Argumentativna vrijednost kur'anskog izraza

Argumentativna vrijednost kur'anskog izraza

Nema nikakve sumnje da Vjerovjesnik, s.a.v.a., nije izumio neki poseban način kako bi svoje nakane učinio razumljivim ljudima, već se svom narodu obraćao na njemu poznate načine saopćavanja poruke i jezičkog izražavanja, kao i da mu je Kur'an dat tako da bi ovi mogli pojmiti njegove smislove, razumijevati njegove ajete te provoditi njegove naredbe i izbjegavati njegove zabrane. U kur'anskim ajetima opetovano se navodi ono što ukazuje na ovakvo što, a takve su, npr., i riječi Uzvišenoga:

“Zašto oni ne razmišljaju o Kur'anu, ili su im srca zapečaćena?!” (Muhammed, 24)

“Mi u ovom Kur'anu ljudima navodimo svakakve primjere, ne bi li oni primili pouku!”, (Ez-Zummer, 27)

“On je, doista, Objava od Gospodara svih svjetova. S njim se spušta Duh pouzdani na tvoje srce da budeš od onih koji opominju, na jasnom arapskom jeziku!” (Eš-Šu'ara, 192-195)

“Ovo je obznana ljudima, i uputa i savjet bogobojaznima!” (Ali Imran, 138)

“Mi smo ga olakšali (objavljujući ga) na tvome jeziku ne bi li oni primili pouku.” (Ed-Duhan, 58)

“Mi smo Kur'an olakšali za pouku, pa ima li toga ko će pouku primiti?!” (El-Kamer, 17)

“Zar oni neće razmisliti o Kur'anu: da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, u njemu bi našli mnoge proturječnosti!” (En-Nisa, 82)

Ovo su samo neki ajeti koji ukazuju na obaveznost postupanja po onome što se nalazi u Kur'anu i na nužnost prihvatanja onoga što se poima iz njegovog jezičkog izraza.

Među onim što ukazuje na argumentativnu vrijednost Kur'anskog izraza i arapskog poimanja njegovih smislova jeste i sljedeće:

1. Kur'an je objavljen kao dokaz poslanstva i Vjerovjesnik, s.a.v.a., pozivao je ljude da, ako mogu, sačine makar jednu suru koja bi bila u ravni kur'anske sure. To znači da su Arapi smislove Kur'ana razumijevali iz njegovog jezičkog izražaja, jer da se Kur'an sastojao od zagonetki, tad njegov zahtjev njima da mu se suprotstave ne bi imao smisla, kao što im se ne bi mogla ni potvrditi njegova nedostižnost (i'džāz), s obzirom na to da ga – u tom slučaju – oni ne bi bili u stanju pojmiti. Usto, ovakvo što oprečno je i svrsi objavljivanja Kur'ana i pozivanju ljudi da vjeruju u njega.
2. Međusobno isprepletene predaje koje nalažu držanje za “dvije dragocjenosti” (sekalejn) koja je Vjerovjesnik, s.a.v.a., ostavio iza sebe muslimanima, jer je očevidno da se pod “držanjem” za Knjigu misli na njeno prihvatanje i postupanje po onom što ona sadrži, i ni na šta drugo.
3. Predaje koje se prenose potpuno pouzdanim putem (mutevātir) u kojima se nalaže da se sve ono što se u tradiciji prenosi omjeri o Kur'an, pa da se onim što bude u suprotnosti s njim udari o zid, jer ili je neistinito ili je lijep ali lažan govor (zuhruf),[1] ili je nešto što je zabranjeno prihvatiti,[2] ili ga Imami jednostavno nisu izgovorili.[3] Ove predaje eksplicitne su u naglašavanju argumentativne vrijednosti jezičkog izražaja Kur'ana te u tome da Kur'an izražava upravo onaj smisao koji razumijevaju oni koji poznaju pravilan način izražavanja (fasīh) u arapskom jeziku. U tom smislu, treba razumijevati sve one predaje koje nalažu obaveznost omjeravanja o Allahovu Knjigu te odbacivanja svega iz tradicije što se pokaže da je u suprotnosti s njom.[4]
4. Argumentiranje Imama, a.s., za sve šerijatske propise i dr., kur'anskim ajetima:

• kakav je, npr., Imam Sadikov, a.s., odgovor Zurāri kad ga je ovaj upitao odakle je saznao da se potiranje glave (mesh) ima obaviti samo po jednom dijelu glave, a kad mu je ovaj rekao: “Iz mjesta u rečenici čestice bi!”[5]
• kakve su njegove, a.s., riječi o zabrani Devānikīju da prihvata hadise koje prenosi Nehhām: “On je pokvaren čovjek!”, a Uzvišeni je rekao: “Ako vam kakav pokvaren čovjek donese neku vijest, provjerite je!” (El-Hudžurat, 6)[6]
• kakve su njegove, a.s., riječi za onog koji se dugo zadržao u zahodu kako bi mogao slušati pjesme, a koji se pravdao time da to nije nešto do čega je on došao svojim nogama: “Zar nisi čuo riječi Uzvišenoga: ‘I uši, i oči, i srce – za sve njih će se odgovarati!‘ (Isra, 36)[7]
• kakve su njegove, a.s., riječi sinu Ismāilu: “Kad kod tebe vjernici nešto potvrde, vjeruj im!”, argumentirajući to riječima Uzvišenoga: “Vjeruje u Allaha, i vjeruje vjernicima!” (Et-Tevba, 61)[8]
• kakve su njegove, a.s., riječi u vezi s tim da je dopušteno da se rob oženi ženom kojoj je muž dao definitivan razvod: “Pa i on je muž – Uzvišeni kaže: ‘Sve dok se ne uda za drugog muža…!'” (El-Bekare, 230)[9]
• kakve su njegove, a.s., riječi o tome da žena koju je njen muž triput pustio ne može biti dopuštena u privremenom bračnom ugovoru: “Uzvišeni kaže: ‘Pa ako je pusti, nema im grijeha da se vrate jedno drugome…!‘ (El-Bekare, 230), jer razvoda nema u privremenom braku!”[10];
• kakve su njegove, a.s., riječi za onoga ko se spotakne, pa mu otpadne nokat te on, usljed toga, na prst stavi okoločep: “Takav i njemu slični potpadaju pod riječi Uzvišenoga: ‘U vjeri vam ništa teško nije propisao!’“ (El-Hadž, 78) Zatim je rekao: “Učini mesh po njemu!”;
• kakvo je njegovo, a.s., argumentiranje za dopuštenost nekih žena riječima Uzvišenoga: “A dopušteno vam je ostalo…!” (En-Nisa, 24);
• kakvo je njegovo, a.s., argumentiranje za nedopuštenost braka robu u skladu s riječima Uzvišenoga: “Roba, koji je u nečijem posjedu, koji nema snage ni za šta!” (En-Nahl, 75);
• kakvo je njegovo, a.s., argumentiranje za dopuštenost nekih životinja riječima Uzvišenoga: “Reci: ‘Ja u ovom što mi se objavljuje ne vidim da je zabranjeno jesti išta drugo osim…'” (El-En'am, 145).

Mogli bismo navesti još primjera njihovog argumentiranja Kur'anom iz mnogih drugih izvora. Ona se nalaze razasuta u šerijatskopravnoj literaturi i drugdje.

[1] El-Vesāil, 27/110, poglavlje 9, hadis br. 33345 i 33347.

[2] El-Vesāil, 27/119, poglavlje 9, hadis br. 33368.

[3] El-Vesāil, 27/111, poglavlje 9, hadis br. 33348.

[4] El-Vesāil, 18/16, poglavlje 6, hadis br. 23041.

[5] El-Vesāil, 1/413, poglavlje 23, hadis br. 1073 i 3/364, poglavlje 13, hadis br. 3878.

[6] Bihārul-envār, 75/263, odjeljak 67, hadis br. 3.

[7] El-Kāfī, 6/432, hadis br. 10

[8] El-Kāfī, 5/299, hadis br. 1.

[9] El-Kāfī, 5/425, hadis br. 3.

[10] Et-Tehzīb, 8/34, poglavlje 36, hadis br. 3.