Scroll to top
Podijeli

Biografija i ličnost Imama Sadika, a.s.


Autor teksta: Allame Muhamed Teki Džaferi
Izvor: Zendeginameje Imam Sadik, str. 3–10.

28. Juna 2019.

Biografija i ličnost Imama Sadika, a.s.

Džafer ibn Muhammed ibn Ali ibn El-Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib, a.s., šesti je Imam Ehli bejta, a peti Imam iz loze Imama Alija, a.s. Njegov nadimak po sinu je Ebu Abdullah, ali najpoznatiji nadimak mu je Sadik. Ima i drugih nadimaka, poput: Sabir, Tahir i Fadil. Ime Sadik postalo je poznato zbog toga što su ga tako zvali fakihi i muhadisi koji su bili njegovi savremenici, ali nisu bili šiije, jer je uvijek govorio ispravno i istinito prenoseći rivajete. U suprotnom, opisivati Imama, koga je Bog postavio, a prethodni Imami ovlastili za položaj imameta, kao iskrenog je kao opisivati Sunce kao svijetlo.
Ibn Hadžer Askalani ga ovako opisuje: “Hašemija, Alevija, Ebu Abdullah, Medinjanin, Iskreni.” Također je napisao: “Ibn Džeban kaže da je u fikhu, znanju i vrlinama bio jedan od poglavara Ehli bejta.”
Rođen je sedamnaestog rebiu-l-evela, 83. godine po Hidžri (neki povjesničari i biografi bilježe da je rođen 80. godine po H.). Preselio je u ševalu 148. godine. Živio je 65. godina.
Ibn Kutejbe piše: “Džafer ibn Muhammed, nadimci po sinu su mu Ebu Abdullah i Džafer, umro je 146. godine u Medini.”
Od rođenja do smrti ovog velikog Imama, halife su bili deseterica emevija: Abdulmelik ibn Mervan, Velid ibn Abdulmelik, Sulejman bin Abdulmelik, Omer ibn Abdulaziz, Jezid ibn Abdulmelik, Hišam bin Abdulmelik, Velid ibn Jezid, Jezid ibn Velid, Ibrahim ibn Velid i Mervan ibn Muhammed te dvojica Abasija: Abdullah ibn Muhammed, poznat kao Sefah (davitelj), i Ebu Džafer ibn Muhammed, poznat kao Mensur. Početak njegovog imameta pao je u vrijeme vladavine Hišama ibn Abdulmelika, a završetak u dvanaestu godinu vlasti Ebu Džafera Mensura (El-Mensur billah), poznatog kao Davaniki. Ukopan je u mezarju Beki’a pored oca i djeda.
Majke mu se zvala Fatima ili Kariba binti Kasim ibn Muhammed Ebi Bekr, a imala je i ime po djetetu Ummu Ferve.
Njena majka je bila Esma bint Abdurrahman ibn Ebi Bekr.
Imam Sadik je o svojoj majci rekao: “Moja majka je bila vjernica, bogobojazna i dobročinitelj, a Bog voli dobročinitelje.”
Kulejni svojim lancem prenosilaca prenosi od Abdule’ale: “Vidio sam Ummu Fervu, , kako krijuća tavafi Kabu, hadžeru-l-esveda lijevom rukom dotaknula. Jedan čovjek koji je tavafio reče joj: ‘Pogriješila si u sunnetu.’ Ummu Ferve mu odgovori: ‘Ne treba mi tvoje znanje.’ Iz ovog odgovora možemo shvatiti da je bila upoznata s fikhskim pravilima.“
Poznato je da je Imam Sadik, a.s., imao desetero djece – sedam sinova i tri kćeri: Ismaila, Abdullaha, Musaa, Ishaka, Muhammeda, Abbasa i Alija, Ummu Fervu, Esmu i Fatimu.
Ismail mu je bio najstariji sin i otac ga je volio. Neke šiije su pretpostavljale da će nakon svog oca Ismail biti Imam. Međutim, on je umro za života svoga oca i Imam ga je ukopao u Beki’u, puno plačući za njim. Prije negoli ga je položio u zemlju, otkrio mu je lice da bi ljudi vidjeli da je to Ismail. No, jedna grupa nije htjela povjerovati da je umro pa je nakon Imama Sadika i dalje njega smatrala imamom. Ismailije ili sedme imamije, koji su se kasnije podijelili na dvije grane – Nezarije i Musta’levije, vežu se za ovog Ismaila. I danas postoje Ismailije u Iranu, Pakistanu i Indiji.
Imam Sadik, a.s., je sa svojim ocem Imamom Bakirom živio 31 godinu, a po nekim analima 34. Imam Sadik, a.s., je pratio svog oca na put u Siriju kada ga je halifa Hišam ibn Abdulmelik pozvao. Od Imama Sadika se o tome prenosi sljedeće: “Kada smo stigli u Damask, Hišam nas tri dana nije htio primiti. Tek četvrtog dana je dozvolio da se sretnemo s njim. Kad smo ušli kod njega, zatekli smo ga na tronu, a zapovjednici njegove vojske su stajali u špaliru. Tu su bili i velikani njegove porodice. Nakon toga je obavezao mog oca da učestvuje u takmičenju u streljaštvu. On je tražio izgovor, ali je zbog navaljivanja Hišama ipak pristao. Devet njegovih strijela jedna za drugom su pogađale u centar mete, tako da je svaka sljedeća pogađala u onu prethodnu. To se Hišamu nije nimalo svidjelo pa nas je neko vrijeme pustio da stojimo. Moj otac se zbog toga naljutio i kada je Hišam to vidio, brzo ga je postavio da mu sjedi s desne strane, a zatim je meni dao da sjednem s desne strane svoga oca.”
Kao što je rečeno, Imam Sadik, a.s., pored položaja koji je uživao kod šiija, također je imao visok ugled i kod ostalih muslimana. Sunijski velikani od njegovog vremena pa do danas poštuju ga i cijene zbog plemenitog morala, ogromnog znanja, velike darežljivosti i dugih i brojnih ibadeta.
Saduk svojim lancem prenosilaca od medinskog fakiha Malika ibn Enesa prenosi: “Kad bih dolazio kod Džafera ibn Muhammeda, a.s., postavljao bi mi jastuk i ukazivao mi poštovanje, govoreći: ‘Malik, ja tebe volim.’ Zbog toga sam bio sretan i zahvaljivao Allahu. Uvijek je bio u jednom od ova tri stanja: u postu, namazu ili zikru. Bio je veliki abid i zahid, veoma bogobojazan. Bio je lijepog govora, lijepog društva i veoma koristan. Jedne godine, kad sam s njim išao na hadž, kada je stiglo vrijeme izgovaranja telbije, njemu su riječi zastale u grlu, umalo da spadne s deve. Rekoh mu: ‘Sine Božijeg poslanika, trebaš izgovarati telbiju’, a on mi uzvrati: ‘Kako da se usudim i da kažem: Odazivam, Bože, odazivam Ti se, a strah me da mi Bog kaže: Ne odazivam ti se i ne stojim ti na raspolaganju.’”
Ali bin Isa Erbili, pisac knjige Kašfu-l-gumme, prenosi od Muhammeda ibn Talhe o Imamu Sadiku, a.s.: “Slušati ga značilo je postati asketa na ovom svijetu, a sljeđenje njega vodilo u džennet. Nur na licu mu je svjedočio da je iz loze Poslanikove, a čistota ponašanja mu davala do znanja da je potomak poslanika. Velikani poput Jahje ibn Seida Ensarija, Ibn Džeriha, Malika ibn Enesa, Sufjana Sevrija, Sufjana ibn Ajjīne, Ebu Hanife i Ejjuba Sehtijanija od njega su sticali znanje i time su se ponosili jer su na taj način sticali vrline.
Bio je jedan od velikana Ehli bejta, njihov velikodostojnik. Posjedovao je ogromno znanje, puno ibadetio i stalno zikrio. Zuhd je kod njeg bio očigledan, puno je učio Kur’an. Istraživao je kur’anska značenja i vadio čiste dragulje iz njih koristeći se kur’anskim čudesima. Svoje vrijeme podijelio je na različite vrste pokoravanja Bogu u čemu je kalkulirao protiv svoga nefsa. Ko bi njega vidio, sjetio bi se ahireta.”
Ibn Šehr Ašub prenosi od Malika ibn Enesa: “Nisam vidio boljeg u vrlinama, znanju i pobožnosti od Džafera ibn Muhammeda. Ili je postio, ili klanjao, ili zikr činio. Bio je veliki zahid i jedan od onih koji su se bojali Boga. Bio je lijepog govora, lijepog društva i veoma koristan. Kada bi govorio: Rekao je Poslanik…, boja lica bi mu se promijenila.”
Šehrestani piše u El-Milel ve-n-nihelu: “Džafer ibn Muhammed Sadik ima ogromno znanje i potpuni edeb. Zahid je i pobožan. Nije mu stalo do starješinstva niti se i s kim sukobio zbog hilafeta. Onaj ko pliva u okeanu spoznaje, ne zalazi u rijeku, a ko stigne do vrhunca zbilje, ne plaši se silaska.”
Ibn Halkan piše o Imamu Sadiku, a.s.: “Bio je velikodostojnik Ehli bejta, zbog istinitosti govora nazvan je Sadikom. Njegove vrline su poznatije od onog što su govorili o njemu.”
Attar, veliki arif sedmog stoljeća, o Imamu Sadiku, a.s., govori: “Taj sultan Mustafin, taj dokaz vjerovjesnički, taj iskreni, taj svijet istraživanja, taj plod srca Božijih ugodnika, ta utroba vjerovjesnika, taj nasljednik vjerovjesnika, taj zaljubljeni arif, Džafer Es-Sadik, radijallahu anhu.”
Amr ibn Mukadim kaže: “Kada god bih vidio Džafera ibn Muhammeda, odmah bih znao da je iz roda poslanika.”
Ebu Džafer Mansur ga je smatrao jednim od onih koji su imali Božije nadahnuće.
Hakani Širvani piše u Manšeatima: “Džafer Sadik je bio neprikosnoveni učenjak.”
Zejd, njegov amidža, o njemu kaže: “U svakom vremenu od nas, Ehli bejta, postoji čovjek koji je za Boga dokaz protiv ljudi, a dokaz našeg vremena je moj bratić Džafer. Ko ga bude slijedio, neće zalutati, a ko je protiv njega, neće biti upućen.”

Post a Comment