Dokazi kojim se želi osporiti argumentativna vrijednost kur'anskog izraza
Dokazi kojim se želi osporiti argumentativna vrijednost kur'anskog izraza
Jedna skupina hadiskih stručnjaka zauzela je drukčiji stav, te je osporila argumantativnu vrijednost kur'anskog izraza i kazala da nije dopušteno postupati po ovome. To su potkrijepili sljedećim dokazima:
- Razumijevanje Kur'ana posjeduju samo posebna lica
Razumijevanje Kur'ana ima samo onaj kome se Kur'an obraća. Ovu svoju tvrdnju temelje na većem broju predaja koje govore o ovome, poput npr. one koju Šuajb ibn Enes mursel-predajom prenosi od Ebu Abdullaha, a.s., naime da je on upitao Ebu Hanifu: “Jesi li ti (vodeći) šerijatski pravnik Iračana?” “Jesam”, kazao je on. “Na temelju čega im izdaješ šerijatskopravne odluke (fetve)?”, upitao ga je on. “Na temelju Allahove Knjige”, rekao je, “i sunneta Njegovog Vjerovjesnika.” “Ebu Hanifa”, upitao ga je, “a da li dovoljno poznaješ Allahovu Knjigu?! Poznaješ li derogirajuće i derogirane ajete Knjige?” “Poznajem”, kazao je on. “Ebu Hanifa”, rekao mu je, “pazi se, ti tvrdiš da posjeduješ znanje koje je Allah učinio dostupnim samo onim ljudima Knjige kojima je Knjiga i objavljena! Pazi, to znanje nalazi se samo kod posebnih osoba među potomcima našeg Vjerovjesnika, s.a.v.a., a tebi Allah, dž.š., u naslijeđe nije ostavio ni jednog harfa iz Svoje Knjige!”[1]
U predaji Zejda eš-Šehhāma stoji: “Katada je ušao kod Ebu Džafera, a.s., a on ga je upitao: ‘Jesi li ti (vodeći) šerijatski pravnik ljudi u Basri?’ ‘Tako kažu’, rekao mu je on. ‘Čuo sam da i Kur'an tumačiš?’, upitao ga je. ‘Tumačim’, kazao je. (Da bi mu on na koncu rekao:) ‘Katada, ako onako od sebe tumačiš Kur'an, propast ćeš i ti, a u propast ćeš odvesti i druge, a ako ga tumačiš prema onome kako ga tumače drugi, propao si i ti, a u propast odvodiš i druge! Katada, pazi se, Kur'an poznaje samo onaj kome se on obraća!”[2]
Odgovor:
Ono što se ovim i njima sličnim predajama želi kazati jeste to da pravilno razumijevanje Kur'ana, poznavanje njegovog vanjskog i unutrašnjeg aspekta, derogirajućih i derogiranih dijelova poznaje isključivo onaj kome se Kur'an obraća. Prva predaja eksplicitna je u tome – u njoj se pitalo za posjedovanje dovoljnog poznavanja Allahove Knjige i za sposobnost razlučivanja derogirajućih i derogiranih dijelova, a Imam (Ebu Abdullah), a.s., prigovorio je Ebu Hanifi samo za njegovu tvrdnju da dovoljno poznaje te stvari.
U drugoj, pak, predaji spominje se tumačenje, tj. „skidanje pokrova“, i ne dotiče se pridržavanja vanjske forme izraza, a s obzirom na to da ona nije zakrivena da bi se s nje trebao „skinuti pokrov“. Na to, također, ukazuju i ranije navedene predaje koje eksplicitno naznačavaju činjenicu da se razumijevanje Kur'ana ne ograničava samo na bezgrešne Imame (ma'sūmūn), a.s.
Na to ukazuju i Imamove, a.s., riječi u navedenoj mursel-predaji: “Tebi Allah, dž.š., u naslijeđe nije ostavio ni jednog harfa iz Svoje Knjige!“[3]
To naime znači da je Allah nasljednike (evsijā’) Svog Vjerovjesnika, s.a.v.a., izdvojio da nasljeđuju Knjigu, što je smisao riječi Uzvišenoga: “Zatim smo Knjigu u nasljedstvo dali onima koje smo odabrali među robovima Našim!” (Fatir, 32)
Prema tome, samo su oni ti koji poznaju Kur'an u njegovoj stvarnosti i biti, drugi u tome nemaju nikakav udio. Eto, to je smisao ove mursel-predaje, u protivnom postavlja se pitanje o tome kako bi se moglo i zamisliti da Ebu Hanifa ne zna ništa iz Allahove Knjige, pa čak ni nešto poput riječi: “Reci: On, Allah je jedan!” (111:1) te njemu sličnih ajeta čiji je smisao bjelodano jasan! One, pak, predaje koje govore o naznačenom ekskluzivitetu onih osoba izrazito su brojne, a neke od njih i naveli smo.
- Zabrana tumačenja Kur'ana po ličnom nahođenju
Uzimanje u obzir samo vanjske forme kur'anskog izričaja u tumačenju po ličnom nahođenju (et-tefsīru bir-re'j) zabranjeno je, a u skladu s potpuno pouzdanim predajama i kod sunija i kod šiija.
Odgovor:
Tumačenje, kako smo maločas kazali, znači „skidanje pokrova“, što znači da u njega ne spada i doslovno razumijevanje formalnog jezičkog izričaja, s obzirom na to da ovakvo što nije zaklonjeno da bi s njega trebalo „skidati pokrov“. Ako bismo i pretpostavili da je i to tumačenje, ovakvo što opet ne bi bilo tumačenje po ličnom nahođenju, a samim tim ni ono tumačenje koje je, prema pouzdanim predajama, zabranjeno, već tumačenje u skladu s uobičajenim jezičkim razumijevanjem određenog izraza. Naime, ako bi neko, npr., prevodio neku hutbu iz Nehdžul-belage u skladu s uobičajenim jezičkim poimanjem izraza i prema onome što sugeriraju spojeni te odvojeni jezički indikatori, ono što ovaj čini ne bi se moglo ubrojiti u tumačenje po ličnom nahođenju.
Na to je ukazao i imam Sadik, a.s., kazavši: “Ljudi su zašli u pogibelj u vezi s manje jasnim kur'anskim ajetima jer se nisu zaustavili na njihovim značenjima, a nisu znali šta je njihova bit, pa su im smisao davali od sebe, vođeni svojim proizvoljnim mišljenjima. Zadovoljivši se time, nisu smatrali potrebnim da se u pogledu ovih ajeta obrate Vjerovjesnikovim nasljednicima da im oni otkriju njihove smislove!”[4]
Može se kazati i to da se pod tumačenjem po ličnom nahođenju podrazumijeva samostalnost u izdavanju šerijatskopravnih odluka (fetvi), bez konsultiranja Imama, a.s., i pored toga što su oni neodvojivi od Kur'ana u smislu obaveznosti pridržavanja i nužnosti obraćanja njima, tako da – ako bi čovjek postupio po općem propisu ili u skladu s nečim općenitim što se navodi u Kur'anu, ne uzimajući u obzir ono specifično ili uvjetovano što se prenosi od Imama, a.s. – to bi značilo da on Kur'an tumači po ličnom nahođenju.
Jednom riječju, davanje iskazu onog smisla koji izražava njegov vanjski jezički izražaj, nakon istraživanja indikacija o tome – spojenih i odvojenih – u Kur'anu i sunnetu ili, pak, kakvog racionalnog dokaza ne smatra se tumačenjem po ličnom nahođenju, čak se uopće i ne smatra tumačenjem (tefsīr), kako je to ranije objašnjeno, s tim da ranije navedene predaje upućuju na obraćanje Kur'anu i postupanje po onome što se nalazi u njemu. Jasno je da se pod ovim misli na obraćanje njegovoj vanjskoj jezičkoj formi. Tako, možemo kazati da se pod tumačenjem Kur'ana po ličnom nahođenju ne misli na postupanje u skladu s njegovom vanjskom formom, što je objedinjeni zaključak iz navedenih dokaza.
- Zagonetnost kur'anskih smislova
U Kur'anu postoje i neki visoki smislovi i zagonetni zahtjevi, pa, s obzirom na to da Kur'an sadrži i ovakvo što, takvo što može biti brana poimanju njegovih smislova i razumijevanju onoga što se time htjelo kazati. Naime, nalazimo da smislove nekih knjiga autora iz prvih muslimanskih naraštaja mogu razumjeti samo u ovakvo što dobro upućeni stručnjaci, što navodi na pitanje o tome šta tek možemo kazati za Jasnu Knjigu, koja u sebi sabire znanje i onih prvih i onih potonjih?
Odgovor:
To što Kur'an – i pored toga što sadrži znanje o onome što je bilo i o onome što će biti, a čije poznavanje, bez sumnje, vezano je za Članove Vjerovjesnikove porodice – ne isključuje činjenicu da Kur'an ima i svoj vanjski jezički izraz koji razumije svaki poznavalac arapskog jezika i načina njegovog funkcioniranja, i koji se obavezuje onim što se razumije iz jezičkog izraza nakon što istraži indikatore koji napućuju na to što je razumio.
- Znanje o tome da se htjelo kazati nešto drugo od jezičkog izraza
Općenito znamo za postojanje određenih posebnih značenja vezanih za neke kur'anske općenitosti te za ograničavanja nekih njegovih neograničenih iskaza. Isto tako, znamo da neki formalni jezički izrazi sasvim sigurno nisu ono što se njima željelo kazati. Te, pak, partikulirane generalnosti, kao i ograničene općenitosti i drugi izrazi kojima se ne želi forma, nisu kao takve poznate da bi se mogle lahko dešifrirati, što znači da su sve vanjske forme Kur'ana, njegove generalnosti i općenitosti uopćene u izlaganju, iako izvorno nisu takve, zbog čega nije dopustivo postupati po njima iz bojazni da se ne dođe u suprotnost sa stvarnošću.
Odgovor:
Ovo uopćeno znanje samo sprječava da se postupa prema jezičkom izrazu Kur'ana, ukoliko se misli na postupanje prije negoli se ispita šta se stvarno željelo kazati. Međutim, nakon što se istraži ovakvo što i postigne ona mjera koja čovjeku o ovakvom čemu priskrbljuje znanje iz konteksta jezičkih izraza, tad se uopćeno znanje razrješava i ono gubi svoj utjecaj, te znanje o vanjskom izražavanju Kur'ana ostaje lišeno zapreke. Ovakvo što, isto tako, odnosi se i na sunnet, jer znamo i za postojanje određenih partikulacija kod nekih njegovih generalija i za ograničenost nekih njegovih općih iskaza, pa ako bi uopćeno znanje predstavljalo branu da se držimo formalnog jezičkog izražaja, čak i nakon njegovog razrješavanja, onda bi ono, također, predstavljalo i branu da se postupa po formalnim izrazima sunneta. Štaviše, bilo bi prepreka izricanju principa oslobađanja od obaveze u pravnim dvojbenostima, kako u onim naredbodavne naravi, tako i u zabranama, s obzirom na to da svaka šerijatski punoljetna osoba zna za postojanje obavezujućih dužnosti u Svetom šerijatu. Međutim, prema ovom uopćenom znanju mora se biti predostrožan u pogledu svake dvojbe, bez obzira na to da li se radi o zabrani ili naredbi na koju se naiđe, s tim da ova predostrožnost sasvim sigurno nije obavezna u njoj.
Naravno, veliki broj hadiskih učenjaka smatra da je predostrožnost obavezna u svim slučajevima dvojbenih zabrana, pri čemu je, međutim, ovakvo što proizišlo iz njihovog shvatanja da sve one predaje kojima se nalaže zadrška ili predostrožnost ukazuju na obaveznost predostrožnosti i zadrške na svakom mjestu gdje se pojave ove dvojbe. Ovaj njihov stav nije proizišao iz uopćenog znanja o postojanju obavezujućih dužnosti u Svetom šerijatu, jer bi, u protivnom, morali zastupati i stav da je predostrožnost obavezna i kod naredbodavnih dvojbenosti. Koliko nam je, pak, poznato niko nije zagovarao obaveznost ovakvog čega. Razlog zašto ova predostrožnost na ovim i njima sličnim mjestima nije obavezna jeste jedan: činjenica da je ono uopćeno znanje razriješeno time što se došlo do potrebne mjere nužnog znanja, nakon čega prestaje njegov utjecaj. Za šire pojašnjenje toga može se konsultirati našu knjigu Edžvedut-takrīrāt.
- Zabrana slijeđenja manje jasnih ajeta
Kur'anski ajeti zabranjuju postupanje po nedovoljno jasnim ajetima. Uzvišeni kaže: “U njemu ima ajeta jasnih – ona su glavni dio Knjige, a drugi su manje jasni, pa oni u čijim je srcima bolest slijede ono što je manje jasno…!” (Ali Imran, 7), a kako se “manja jasnost” također proteže i na vanjski izraz, ovakvo što obara njegovu argumentativnu vrijednost.
Odgovor:
Sintagma višeznačno (mutešābih) ima sasvim jasno značenje, te ovdje nema nikakve nejasnosti ili uopćenosti. Ona znači da određeni izraz ima dva ili više značenja i da su sva ona u istoj ravni u odnosu na ovaj izraz. Tako, kad se javi neki takav izraz, tad svako od ovih značenja može biti ono značenje koje se namjeravalo saopćiti, pa se u tom slučaju treba sustegnuti u donošenju suda dok neki indikator ne ukaže na to koje je od ovih značenja ono naumljeno značenje. Prema tome, nijedan jezički izraz ne spada u ono što se zove višeznačno.
Ako bismo se i saglasili s tim da je izraz višeznačno nejasan i da on obuhvata i jezički izraz Kur'ana, ovakvo što, opet, ne bi značilo da se ne smije postupati po njemu nakon što se uspostavi praksa umnih ljudi da se slijedi ono što se iz izrečenog nadaje kao najvjerovatnije, s obzirom na to da samo određena mogućnost kao takva ne sprečava postupanje prema uspostavljenoj praksi umnih ljudi, jer da sprečava, za ovakvo što morao bi postojati kategoričan dokaz. U protivnom, imalo bi se, nesumnjivo, slijediti uspostavljena praksa. Stoga će Gospodar Svog roba optužiti ako postupi suprotno doslovnom slovu onoga što mu je On rekao, te je i ispravno da ga sankcionira za taj prijestup. Isto tako, sam rob mogao bi prigovoriti svom Gospodaru ukoliko bi postupio po slovu Njegovog govora u slučaju da je ovakvo što različito od onoga što je On namjeravao kazati. Jednom riječju, ovaj dogovor jeste ono čega se treba držati onda kad se radi o držanju za doslovno slovo Kur'ana sve dotle dok se ne nađe kategoričan dokaz da se ovakvo što ne radi na ovaj način.
- Preinačavanje u Kur'anu
Činjenica da se u Kur'anu desilo preinačavanje stoji na putu postupanju po jezičkim izrazima, i to zbog mogućnosti da su ovi izrazi bili propraćeni nekim indikatorima koji su otkrivali naumljeno značenje, a koji su ispušteni usljed samog preinačavanja.
Odgovor:
Ne postoji mogućnost da je u Kur'anu bilo preinačavanja, a tome smo već posvetili čitavo jedno poglavlje, gdje smo kazali da same predaje koje nalažu obraćanje Kur'anu potvrđuju da u njemu nije bilo preinačavanja. Ako bismo to i prenebregnuli, ostaje zahtjev ovih predaja da je obaveza raditi po Kur'anu, čak i pod pretpostavkom da je u njemu bilo preinačavanja. Iz gore rečenog, razumije se da je postupanje po jezičkoj formi Kur'ana obavezno i da upravo ona predstavlja temelj Šerijata te da se neće postupati ni po sunnetu koji se tradicijski prenosi ukoliko se ustanovi da je ovakvo što u suprotnosti s njom.
[1] El-Vesāil, 27/47, odjeljak 6, hadis br. 33177.
[2] El-Vesāil, 27/185, odjeljak 13, hadis br. 33556.
[3] El-Vesāil, 27/47, odjeljak 6, hadis br. 33177.
[4] El-Vesāil, 27/201, odjeljak 13, hadis br. 33593.