Derogacija u Kur'anu

Autor: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana
Share

Derogacija u Kur'anu

U tefsirskoj i drugoj literaturi nailazimo na mnoge ajete za koje se tvrdi da su dokinuti (derogirani). Sve ove ajete sakupio je Ebu Bekr en-Nahhās u svojoj knjizi Derogirajući i derogirani ajeti (En-Nāsihu vel-mensūhu), a ima ih sveukupno 138.

Ovdje ćemo navesti mnoge od ajeta za koje se tvrdi da su derogirani i objasniti da, ustvari, nijedan od njih nije derogiran, a nekamoli svi.

Ograničit ćemo se na njih trideset i šest, one koji su najviše tražili da budu prodiskutirani i objašnjeni, kako bi se s njima u vezi pokazalo ono što je istina, dok je situacija s drugim ajetima isuviše jasna da bi trebalo donositi kakve dokaze kojim bi se dokazivalo to da nisu derogirani.

 

Jezičko značenje riječi „derogacija“:

Riječ „nesh“ (derogacija) općenito označava ispisivanje, reproduciranje i  brisanje. Ona se javlja i u značenju premještanja i transformiranja, kao npr. smjenjivanje nasljedstva i vremena. Dolazi i u značenju odstranjivanja i eliminacije, kao npr. u rečenici „Sunce je učinilo da nestane sjene“.

Ovaj izraz vrlo često upotrebljava se u ovom značenju kod ljudi iz prvog i drugog muslimanskog naraštaja (ashabi i tabi'ini), koji su nazivali derogirajućim (nasih) sve one ajete koji su formalno izražavali načelan smisao a koji su značenjski specificirani i ograničeni.[1]

 

Terminološko značenje riječi „derogacija“:

Riječ „nesh“ (derogacija) terminološki označava okončanje neke već ustanovljene pojedinosti u Svetom šerijatu, u smislu okončanja njenog roka trajanja i njenog vremena, bez obzira na to da li se radi o obligatornoj ili kondicionalnoj odredbi, odnosno bez obzira na to da li je Božanskog porijekla ili je nešto drugo iza čega stoji Božanski autoritet u smislu Zakonodavca. Pod ovim potonjim podrazumijeva se derogacija Kur'ana samo u pogledu njegovog učenja (recitiranja), a razlog ograničavanja nesha na neku već ustanovljenu pojedinost, je zarad toga da se time ogradi od slučaja kada se određeni propis okonča usljed okončanja onoga za što je dat, kakvo je, npr., okončavanje obaveze posta sa završetkom mjeseca ramazana, okončavanje obaveze namaza s istekom njegovog vremena, okončavanje vlasništva neke osobe nad njenim imetkom usljed njene smrti i sl. Ova vrsta okončavanja propisa ne naziva se dokidanjem, i nema ništa sporno u pogledu njene mogućnosti i njenog događanja, tako da u vezi s njom nema nesaglasnosti.

Da bi stvar bila jasnija, kazat ćemo sljedeće: Doneseni propis u Svetom šerijatu ima dvojaku ustanovljenost.

Prva je njegova ustanovljenost u Svijetu donošenja i oblikovanja zakona. Propis u ovoj fazi donosi se kao konkretna stvar i u njegovom ustanovljavanju ne igra nikakvu ulogu činjenica da li u stvarnosti predmet propisa postoji ili ne. Osnov za njegovo donošenje jeste hipotetičko postojanje ovog pitanja. Npr., kad Zakonodavac kaže: „Konzumiranje alkohola strogo je zabranjeno!“, ovakvo što samo po sebi ne znači da se sam alkohol mora i nalaziti u stvarnosti i da se za njega donosi propis o zabrani, već znači da će alkohol, u slučaju da se pojavi u stvarnosti života, po Šerijatu biti zabranjen, svejedno da li ga ima ili nema u stvarnosti. Okončavanje ovakvog propisa u ovoj fazi može se izvršiti samo derogacijom (nesh).

Druga je ustanovljenost propisa u stvarnosti života u smislu da njegova faktičnost zavisi od faktičnosti predmeta na koje se odnosi u stvarnosti. Npr., kad se u stvarnosti ostvari postojanje alkohola, tad doneseni šerijatski propis o zabrani konzumiranja alkohola zadobiva i svoju faktičku ustanovljenost, tad se ova zabrana produžava s produžavanjem egzistiranja predmeta na koje se odnosi. Međutim, ako bi se situacija promijenila i alkohol iščezao iz životne stvarnosti, tad bi ova faktička zabranjenost, koja je bila prisutna dok je bio prisutan i alkohol, nesumnjivo bila okončana. Okončavanje ovakvog propisa, međutim, nije uopće derogacija, što niko nije ni tvrdio, niti je iko rekao da je ovakve derogacije bilo. Bilo je, pak, govora o onoj prvoj vrsti, tj. o okončavanju propisa s obzirom na predmet na koji se odnosio u Svijetu donošenja i oblikovanja zakona.

 

Mogućnost derogacije:

 Među muslimanskim i nemuslimanskim misliocima vlada shvatanje da je derogiranje moguće u onom smislu oko koga postoji sporenje, naime u smislu “dokidanja propisa s obzirom na predmet za koji je donesen u Svijetu donošenja i oblikovanja zakona”, s čime se ne slažu jevreji i kršćani, koji stoje na stanovištu da je nemoguće dokidanje propisa, potkrjepljujući ovakvo što jednom začkoljicom koja je slabija od paukove mreže.

Ova začkoljica može se sažeti u sljedećem: Dokidanje propisa podrazumijeva to da onaj koji to čini ne posjeduje mudrost, ili da mu je nepoznat neki aspekt mudrosti, a i jedno i drugo apsurdno je u odnosu na Njega, Uzvišenoga. Naime, propisivanje određenog propisa od strane Onoga Koji je Apsolutno Mudar neminovno se mora zasnivati na nekoj dobrobiti koju ovaj propis nalaže, jer nasumično donesen propis oprečan je Mudrosti Onoga Koji ga je donio. U skladu s ovim, okončanje propisa ustanovljenog za predmet na koji se odnosi događa se ili tako što stanje i dalje ostaje biti onakvo kakvo je bilo u smislu dobrobiti i svijesti o njoj kod Onoga Koji poduzima samo dokidanje, a što je oprečno Mudrosti Onoga Koji to čini, a Koji je Apsolutno Mudar, ili kao novog saznanja, nakon otkrivanja neispravnosti, kako je to većinom slučaj s građanskim zakonima i propisima, što bi podrazumijevalo Njegovo neznanje. Prema tome, derogacija u Vjerozakonu nemoguća je, obzirom na to da podrazumijeva samu nemogućnost.

Odgovor:

Propisom donesenim od strane Mudroga (Boga) nije uvijek namjeravan stvarni stimulans ili destimulans, poput npr. naredbi koje za cilj imaju samo pokus – iskušavanje čovjekove vjere (imtihān). Ovakva vrsta propisa može biti ustanovljena, a potom povučena, jer za to ne postoji prepreka, a s obzirom na to da oboje – i donošenje i povlačenje propisa – u svoje vrijeme ostvaruju dobrobit i mudrost, tako da ovakvo dokidanje propisa nije oprečno Mudrosti. Isto tako, iz ovoga ne može se razumjeti da je posrijedi novo saznanje, što je nemoguće u odnosu na Uzvišenoga. Doneseni propis može biti i stvaran propis, a da se, i pored toga, i on nakon nekog vremena dokine, no ne u smislu da se ovakvo što, nakon njegova ustanovljavanja, „podigne“ iz realnosti, što je nezamislivo u odnosu na Mudrog Poznavaoca svih realnosti, već u smislu da doneseni propis bude ograničen na jedno specifično vrijeme, poznato kod Allaha a nepoznato kod ljudi, te da se njegovo povlačenje desi nakon isteka ovog vremena usljed dovršenja roka kojim je bio omeđen i ispunjenja stvarne svrhe zbog koje je bio donesen.

Ovakvo dokidanje, nesumnjivo, moguće je i samo po sebi razumljivo. Naime, niko razuman ne sumnja da u razlozima za donošenje određenih propisa udio imaju i neke specifičnosti vremena. Tako je, npr., subota u Musaovom vjerozakonu posjedovala određenu specifičnost koja je nalagala da se ovaj dan odredi kao praznični dan za ljude ovog vjerozakona, mimo drugih dana, što je slučaj i s petkom u islamu. Isto je i s vremenima namaza, posta i hadža. Ako možemo zamisliti događanje ovakvog čega u vjerozakonima, zašto ne bismo mogli zamisliti da i vrijeme ima neku specifičnost u smislu trajnog ili netrajnog karaktera određenog propisa, tako da postupanje po njemu u sebi može sadržavati dobrobit u određenom razdoblju, a da ove dobrobiti, nakon isteka ovog razdoblja, više ne bude, odnosno da daljnje postupanje po ovome proizvodi štetu.

Jednom riječju, ako je moguće da određeni sat, dan, sedmica ili mjesec igraju ulogu u tome da li je u nekom činu dobrobit ili šteta, onda se tome, isto tako, može pridodati i godina, tako da određeni čin može sadržavati dobrobit za određeni broj godina, a zatim, nakon proteka ovih godina, moguće je da ove dobrobiti više ne bude. Kako god je moguće pomoću nekog odvojenog dokaza specificirati općenitost nekog propisa mimo vremenskog faktora, isto tako je moguće specificirati ga i u vremenskom određenju, također pomoću nekog odvojenog dokaza. Naime, dobrobit ponekad nalaže da se neki propis dadne na jedan općenit, odnosno načelan način, a da stvarna nakana bude nešto specifično, odnosno ograničeno – u tom slučaju ova specifikacija, odnosno ovo ograničavanje, ostvaruju se nekim odvojenim dokazom. Tako je i dokidanje propisa zapravo ograničavanje načelnog propisa u smislu vremena, što ne znači odstupanje od mudrosti ili novo saznanje u smislu koji nije moguć u odnosu na Uzvišenoga. Sve ovo temelji se na tome da se pri donošenju propisa i njihovom ozakonjivanju na umu imaju dobrobiti ili štete koje se nalaze u samom činu koji se njima regulira.

Što se, pak, tiče opredjeljenja onih koji drže da propisi slijede logiku dobrobiti u sebi samim, stvar je tu još jasnija jer je – prema ovom opredjeljenju – stvarni propis jednak onim eksperimentalnim propisima.

Derogacija propisa u Tevratu

Ovo što smo upravo naveli čini neodrživim jevrejsko i kršćansko insistiranje na apsurdnosti dokidanja propisa u vjerozakonu, koji na taj način žele utvrditi zadržavanje aktuelnosti propisa ustanovljenih u Musaovom vjerozakonu. Vrlo je zanimljivo da oni ustrajavaju na nemogućnosti derogacije propisa u Božanskom vjerozakonu iako se sama derogacija dogodila na većem broju mjesta u knjigama Starog i Novog zavjeta:

  1. Tako, u četvrtoj glavi Knjige brojeva (Četvrta knjiga Mojsijeva) stoji: “Izbroj sinove Katove između sinova Levijevih po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, od trideset godina i više do pedeset godina sve koji su za posao da mogu raditi poslove u Šatoru od sastanka.”[2]

Ovaj propis, pak, derogiran je tako što je životna dob koja je omogućavala ulazak u red za vršenje službe preinačena na dvadeset i pet godina, kako je naznačeno u osmoj glavi ove knjige, stavci 23 i 24: “I opet reče Gospodin Mojsiju govoreći: I ovo je za Levite: od dvadeset i pet godina i više neka stupaju u službu da služe u Šatoru od sastanka!”

Zatim je isti propis derogiran i po drugi put, kad je životna dob koja je omogućavala prijem u službu preinačena na dvadeset godina, kako je naznačeno u dvadeset i trećoj glavi Prve knjige dnevnika, stavci 24 i 32: “To su sinovi Levijevi po otačkim domovima svojim, poglavari domova otačkih, koji biše izbrojeni po broju imena s glave na glavu, koji rađahu posao za službu u domu Gospodinovu, od dvadeset godina i više… I da rade što treba raditi u Šatoru od sastanka i u svetinji i za sinove Aronove, braću svoju, u službi u domu Gospodinovu.”

  1. U dvadeset i osmoj glavi Knjige brojeva, u stavcima 3–7, stoji: “Reci im dakle: ovo je žrtva ognjena što ćete prinositi Gospodinu: dva jagnjeta od godine zdrava, svaki dan na žrtvu paljenicu bez prestanka: jedno jagnje prinesi ujutru, a drugo jagnje prinesi u veče, i desetinu efe bijeloga brašna za dar smiješana s četvrtinom ina čistoga ulja. To je žrtva paljenica svagdašnja… I naljev njezin da bude četvrt ina na svako jagnje.”

Ovaj propis dokinut je tako što je za žrtvu paljenicu za svaki dan propisano jedno janje koje se ima zaklati svakog jutra, dok je kao dodatak ovome propisana šestina efe brašna i trećina ina ulja, kako je naznačeno u četrdeset i šestoj glavi Knjige proroka Ezehijela, stavci 13–15: “I prinosi svaki dan Gospodinu na žrtvu paljenicu jagnje od godine zdravo; svako jutro prinosi ga! I dodaj na nj dar svako jutro šestinu efe i ulja trećinu ina, da se pokropi bijelo brašno; to je vazdašnji dar Gospodinu uredbom vječnom. I tako neka prinese jagnje i dar i ulje svako jutro, žrtvu paljenicu svagdašnju.”

  1. U dvadeset i osmoj glavi Knjige brojeva, u stavcima 9 i 10, stoji: “A u subotu dva jagnjeta od godine zdrava, i dvije desetine bijeloga brašna smiješana s uljem za dar s naljevom njegovijem. To je subotnja žrtva paljenica svake subote, osim svagdašnje žrtve paljenice i naljeva njezina.”

Ovaj propis dokinut je tako što su za subotnju žrtvu paljenicu propisana šest janjadi i ovan i dar efa na ovna, a za kneza i dar koliko mu ruka može i in ulja na efu, kako se to naznačava u četrdeset i šestoj glavi Knjige proroka Ezehijela: “A žrtva paljenica, što će prinositi knez Gospodinu subotom, biće šest jaganjaca zdravijeh i ovan zdrav; a dar efa na ovna, a na jaganjce dar koliko mu ruka može, i in ulja na efu.”

  1. U tridesetoj glavi Knjige brojeva, stavak 2, stoji: “Kad koji čovjek učini zavjet Gospodinu, ili se zakune vezavši se dušom svojom, neka ne pogazi riječi svoje, nego neka učini sve što izađe iz usta njegovijeh.”

Dopustivost zaklinjanja ustanovljenog propisom Starog zavjeta (Tevrata) dokinuta je u petoj glavi Evanđelja po Mateju, stavci 33 i 34, gdje stoji: “Još ste čuli kako je kazano starima: ne kuni se krivo, a ispuni što si se Gospodinu zakleo. A ja vam kažem: ne kunite se nikako!”

  1. U dvadeset i prvoj glavi Knjige izlaska, stavci 23–25, stoji: “Ako li se dogodi smrt, tad ćeš uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, užeg za užeg, ranu za ranu, modricu za modricu.”

Ovaj propis dokinut je zabranjivanjem odmazde u Isaovom vjerozakonu, kako to nalazimo u petoj glavi Evanđelja po Mateju, stavak 38, naime: “Čuli ste da je kazano: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem da se ne branite od zla, nego ako te ko udari po desnome tvom obrazu, obrni mu i drugi.”

  1. U sedamnaestoj glavi Prve knjige Mojsijeva postanja, stavak 10, stoji: “A ovo je zavjet moj između mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koji ćete držati: da se obrezuje između vas sve muškinje”, što je i prakticirano u Musaovom vjerozakonu. U dvanaestoj glavi Knjige izlaska, stavci 48–49, stoji: “Ako bi kod tebe sjedio tuđin i htio bi svetkovati vazam Gospodinov, neka mu se obreže sve muškinje, pa onda neka pristupi da ga svetkuje, i neka bude kao rođen u zemlji; a niko neobrezan da ga ne jede. Zakon jedan da je i rođenome u zemlji i došljaku, koji sjedi među vama.”

U dvanaestoj glavi Knjige Levita (Treća knjiga Mojsijeva), stavci 2 i 3, stoji: “Kad žena zatrudni i rodi muško, nečista da je sedam dana; kao u dane kad se odvaja radi nemoći svoje, biće nečista. A u osmi dan neka se obreže dijete.”

Ovaj propis dokinut je, kao i obaveza obrezivanja za kršćane, koja je dokinuta u petnaestoj glavi Djela apostola, stavci 24–30, i u poslanicama apostola Pavla.

  1. U dvadeset i četvrtoj glavi Ponovljenog zakona (Peta knjiga Mojsijeva), stavci 1–3, stoji: “Kad ko uzme ženu i oženi se njom, pa se dogodi da mu ona ne bude po volji, što on nađe na njoj što god ružno, neka joj napiše knjigu raspusnu i da joj u ruku, pa neka je otpusti iz svoje kuće: A ona otišavši iz kuće njegove, ako otiđe i uda se za drugoga, pa ako ovaj drugi muž omrzne na nju i napiše joj knjigu raspusnu i da joj u ruku i otpusti je iz svoje kuće, ili ako umre ovaj drugi muž koji se oženi njom, tad pređašnji muž koji je otpusti ne može je opet uzeti za ženu.”

Evanđelje je ovaj propis dokinulo u potpunosti zabranivši razvod braka. U petoj glavi Evanđelja po Mateju, stavci 31–32, stoji: “Tako je kazano: ako ko pusti ženu svoju, da joj da knjigu raspusnu. A ja vam kažem da svaki koji pusti ženu svoju, osim za preljubu, navodi je da čini preljubu; i koji puštenicu uzme preljubu čini!”

Ovo što smo naveli sasvim je dovoljno onome ko sluša i ko prisutan je. Onaj, pak, ko se šire želi obavijestiti o ovome neka se obrati knjigama Izhārul-hakk[3] i El-Hudā ilā dīnil-Mustafā.[4]

 


[1] Izraz „nesh“ (derogacija) često se upotrebljava za ajete čiji je smisao nečim specificiran u tefsiru koji se pripisuje Ibn Abbasu.

[2] Četvrta knjiga Mojsijeva, stavci 2 i 3.

[3] Autor knjige je Indijac, šejh Rahmetullah ibn Halilur-Rahman. Knjiga je izvanredna i veoma korisna.

[4] Autor je imam El-Belagi.

  • 9 Januara, 2020