Čovjekov odnos prema Dunjaluku

“O Ebu Zerre, zaista Ovaj svijet zaokuplja srca i tijela ljudi. I zaista će nas Allah Blagoslovljeni i Uzvišeni pitati za halal blagodati koje nam je dao. A kako da nas ne pita o blagodatima koje su stečene haramom?”

Nema nikakve sumnje u to da se na putu stjecanja ovosvjetskog imetka mora raditi i dušom i tijelom. Poslovni ljudi ovu činjenicu najbolje shvataju. Problemi čovjeka nekada su tako mnogobrojni da čovjek zbog njih čak ne može ni spavati i stalno razmišlja o čeku i mjenici, prodaji i kupovini, o promjeni cijena, o dugovima, porezu i sličnim stvarima.

Svakako, ko se zanima za stjecanje imetka, mora se namučiti, bilo da želi stjecati imetak na halal ili na haram način, jer se imetak ne stječe olahko. Naravno da ovakva osoba ne nalazi ni trenutka slobodnog vremena za ibadet ili razmišljanje. Ona ne nalazi snage da bi razmišljala o Bogu, Sudnjem danu ili da bi se okrenula šapćućem moljenju Bogu.

Onaj koji iz dubine svoga srca voli Ovaj svijet, čak i ibadete čini sredstvom za Ovaj svijet. Od jutra do mraka se ne smiruje da bi nešto zaradio, a ako u noći ustane iz kreveta da bi klanjao noćni namaz, želja mu je povećanje opskrbe i bogatstva. Može li biti niža ambicija i veća sramota od toga da čovjek ibadet i spominjanje Boga stavi u službu stomaka i stjecanja ovosvjetskog imetka! Ibadet, koji treba biti sredstvo stizanja u Džennet, i još većeg od toga – do Božijeg zadovoljstva, čini se sredstvom za stjecanje više hljeba, bolje kuće i luksuznijeg auta.

Nasuprot tome, srcu koje je oslobođeno privrženosti Ovome svijetu svejedno je imalo ili nemalo. Njemu između prašine i čistog zlata nema neke razlike. Bez obzira što mi možda i ne poznajemo ovakve ljude, činjenica je da takve osobe postoje. Postoje poslovni ljudi za koje nema razlike između kante za smeće i gomile novca i vrijedno im je samo ono što potroše na Božijem putu. Možda čovjek ne može povjerovati dok to ne vidi, ali ja sam svojim očima vidio pa vjerujem: Prije otprilike četrdeset godina otišao sam na teheransku pijacu kod nekog trgovca da bih kupio samovar (specijalna posuda za pripremanje čaja), da bih se nakon obavljene kupovine uputio za Kom. Harizma tog čovjeka tako me je privukla da sam sve do mraka ostao kod njega, a on me je savjetovao. U toku savjeta i preporuka suze su mu kvasile bijelu bradu. Upitao me je: “Kako se naziva prva knjiga koju učite u školi?” Odgovorio sam: “Šerhu emsile.” Upitao je: “Šta piše na prvoj stranici te knjige?” Odgovorio sam: “Početak znanja je spoznaja Boga Moćnog.” Onda on reče: “Naučio si da je početak znanja spoznaja Boga!” On je pričao dok su mu suze tekle potocima. Za to vrijeme su njegovi šegrti prodavali robu, a on sav nezainteresiran uzimao pare i bacao ih u kasu. Nastupilo je vrijeme podne-namaza. Suznim očima je ustao sa svog mjesta i otišao u mesdžid. Ja sam se poslije namaza i ručka ponovo vratio u njegovu radnju i ostao sam do večeri, slušajući njegove savjete.

Da, ako u čovjekovom srcu ne bude ljubavi prema Ovom svijetu, tovari novca za njega nemaju nikakvu vrijednost, njegovo srce je na drugom mjestu. Ukoliko u čovjekovom srcu bude ljubavi prema Ovom svijetu, njegove su misli na drugom mjestu. I kada klanja, on namazom smjera Ovaj svijet. Ukoliko u čovjekom srcu postoji ljubav prema položaju, čak i kada bi gnozu proučavao i bio upoznat s gnostičkim putovanjem, njegove misli su usmjerene ka tome da postigne položaje koje drugi nisu postigli, tj. da bude bolji od drugih. Ustvari, on se ne brine o robovanju Bogu. On je poput hinduskih asketa koji vježbanjem, radom i trudom dobiju moć činjenja stvari koje drugi ne mogu činiti.

Osoba odgojena u islamu razmišlja samo o robovanju i ničemu drugom. Islam želi ljude kojima je borba i trud samo radi Boga, čak da im i stjecanje imetka bude radi Boga. Upravo poput Imama Alija, a.s., koji je svojim rukama sadio hurme, pravio plantaže hurmi, kopao bunare, a kada bi počeli rađati plodovi, to bi uvakufio na Božijem putu.

Prema tome, trebamo se truditi da smanjimo privrženost Ovome svijetu. Naravno da obični ljudi, što većim brojem materijalnih blagodati raspolažu, postaju toliko više privrženi Ovome svijetu, jer kada se povećavaju blagodati Ovog svijeta, one se polahko oslade čovjeku i povećava se njegova sklonost prema Ovome svijetu. Zbog ovoga oni koji se zanimaju za stjecanje bogatstva i imetka imaju veliku odgovornost i na Sudnjem danu će biti pitani za svaki djelić imetka i bogatstva koje su stekli, bez obzira da li su to stekli na halal ili na haram način.

Za razliku od običnih ljudi, Božiji ugodnici, i kada posjeduju mnoštvo blagodati, ni jednu trunku ne bivaju privrženi Ovome svijetu. Njihova srca su na drugome mjestu. Dakako da je ovakvih ljudi veoma malo. Kroz historiju je postojao veoma mali broj ljudi poput Sulejmana, a.s., koji bi se zadovoljavali jedenjem ječmenog hljeba, unatoč mnoštvu blagodati i veličanstvenom kraljevstvu koje su posjedovali. Zbog toga, uzimajući u obzir veoma vrijedan savjet Poslanika, s.a.v.a., bolje je da čovjek ne teži sakupljanju imetka i bogatstva a da obožavanjem i robovanjem Boga sebe očuva od prljavština Ovog svijeta, poput Ebu Zerra, kojeg Imam Ali, a.s., opisuje riječima:

“U prošlosti sam imao brata na Božijem putu: bivanje Ovog svijeta malim u očima njegovim učinilo ga je velikim u očima mojim…”[1]

[1] Nehdžul-belaga.