusti im krilo poniznosti iz samilosti i reci: ‘Gospodaru, smiluj im se, onako kako su i njih dvoje mene uzdizali dok sam mali bio!'” (El-Isra, 24)

Da li misliš da je Allah, dž.š., naredio obožavanje roditelja naredivši da im se bude ponizno, iako je prije toga zabranio obožavanje bilo koga osim Njega, rekavši: “Tvoj Gospodar odredio je da obožavate samo Njega i da prema roditeljima imate lijep odnos!” (El-Isra, 23)

Ili misliš da spuštanje krila poniznosti pred njima – onako kako to čine ptići – predstavlja onaj lijepi odnos koji se naređuje predmetnim ajetom, koji naređuje ovakvo ophođenje umjesto obožavanja? Prema tome, ne predstavlja svaka skrušenost i poniznost nekome mimo Allaha oblik pridruživanja nečega Allahovoj Božanstvenosti (širk).

Druga vrsta jeste skrušenost pred drugim stvorenjem s uvjerenjem da ono ima poseban odnos s Allahom, dž.š., zbog čega, navodno, zaslužuje da mu se bude skrušeno iako je to uvjerenje zapravo neosnovano, a što je skrušenost koju ne dozvoljava Allah, dž.š., kako je to slučaj, npr. kod skrušenosti pripadnika nekih religija i devijantnih orijentacija spram njihovih vođa. Ovo, nesumnjivo, ulazi u sastav onoga što je imputirano vjeri, a što nije njen sastavni dio. Ovakvo ozakonjivanje strogo je zabranjeno –  prema sva četiri izvora zakonodavnih normi – te predstavlja potvoru na Allaha, dž.š.: “A ima li nepravednijeg od onoga koji na Allaha iznosi potvorne laži?!” (El-Kehf, 15)

Treća vrsta jeste skrušenost i poniznost pred drugim stvorenjem po zapovijedi i naputku Božijem, kakva je, npr., skrušenost pred Vjerovjesnikom, s.a.v.a., i njegovim od grijeha očišćenim nasljednicima, a.s., kao i – čak – skrušenost pred svakim vjernikom, odnosno svemu onome što je u posebnoj vezi s Allahom, a što Mu priskrbljuje posebno mjesto i svetost, kakva je, npr. džamija, Kur’an, Crni kamen u Kabi (El-Hadžerul-esved) i sl. od Allahovih znamenja. Ova vrsta skrušenosti draga je Allahu. Uzvišeni kaže: “Pa, Allah će proizvesti narod koji će voljeti, i koji će Njega voljeti – koji će biti ponizan prema vjernicima, a gord prema nevjernicima!” (El-Maida, 45)

Ustvari, radi se o skrušenosti Allahu, izražavanju pokornosti Njemu. Jer, onaj ko vjeruje u čistu Jednost Allahovu, ko vjeruje da je Allah Onaj Koji život i smrt daje, Koji stvara, opskrbljuje, uskraćuje i dariva, oprašta i kažnjava – naime, da je sve to u Njegovoj Ruci – i ko potom vjeruje da su Vjerovjesnik, s.a.v.a., i  njegovi časni nasljednici “cijenjeni robovi, koji Ga ne pretječu govorom i koji po Njegovoj zapovijedi rade” (El-Enbija, 26-27), on se s pozivanjem na njih obraća Allahu i, s Njegovim dopustom, drži ih svojim zagovornicima kod Njega, pridajući im time poseban značaj te uvažavajući njihovo mjesto kod Allaha. On time ne izlazi iz okvira ispravnog vjerovanja, ne obožava nekoga drugog mimo Allaha.

Svaki musliman zna da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ljubio Crni kamen u Kabi i potirao ga svojom rukom pridajući mu značaj, izražavajući poštovanje prema njemu, kao što zna da je Poslanik, s.a.v.s, posjećivao mezare vjernika, šehida i dobrih ljudi te da im je nazivao selam i upućivao dovu za njih. Isto su činili i ashabi te oni koji su dolazili iza njih, iz naraštaja u naraštaj. Posjećivali su Vjerovjesnikov, s.a.v.a., mezar, nastojali su njime postići blagoslov, ljubili su ga i molili se da im Božiji Poslanik bude zagovornik kod Allaha, onako kako su ga uzimali za svog zagovornika dok je bio živ. Tako su se odnosili i prema mezarima najviših prvaka vjere i dobrih ljudi, Allahovih evlija. Ovu praksu niko od ashaba nije osuđivao, kao što je nije osuđivao niko ni iz naraštaja koji je došao poslije njih, niti iko od velikih učenjaka, sve dok se nije pojavio Ahmed ibn Abulhalim ibn Abdusselam ibn Abdullah ibn Tejmija el-Harrāni i zabranio hodočašćenje mezara te njihovo ljubljenje i dodirivanje, kao i moljenje zagovorništva od onih koji leže u njima. Čak je oštro osudio i onoga ko bi otišao posjetiti Vjerovjesnikov, s.a.v.a., mezar, ko bi preko njega nastojao postići blagoslov, ko bi ga ljubio ili ga rukom doticao. To je nekad označavao “malim širkom” (tj. blažim oblikom pripisivanja sudruga Allahu u Božanstvenosti Njegovoj), a nekad i “velikim širkom”.

Kad je većina učenjaka njegovog vremena uvidjela da je ovakvim svojim stavovima zastranio u odnosu na ono što je bilo potvrđeno u vjeri i što je bilo snažno zastupljeno u životu muslimana, odstupili su od njega i konstatirali da je zalutao, da se mora pokajati te da se, u protivnom, ima izolirati, stvarno ili virtualno, a s obzirom na to da se od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., prenosilo poticanje na posjećivanje vjernika općenito, a njega posebno, kako to kazuju, naime, njegove riječi: “Ko me posjeti nakon moje smrti, kao da me je posjetio i za života!”[1] te druge predaje koje izražavaju isti smisao.

Ono što je Ibn Tejmiju odvelo u grešku – ukoliko nije hotimično išao za tim da izazove razdor među muslimanima – jeste njegova uobrazilja da navedene stvari predstavljaju širk: pridruživanje Allahu sudruga u Božanstvenosti Njegovoj, obožavanje nekoga drugog mimo Njega. Nije shvatio da oni koji čine ovakve stvari vjeruju u Allahovu Božansku Jednost, vjeruju da osim Njega nema drugog Tvorca ni Opskrbljivača, da Njemu pripada i stvaranje i zapovijedanje te da oni  ovakvim čim samo veličaju Allahova znamenja. Vidjeli smo da to u osnovi znači veličanje samog Allaha, skrušenost Njemu i približavanje Njemu, Uzvišenome, iskreno okretanje Licu Njegovom. Nema u tome ni primjese mnogoboštva, jer mnogoboštvo – kao što znamo – znači čovjekovo obožavanje nekoga, ili nečega, mimo Allaha. Obožavanje se pokazuje kroz skrušenost nečemu s uvjerenjem da je to Gospodar koji se obožava. Ima li, pak, takvog čega u izražavanju poštovanja prema Časnom Vjerovjesniku i njegovim od grijeha očišćenim nasljednicima, a.s., uz činjenicu da je on vjerovjesnik, a oni nasljednici te da su svi časni robovi Božiji?! Musliman, nesumnjivo, ne obožava ni Vjerovjesnika, ni nasljednika, pa kako bi mogao obožavati njihove mezare?

Jednom riječju, ljubljenje, posjećivanje i njima slični oblici izražavanja poštovanja ni na koji način ne mogu se smatrati širkom, pod bilo kakvim izgovorom. Da može, tad bi i izražavanje poštovanja prema živome također bilo širk, jer u ovom pogledu nema nikakve razlike između živog i mrtvog. Ibn Tejmija, pak, i oni koji ga slijede ne drže se ovoga, jer bi, u protivnom, morali pripisati širk i samom Poslaniku, s.a.v.s. – Bože sačuvaj! – s obzirom na to da je i on posjećivao mezare i nazivao selam onima u njima te ljubio Crni kamen u Kabi, kako smo to ranije kazali. Prema tome, moralo bi se konstatirati: ili da je neki širk dopušten i da u pogledu njega nema zabrane, ili da činovi ljubljenja i izražavanja naročitog poštovanja – no, bez primjesa obožavanja – izlaze iz domena mnogoboštva i njegovih okvira. Budući da nema prostora da se tvrdi ono prvo, zbog njegove očigledne neutemeljenosti, neminovno se mora konstatirati ovo drugo. Dakle, navedene stvari potpadaju pod oblike obožavanja Allaha i Njegova veličanja: “A veličanje Allahovih znamenja spada u bogobojaznost srca!” (El-Hadždž, 32)

Ranije smo naveli predaje koje ukazuju na pohvalnost posjećivanja mezara Vjerovjesnika, s.a.v.a., i dobrih ljudi, Allahovih miljenika (evlija’).

            Sedžda nekom mimo Allaha

             Iz ranije navedenog postalo je jasno da nije dozvoljeno izražavati skrušenost bilo kom stvorenju ukoliko za to postoji zabrana u Šerijatu, makar onaj ko to čini i ne mislio da taj kome izražava skrušenost ima Božanske prerogative. U ovo spada i činjenje sedžde nekome mimo Allaha i muslimani su jedinstveni u tome da je ovakvo nešto strogo zabranjeno. Uzvišeni kaže: “Ne klanjajte se (ne činite sedždu) Suncu, ni Mjesecu, već se klanjajte Allahu koji ih je stvorio, ako već Njega obožavate!” (Fussilet, 37)

Iz ovoga se razumije da se činjenje sedžde može odnositi samo na Stvoritelja te da sedždu nije dozvoljeno činiti nekom stvorenju. Uzvišeni kaže:

“Mesadžidi pripadaju Allahu, pa ne zazivajte, uz Allaha, nikoga!” (El-Džinn, 18)

Ono što sugerira to šta se ovim ajetom hoće kazati temelji se na tome da se pod izrazom “mesadžid” misli na sedam dijelova tijela koje čovjek spušta na tlo čineći sedždu, a što je očevidno. Na to upućuje i predaja.[2] Kako god, ne može biti sumnje u ovaj propis – naime, u to da nije dopušteno činiti sedždu ni Vjerovjesniku ni nasljedniku, a nekamoli nekom drugom.

Ono, pak, što se imputira šiijama-imamijama – naime, to da čine sedždu (padaju ničice) pred mezarima svojih Imama – čista je izmišljotina, i Allah će sastaviti njih i one koji na njih iznose potvoru, a On je sudac najbolji. Neki od potonjih pretjerali su u svojoj potvori, pa su šiijama-imamijama pripisali i nešto još gore i mučnije od spomenutog: kazali su da imamije uzimaju zemlju s mezara svojih Imama i sedždu čine toj zemlji! Uzvišen neka si Ti, Bože moj, ovo je velika potvora! Šiijska literatura dostupna je – kako stara, tako i nova, štampana i rukopisna – i razasuta je širom svijeta, a sva je saglasna u tome da je strogo zabranjeno činiti sedždu bilo kom osim Allahu, pa onaj ko im imputira činjenje sedžde zemnome prahu ili je potvarač koji hotimično o njima iznosi zbunjujuće stvari ili je intelektualno nedorastao, pa ne zapaža razliku između činjenja sedžde nečemu i činjenja sedžde na nečemu.

Šiije vode računa o tome da se namaska sedžda izvrši na dijelovima nečega što izvorno pripada zemlji: na kamenu, glini, pijesku ili prašini, odnosno na zemnim biljkama koje se ne jedu i od kojih se ne pravi odjeća. Oni smatraju da je bolje sedždu obaviti na takvim stvarima negoli na nečemu drugom, kao što smatraju da je obavljanje sedžde na zemlji s Husejnovog mezara (turbe Husejnijja) vrednije od obavljanja na nekom drugom zemnom prahu. U svemu tome oni se povode za Imamima svog mezheba, nasljednicima (evsijā’) onih zaštićenih od grijeha (ma’sumūn)[3], pa kako im se, pored toga, može pripisivati mnogoboštvo i tvrditi da sedždu čine nekome drugom mimo Allaha!?

Zemlja s Husejnovog mezara nije ništa drugo doli dio Allahove prostrane zemlje koju je On Svom Vjerovjesniku učinio mjestom činjenja sedžde (mesdžid) i proglasio je čistom.[4] Međutim, to je i najčasniji i najvredniji zemni prah, a s obzirom na to da sadrži miomiris Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i prvaka džennetskih mladića koji je žrtvovao svoj život i svoj imetak i živote svoje porodice i prijatelja za vjeru i za oživljavanje riječi Prvaka među poslanicima. O vrijednosti ove zemlje od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., prenosi se više predaja – i šiijskim i sunijskim predajnim putevima.[5] Pretpostavimo li i to da ništa nije preneseno od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., niti od njegovih duhovnih nasljednika što bi ukazivalo na vrijednost ove zemlje, i tad se javlja pitanje nema li musliman pravo nositi uza se ovu zemlju i na njoj činiti sedždu na mjestima na kojima bude klanjao? Jer, u sedždi koja se obavi na toj zemlji – nakon saglasnosti da se sedžda na njoj kao takva smije obaviti – ima simbolike i naputka u vezi s tim da je i onaj ko se drži ovakvog čega na tragu onoga od koga je ova zemlja uzeta, koji je ubijen na putu vjere i popravljanja stanja muslimana.

Mišljenja o sedždi koja je učinjena Ademu

 Ostalo je to da nešto kažemo o sedždi koju su meleki učinili Ademu te o tome kako je ovakvo što bilo dopustivo, s obzirom na to da se sedžda ne smije činiti nikome drugom osim Allahu. Učenjaci su na ovakvo što odgovorili različito.

Prvo mišljenje:

Pod „sedždom meleka“ ovdje se misli na skrušenost, a ne na sedždu u uobičajenom smislu ove riječi. To je, međutim, oprečno doslovnom izrazu, kome se ne može dati takav smisao bez nekog indikatora koji bi sugerirao ovakvo što. Usto, ovakvom čemu protive se i predaje koje govore o tome da se Iblis, onda kad je Ademov sin učinio sedždu svom Gospodaru, oneraspoložio i stao plakati, što ukazuje na to da je i sedžda koju je Allah naredio melekima da je učine Ademu, a prema kojoj se Iblis oholo ponio, bila upravo ovakva kakvu poznajemo te da se Iblis oneraspoložio i stao plakati zbog toga što se sin Ademov pokorio Božanskoj zapovijedi te što je on prema njoj ranije pokazao neposluh.

Drugo mišljenje:

Meleki su sedždu učinili Allahu, a Adem je bio samo pravac njihovog okretanja u ovom činu, kao onda kad se, npr., kaže: „Klanjao je prema kibli“, tj. bio je okrenut prema njoj. Allah im je naredio da se okrenu u pravcu Adema prilikom činjenja ove sedžde, ukazujući mu time počast i skrećući pažnju na njegov značaj. Međutim, ovom tumačenju oponiraju doslovni tekstovi ajeta i predaja koje govore o ovakvom čemu. Štaviše, oponira mu i eksplicitna naznaka samog predmetnog ajeta: Iblis je, naime, odbio učiniti sedždu s obrazloženjem da je on časniji stvor od Adema! Jer, da se sedžda činila Allahu, a da je Adem bio samo pravac okretanja pri ovom činu, tad Iblisove riječi: “Zar da sedždu učinim onome koga si stvorio od blata?!” (El-Isra, 61) ne bi imale smisla, s obzirom na to da bi bilo moguće da činilac sedžde bude časniji od onoga prema čemu se okreće.

Treće mišljenje:

Sedžda Ademu – utoliko što je bila po zapovijedi Uzvišenog Allaha – ustvari je izraz poslušnosti Allahu i predstavlja sedždu učinjenu Njemu. Ovakvo što objašnjava se sljedećim: Padanje ničice predstavlja krajnji izraz poniznosti i skrušenosti, te je stoga Allah, dž.š., ovakvo što izdvojio za Sebe, ne dajući Svojim robovima dozvolu da sedždu čine ikome drugom, čak ni onda kad padanje ničice ne predstavlja izraz obožavanja od strane činioca ovog čina niti implicira božanstvenost u onome pred kim je to učinjeno. Stvar je drukčija onda kad se čin sedžde nekome mimo Allaha izvrši po Allahovoj zapovijedi – u tom slučaju ona u suštini predstavlja čin obožavanja Njega, približavanja Njemu, odnosno ona u tom slučaju predstavlja izvršavanje Njegove zapovijedi, provođenje Njegovog propisa, bez obzira na to što se formalno čini nekom stvorenju. Iz tog razloga legitimno je kazniti onog ko bi pri ovakvom čemu izrazio neposlušnost, tj. ko bi odbio izvršiti zapovijed. Njegovo pravdanje kako se ne želi poniziti stvorenju i kako se ne želi potčiniti nikome drugom doli Onome Ko izdaje zapovijedi ne bi bilo opravdano.

Ovo je ispravno mišljenje, jer čovjek ne smije sebe smatrati nezavisnim u svojim postupcima, već se treba pokoravati svom Gospodaru u pogledu onoga što želi i za čim žudi. Tako, ako mu On naredi da nekome bude skrušen, on je obavezan postupiti po Njegovoj naredbi. Ova njegova skrušenost u tom slučaju skrušenost je njegovom Gospodaru Koji mu je naredio da tako postupi.

Zaključak:

Svaki čin kojim se čovjek želi približiti svom Gospodaru mora mu biti naređen od Allaha, dž.š., na općenit ili poseban način. U slučaju kad čovjek sumnja da li je nešto na takav način naređeno, približavanje Allahu time propisno je zabranjeno, prema sva četiri argumentativna izvora. Naravno, posjećivanje mezara, njihovo ljubljenje i veličanje spada u ono što svoju opravdanost izvodi iz općih smjernica te iz posebnih predaja koje se prenose od Članova porodice (Ehlul-bejt), a.s., a koje je Vjerovjesnik, s.a.v.a., učinio nerazdvojivim od Kur’ana riječima: „Ostavljam vam dva teška bremena: Allahovu Knjigu i Članove svoje porodice!”

Dopuštenost ovakvog čega potvrđuje i praksa muslimana, njihovo prakticiranje ovoga i ustrajavanje na tome iz naraštaja u naraštaj, kao i predaje koje se prenose sunijskom tradicijom, a koje smo naveli ranije.

Kako dolazi do pridruživanja nečega Allahu u Njegovoj Božanstvenosti?

Upozorenje: Ako je zabranjen izuzetan oblik poslušnosti nečemu mimo Allaha, poput npr. činjenja sedžde, odnosno izuzetan izraz pokornosti Bogu, poput npr. posta u danima Bajrama, namaza žene u vrijeme njene mjesečnice ili hadža u vremenu izvan hadžskih mjeseci (el-ešhurul-hurum), onda bi onaj ko bi činio ovakvo što činio zabranjeno djelo i time bi zasluživao kaznu. Međutim, zbog ovakvog čina on ne bi postao mnogobožac ili nevjernik, jer čovjeka ne čini mnogobošcem ili nevjernikom svaki zabranjeni čin.

Vidjeli smo da širk (pridruživanje nečega Allahu u Njegovoj Božanstvenosti) znači poslušnost nekome ili nečemu drugom mimo Allaha u smislu odnosa da je poslušnik rob, a ono čemu je on poslušan Gospodar. Ukoliko bi, dakle, neko učinio sedždu nekome mimo Allaha ne izražavajući time navedeni smisao, on ovim svojim zabranjenim činom ne bi izlazio iz kruga muslimana, s obzirom na to da je islam zaokružen smislom dviju potvrda – izjavom da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, čime ugrožavanje imovine i života ovakve osobe biva zabranjeno.

Predaje koje ukazuju na to i jednim i drugim tradicijskim putem prenose se na nesumnjivo pouzdan (mutevātir) način, što navodi na pitanje o tome kako se onda može etiketirati mnogoboštvom onaj ko posjeti Vjerovjesnikov, s.a.v.a., mezar ili mezar njegovih nasljednika, a.s., u nastojanju da se time približi Allahu, a koji potvrđuje smisao dviju spomenutih potvrda – dvaju šehadeta: “Za onoga ko vam nazove selam nemojte reći: ‘Ti nisi vjernik!’” (En-Nisa, 94)

Allah će, sigurno, presuditi među Svojim robovima po Istini, On je sudac najbolji.

Poticaji ibadeta

Ibadet je dobrovoljan čin, pa, prema tome, za njega mora postojati unutrašnji poticaj. To je jedna od sljedećih stvari:

  1. Da poticaj za ibadet Allahu bude čovjekova žudnja za Njegovim darovima, odnosno dobivanje naknade za to i nagrade kod Njega, a u skladu s obećanjem koje je On dao u Svojoj Knjizi: “A onoga ko bude pokoran Allahu i Poslaniku Njegovom uvest će u bašče ispod kojih teku rijeke!” (En-Nisa, 13) “Onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku!” (El-Maida, 9)
  2. Da poticaj za ibadet bude strah od kazne u slučaju suprotnog postupanja: “Ja se bojim, ako bih neposlušan bio svom Gospodaru, patnje u Danu golemom!” (Junus, 15) “Mi se od Gospodara svog bojimo Dana goleme tuge!” (Ed-Dehr, 10) Na ovo dvoje ukazuje se u većem broju časnih ajeta: “Njihovi bokovi odriču se postelja: mole se Gospodaru svom iz straha i nade!” (Es-Sedžda, 16) “Molite Ga iz straha i nade, a Božija milost blizu je onih koji dobro čine!” (El-A’raf, 7:56) “Traže sredstvo da se približe Gospodaru svom, takmičeći se ko će Mu bliže biti, žude za milošću Njegovom i plaše se Njegove kazne!” (El-Isra, 57)
  3. Da se Allah obožava zato što je On dostojan obožavanja, jer je savršen po Svom Biću i jer u Sebi objedinjuje sva svojstva Ljepote i Uzvišenosti. Ova vrsta obožavanja može se naći samo kod onoga čija je osobnost utrnuta i splasnula, pa sebe i ne vidi spram svog Stvoritelja da bi sobom mogao činiti neko dobro ili se čuvati od kazne te koji pred očima neprestano ima svog Tvorca, Onoga Koji ga je uveo u postojanje, prema Kome je jedino i usmjeren. Ne vjerujemo da ovaj stepen može dostići iko drugi osim Oni zaštićeni od grijeha (ma’sumun), a.s., koji su se iskreno predali Allahu i postali iskreni tako da se nekom od njih Šejtan ne može ni približiti: “Ja ću njih, zbilja, sve zavesti, osim onih Tvojih robova pročišćenih!” (El-Hidžr, 39-40)

Zapovjednik vjernika, prvak monoteista – neka se na njega spuste Allahovi blagoslovi! – kaže:

“Ja Te ne obožavam iz straha od Tvoje Vatre, niti iz žudnje za Tvojim Džennetom, već Te nalazim dostojnim za obožavanje, pa Te zato obožavam!”[6]

Što se tiče ostalih ljudi, njihov ibadet svodi se na prve dvije spomenute vrste – oni ne mogu dostići ovu potonju razinu. Ovim se jasno ukazuje na neutemeljenost stajališta onih koji oduzimaju vrijednost ibadetu ukoliko proizlazi iz žudnje ili straha, odnosno onih koji drže da je ibadet samo ono što se radi isključivo radi Allaha, tj. stoga što On zavređuje da se obožava. Neutemeljenost ovog stajališta dolazi otuda što ljudi – s izuzetkom Onih zaštićenih od grijeha –nisu u stanju postići ovakvo što, kako bi se onda mogli obavezivati na nešto ovakvo?! Zar to nije ništa drugo doli stavljanje u obavezu nečega što se ne može podnijeti?

Tome treba dodati i to da naprijed navedena prva dva ajeta ukazuju na ispravnost ibadeta koji potječe iz straha ili žudnje. Allah, dž.š., pohvaljuje čak one koji Mu se mole iz straha ili žudnje, što naznačava omiljenost ovog djela, odnosno znači da je to nešto što je Allah naredio i da ga dovoljno opravdava to što predstavlja izvršenje Božije zapovijedi. Usto, od Onih zaštićenih od grijeha, a.s., prenose se predaje koje ukazuju na ispravnost ibadeta koji potječe iz straha ili žudnje.

Ranije smo pojasnili da su prethodni ajeti iz ove sure hvalu ograničili samo na Allaha, dž.š., imajući u vidu savršenost Njegovog Bića, Njegovu gospodarstvenost i milost te Njegovu vlast i moć, pri čemu se ovim, isto tako, ukazuje i na incentive ibadeta ili njegove poticaje. Ibadet, dakle, proizlazi ili iz čovjekove svijesti o savršenstvu Onog Koga obožava i Njegove vlastite zaslužnosti da Mu se čini ibadet – što je ibadet slobodnjaka – ili iz svijesti o svojstvu darivanja Obožavanoga i Njegovoj dobrostivosti te žudnje za tim – što je ibadet najamnika – ili iz svijesti o Njegovoj zastrašujućoj moći i nadmoći nad svim te Njegovoj kazni – što je ibadet robova.

Svođenje obraćanja za pomoć na Allaha

Nema nikakve smetnje da se čovjek pri ostvarivanju svojih ciljeva obrati za pomoć stvorenjima ili činiocima mimo Allaha. Uzvišeni kaže:

“Potpomognite se saburom i namazom!” (El-Bekare, 45)

“Potpomažite se međusobno u dobru i bogobojaznosti!” (El-Maida, 2)

“Ono za šta je mene osposobio moj Gospodar bolje je, no pomognite me snagom!” (El-Kehf, 95)

Prema tome, obraćanje za pomoć nije apsolutno ograničeno na Allaha, dž.š. Ono što se pod ovim misli (u suri El-Fatiha) jeste osiguravanje sposobnosti za ibadet što dolazi od Njega, Uzvišenoga, povećanje Njegove podrške za njega kako bi bio ostvaren i iskren. Cilj ovoga jeste to da se konstatira kako se čovjek u svojim dragovoljnim činovima nalazi na razmeđu dviju činjenica: predodređenosti u postupcima (el-džebr) i pune slobode u njima (tefvīd). Naime, djelo potječe od čovjeka u skladu s njegovim vlastitim opredjeljenjem i zbog toga se i pripisuje njemu u riječima Uzvišenoga: “Samo Tebe obožavamo!” Međutim, ovaj čin koji čovjek čini po svom izboru biva ostvaren samo uz Allahovu pomoć, Allahovim opskrbljivanjem čovjeka sposobnošću za ovakvo što, iz trenutka u trenutak, tj. “davanjem neprekidnim”, i kad bi se ovaj „dotok“ prekinuo u nekom vremenu, čovjek ne bi mogao dovršiti započeto djelo, te od njega ne bi mogao poteći ni ibadet ni kakvo dobro djelo.

Ovaj stav nalaže istinsko vjerovanje, jer da je čovjek predodređen u svojim postupcima, tad bi za svoje grijehe bio kažnjavan iako to sam nije zaslužio, što bi bila očevidna nepravda: “Slavljen je On i Uzvišen neka je nad onim što oni govore Uzvišenošću golemom!” (El-Isra, 43)

S druge strane, puna sloboda u djelovanju podrazumijevala bi stav da postoji neki drugi Stvoritelj, mimo Allaha, jer bi to značilo da je čovjek nezavisan u pogledu svojih postupaka, da je on njihov stvoritelj, što bi značilo umnožavanje Stvoritelja, a što je veliki širk. Istinito vjerovanje u Allaha predstavlja razdjelnicu između dviju krajnosti. Tako je djelo djelo čovjekovo, on je njegov činilac po svom vlastitom izboru i stoga zaslužuje nagradu ili kaznu za njega. S druge strane, Allah, dž.š., čovjeka dariva životom, sposobnošću i drugim pretpostavkama za činjenje djela, i to na stalan, neprekidan način, tako da čovjek ne može biti nezavisan niti imati upliva u Gospodarevoj vlasti, što smo objasnili u poglavlju o nadnaravnosti Kur’ana.

To je ono moljenje za pomoć koje je ograničeno isključivo na Allaha, dž.š., jer da nema Božanskog darivanja, ne bi mogao biti učinjen nijedan čin, makar se džini i ljudi međusobno pomagali u njegovom izvođenju. Naime, biće čija je egzistencija samo potencijalno moguća nije nezavisno u svom postojanju, pa je nemoguće da bude nezavisno i u izvođenju djela. U ovom što smo kazali pokazuje se razlog zbog koga je rečenica: “Samo od Tebe pomoć tražimo” navedena poslije rečenice: “Samo Tebe obožavamo”, jer je Uzvišeni najprije sve obožavanje ograničio na Sebe, tako da vjernici obožavaju samo Allaha, a zatim im je pojasnio da njihovi ibadeti potječu od njih samo zahvaljujući Allahovoj pomoći i Njegovom osiguravanju sposobnosti za ovakvo što. Tako je čovjek „talac“ Allahovog darivanja i Njegovoga htijenja, pa se čovjekova dobročinstva prije trebaju pripisati Allahu negoli samom čovjeku, onako kako se njegovi ružni postupci imaju pripisati prije njemu negoli Allahu.

Zauzimanje (šefā’at)

Ovi časni ajeti ukazuju na to da je Allah, dž.š., jamac za stvari Svojih robova, da je u Njegovoj Ruci puna vlast, da On razviđa situaciju Svog roba i da ga On Svojom milošću usmjerava prema njegovoj potpunosti, da je u njegovoj blizini, da čuje njegov zov i da se odaziva njegovoj dovi: “Zar Allah nije dovoljan Svom robu?” (Ez-Zummer, 36)

“A kad te robovi Moji upitaju o Meni, pa Ja sam blizu – odazivam se dovi onoga ko Mi se obraća kad Me pozove, pa neka Mi se obraćaju i neka vjeruju u Mene da bi na Ispravan put napućeni bili!” (El-Bekare, 186)

Prema tome, stvorenje se ne treba moliti da se za njega kod Allaha zauzima drugo stvorenje, da to stvorenje bude posrednik između njega i njegovog Gospodara. To je ne samo zaobilazan put već ovakvo što izražava i potrebu za nekim drugim pored Allaha, a šta je u stanju učiniti onaj ko je i sam potrebit onome potrebitom poput sebe?! Kakvu korist može imati grešnik od zauzimanja nekoga ko nema ni skrbništva (velajet) ni vlasti? “Stvar potpuno pripada Allahu, i prije i poslije!” (Er-Rum, 4)

“Reci: ‘Allahu pripada sve zauzimanje. Njegova je vlast i  na nebesima i na Zemlji!’” (Ez-Zummer, 44)

Sve ovo tiče se slučaja kad zauzimanje ne prati dozvola Allaha, dž.š. Međutim, kad Allah nekome dopusti zauzimanje, onda obraćanje Njemu s pozivanjem na ovoga ima prizvuk poslušnosti Allahu, izraz Njegovog obožavanja. Iz Kur’ana Časnog jasno proizlazi da je Allah, dž.š., nekim Svojim robovima dao mogućnost da se mogu zauzimati za druge, s tim da nije precizno naveo ko su oni, izuzimajući Poslanika, s.a.v.s. Uzvišeni kaže: “Niko se ni za koga neće moći zauzimati; to mogu samo oni koji su kod Milostivoga uzeli jamstvo!” (Merjem, 87)

“Tad ničije zagovaranje neće koristiti, osim zagovaranje onoga kome Milostivi dopusti!” (Ta-ha, 109) “Zagovaranje kod Njega neće koristiti, osim onoga kome On dopusti!” (Sebe’, 23)

“A da oni kad prema sebi kakvo nasilje učine dođu kod tebe i Allaha zamole za oprost, i da Poslanik za njih zamoli oprost, našli bi da Allah prima pokajanje i da je milostiv!” (En-Nisa, 64)

Predaje o ovome koje se prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.a., te njegovih časnih nasljednika prenesene su na masovan, nesumnjivo pouzdan (mutevātir) način.

Hadisi o šefā’atu kod imamija

Ovakvih predaja kod šiija-imamija ima neizbrojivo veliki broj. Šefā’at je kod njih snažno prisutan, a ovdje ćemo se zadovoljiti navođenjem samo jedne od ovih predaja:

El-Berki u djelu El-Mehāsin, s prijenosnim nizom preko Muavije ibn Vehba, bilježi sljedeće: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o riječima Uzvišenoga: ‘Neće govoriti, osim onih kojima Milostivi to dopusti, a ti će govoriti ispravno!’ (En-Nebe’, 38), a on mi je rekao: ‘Mi smo, Allaha mi, ti kojima će se to dopustiti i koji će govoriti ispravno!’ ‘Neka ja budem učinjen tvojim zalogom’, kazao sam ja, ‘a šta ćete reći kad budete govorili?!’ ‘Izreći ćemo slavu Gospodaru svom’, rekao je on, ‘i salavat donijeti na našeg Vjerovjesnika te se zauzimati za naše sljedbenike, a Gospodar naš neće odbijati naše zauzimanje!’”[7]

Sličnu predaju, sa svojim prijenosnim nizom, bilježi i Muhammed ibn Jakub u El-Kāfiju, od Muhammeda ibnil-Fudajla od Ebul-Hasana el-Madija, a.s.[8]

Hadisi o šefā’atu kod ostalih muslimana

Što se tiče predaja koje se prenose sunijskim tradicijskim nizovima, i one su, također, brojne i prenesene na nesumnjivo pouzdan (mutevātir) način[9], a mi ćemo navesti samo njih nekoliko:

  1. Jezīd el-Fakīr prenosi sljedeće: “Džābir ibn Abdullah obavijestio nas je da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao: ‘Meni je dato pet stvari koje nisu date nikome (nijednom vjerovjesniku) prije mene: potpomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana hoda; cijela mi je Zemlja učinjena mjestom za klanjanje i čistom; dopušten mi je ratni plijen, koji nije bio dopušten nikome prije mene i dato mi je pravo zauzimanja (šefā’at)!’”[10]
  2. Enes ibn Malik prenosi sljedeće: “Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao je: ‘Ja ću biti prvi zauzimač za Džennet!’”[11]
  3. Ebu Hurejre prenosi sljedeće: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Svaki vjerovjesnik imao je dovu koja mu se uslišava, a ja sam takvu svoju dovu ostavio, ako Bog da, da se njome zauzmem za svoj ummet na Sudnjem danu!’”
  4. Od njega se, također, prenosi i ovo: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Ja ću biti prvak Ademovog potomstva na Sudnjem danu; bit ću prvi nad kim će se mezar raskriliti, prvi zagovornik i prvi kome će se zagovaranje primiti!’”[12]
  5. Od njega se prenosi i ovo: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Pet je zagovornika, a to su: Kur’an, rodbinska veza, povjerljivost, vaš Vjerovjesnik i Članovi njegove porodice!’”[13]
  6. Od Abdullaha ibn Ebil-Džed’aa prenosi se sljedeće: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Zauzimanjem jednog čovjeka iz moga ummeta u Džennet će ući više ljudi nego što ih ima u plemenu Temim!’” Ovaj hadis bilježe Tirmizi i El-Hākim.[14]

 

Iz ovih predaja jasno se vidi da je obraćanje Vjerovjesniku, s.a.v.a., i časnim Članovima njegove porodice, a.s., za zagovaranje i zauzimanje nešto što Šerijat smatra pohvalnim činom, pa kako bi se ovakvo što moglo ubrojiti u mnogoboštvo?! Neka nas Allah sačuva od toga da se povodimo za porivima i da se spotičemo u izjavama i pisanjima!

 


[1] Bihārul-envār, 100/143, odjeljak 1, hadis br. 27.

[2] Usp. El-Vesāil, 6/345, odjeljak 4, hadis br. 8141, i 15/169, odjeljak 2, hadis br. 20224 i 20218.

[3] Usp. El-Vesāil, 5/365 i 366, poglavlje 15 i 16, hadisi br.: 6806, 6807, 6808, 6809.

[4] Sunene Bejheki, 1/212 i 213, poglavlje Tejemmum sa čistom zemljom.

[5] Usp. El-Vesāil, 5/365, hadisi iz odjeljka Pohvalnost sedžde na zemlji s Husejnova, a.s., mezara.

[6] Mir’ātul-ukūl, 2/101, odjeljak o namjeri.

[7] El-Mehāsin, 1/292, izdanje Svjetskog savjeta za Ehli bejt, a.s., hadis br. 580. U jednom od izvora ovog hadisa stoji: „U tom danu“.

[8] El-Kāfi, 1/435, hadis br. 91.

[9] Usp. Kenzul-ummāl, 7/215 i 270, gdje se navodi više od osamdeset ovakvih predaja.

[10] Sahīhul-Buhāri, poglavlje o tejemmumu, hadis br. 323; poglavlje o namazu, hadis br. 419.

[11] Sahīhu Muslim, poglavlje o vjerovanju, hadis br. 291.

[12] Sahīhu Muslim, poglavlje o vrlinama, hadis br. 4223.

[13] Kenzul-ummāl, 7/217.

[14] Sunenut-Tirmizi, poglavlje o tome kakav je Sudnji dan, tankoćutnostima i pobožnosti, hadis br. 2362.

Post a Comment