Hadisi o sakupljanju Kur'ana i preinačavanje u smislu nadodavanja

Autor: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana
Share

Hadisi o sakupljanju Kur'ana i preinačavanje u smislu nadodavanja

Sve ove predaje – kad bi bile vjerodostojne i kad bi se mogle uzeti kao dokaz za preinaku u Kur'anu u smislu izostavljanja nekih njegovih dijelova – isto tako mogle bi se koristiti i za dokazivanje da je u Kur'anu bilo preinačavanja u smislu nadodavanja nekih elemenata koji mu ne pripadaju, s obzirom na to da ovakvo što nalaže spomenuti način sakupljanja. To nije moguće pravdati činjenicom da razina nedostižnosti u kvalitetu kur'anskog izražavanja ne dopušta nikakvo nadodavanje te da se ovakvo što ne može stavljati u istu ravan s ispuštanjem nekih dijelova Kur'ana. Jer, nedostižnost u kur'anskom izražavanju, i pored toga što onemogućava da se donese neka sura slična njegovoj, ipak ne znači i to da se nije moglo Kur'anu nadodati jedna ili dvije riječi, ili čak čitav jedan ajet, posebno ako bi on bio kratak te da – da nije bilo te mogućnosti – ne bi ni bilo potrebe za potvrđivanjem dvojice svjedoka o kojima se govori u navedenim predajama o sakupljanju Kur'ana. Naime, sam ajet s kojim bi došao neki čovjek otkrivao je samim sobom da li je iz Kur'ana ili nije, pa onaj ko tvrdi da je u Kur'anu bilo preinačavanja tako ne može a da se ne saglasi i s tim da je, također, moglo biti i nadodavanja, što je oprečno konsenzusu muslimana.

Prema onome što smo kazali, pripisivanje sakupljanja Kur'ana halifama upitna je stvar, u suprotnosti je s Kur'anom, sunnetom, konsenzusom muslimana te razumom, pa onaj ko tvrdi da je u Kur'anu bilo preinačavanja ne može ovim potkrepljivati ovu svoju tvrdnju.

Čak i ako bismo se saglasili s tim da je onaj ko je sakupio Kur'an bio Ebu Bekr i da je to učinio u vrijeme svog hilafeta, ni tad ne bi trebalo sumnjati u to da je način sakupljanja koji se spominje u prethodno navedenim predajama neistinit, već da se pri sakupljanju oslanjalo samo na ono što je među muslimanima bilo nedvojbeno da pripada Kur'anu. Najviše što može kazati u vezi s tim jeste to da je sakupljač Kur'ana u Mushaf unio samo ono što je u pamćenju ljudi bilo sačuvano na potpuno pouzdan način.

Naravno, nema nikakve sumnje da je Osman sakupio Kur'an u svome vremenu, no to ne znači da je tek on ajete i sure sabrao u Mushaf, već da je okupio muslimane oko učenja jednog imama te da je dao spaliti sve druge Mushafe, koji nisu bili saglasni s ovim primjerkom, odnosno da je odaslao pismenu naredbu širom muslimanskih pokrajina da spale sve Mushafe koji se nalaze kod njih te da je muslimanima zabranio razilaženje u načinu učenja. Upravo ovako su se izjasnili i mnogi istaknuti sunijski učenjaci.

Haris Muhāsibi kaže: “Kod ljudi je općeprihvaćeno mišljenje da je onaj ko je sakupio Kur'an bio Osman, ali to nije tačno. Osman je samo natjerao ljude da Kur'an uče na jedan način, u skladu s opredjeljenjem samog njega te doseljenika (muhādžira) i domicilnih stanovnika Medine (ensarija) koji su bili kod njega, onda kad se pobojao smutnje koja bi mogla izbiti usljed razilaženja ljudi iz Iraka i onih iz Šama oko harfova većeg broja načina učenja Kur'ana (kiraāt). Prije toga, Mushafi su bili ispisani prema različitim kiraetima, koji su proizlazili iz sedam harfova na kojima i jeste objavljen Kur'an…”[1]

Što se, pak, tiče činjenice da je Osman objedinio muslimane oko samo jednog načina učenja Kur'ana (kirāet), onoga koji je bio općepoznat među muslimanima, a koji su na siguran način preuzeli od Vjerovjesnika, s.a.v.a., da je zabranio druge načine učenja koji su se temeljili na hadisima o objavljivanju Kur'ana na sedam harfova, a čiju smo neutemeljenost ranije objasnili – što se, dakle, tiče toga, ovakvo što Osmanu niko od muslimana ne uzima za zlo, s obzirom na to da bi podvojenost u načinu učenja Kur'ana mogla dovesti i do podvojenosti među muslimanima, do remećenja njihovih redova i do narušavanja njihovog jedinstva.

Štaviše, mogla je dovesti i do toga da jedni druge počnu etiketirati nevjerstvom. Ranije smo naveli neke predaje koje ukazuju na to da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., zabranjivao razilaženje u pogledu Kur'ana. Ono, pak, što se Osmanu može zamjeriti jeste njegovo spaljivanje ostatka Mushafa, njegova naredba ljudima iz velikih centara da imaju spaliti sve Mushafe koji su se nalazili kod njih. Osmanu se u vezi s tim usprotivila jedna skupina muslimana – oni su ga nazvali “spaljivačem Mushafa”!

 

Zaključak

Iz ovog što smo kazali, čitaocu je postalo jasno da je hadis koji govori o preinačavanju Kur'ana izmišljen, proizvod mašte, te da ono što sadrži mogu zastupati samo ljudi slabog uma ili, pak, oni koji ga nisu sagledali u svim njegovim implikacijama, odnosno onaj koga je njegova ljubav nagnala da govori njome. Ljubav, međutim, čovjeka čini slijepim i gluhim. Što se tiče onoga razboritog, nepristranog i pronicljivog, on nimalo ne sumnja u neispravnosti i izmišljenosti toga.

 


[1] El-Itkan, 1/103, 18. vrsta.

  • 9 Januara, 2020