Duhovno prijateljevanje i odricanje

Duhovno prijateljevanje i odricanje

Duhovno prijateljevanje i odricanje, koji spadaju u glavne ogranke vjere[1] znače upravo da čovjek treba voljeti dobro i dobre ljude, a biti u neprijateljstvu sa zlom i zlim ljudima. Zar nije Bog Uzvišeni, opisujući iskrene sljedbenike hazreti Muhameda, s.a.v.a., rekao sljedeće:

مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاءُ عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاءُ بَيْنَهُمْ

Muhammed je Božiji poslanik, a oni koji su s njim strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom…[2]

On također kaže:

لَا تَجِدُ قَوْمًا يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ يُوَادُّونَ مَنْ حَادَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَلَوْ كَانُوا آبَاءَهُمْ أَوْ أَبْنَاءَهُمْ أَوْ إِخْوَانَهُمْ أَوْ عَشِيرَتَهُمْ أُوْلَئِكَ كَتَبَ فِى قُلُوبِهِمُ الْإِيمَانَ وَأَيَّدَهُم بِرُوحٍ مِّنْهُ

Nećeš naći da ljudi koji u Boga i u Onaj svijet vjeruju vole one koji se Bogu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Takvim je On u srca njihova vjerovanje upisao i Duhom Svojim ih osnažio…[3]

Te još kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا عَدُوِّى وَعَدُوَّكُمْ أَوْلِيَاءَ تُلْقُونَ إِلَيْهِم بِالْمَوَدَّةِ وَقَدْ كَفَرُوا بِمَا جَاءَكُم مِّنَ الْحَقِّ

O vi koji vjerujete, ne uzimajte za prijatelje neprijatelja Moga niti neprijatelja svoga, ljubav im poklanjajući, dok oni Istinu koja vam je došla poriču…[4]

Prema tome, odgovoran vjernik treba posjedovati i privlačnost i odbojnost; a oni koji svima žele biti dragi su dvolični. Ovo pitanje je jako naglašeno i u predajama. U jednoj se od Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao jednom svom drugu:

“O robe Božiji, voli u ime Boga, i u ime Boga mrzi, i u ime Boga prijateljuj, i u ime Boga neprijatelj budi – uistinu Božije prijateljstvo doseći se neće, osim na taj način i nećeš naći niti jednog čovjeka da je vjerovanja okusio – makar kako bili česti namazi njegovi i post njegov – sve dok ne bude takav. A u ovo vrijeme vaše, većina prijateljstava sklapa se među ljudima radi Svijeta ovog, zbog njega se ljudi međusobno vole i zbog njega se međusobno mrze, a to im kod Boga ni od kakve koristi neće biti.” Pa ga je ovaj upitao: “A kako ću znati da li su moje prijateljstvo i neprijateljstvo u ime Boga Uzvišenog, te ko je prijatelj Boga Uzvišenog, pa da mu prijatelj budem, a ko Mu je neprijatelj, pa da mu neprijatelj budem.” Tada mu Poslanik Božiji, s.a.v.a., pokaza na Alija, mir neka je s njim, pa reče: “Vidiš li njega?” “Vidim”, reče ovaj. “Prijatelj njegov je prijatelj Božiji, pa njemu prijatelj budi, a neprijatelj njegov je neprijatelj Božiji, pa njemu neprijatelj budi. Budi prijatelj prijatelju njegovom, pa makar on ubica oca i djeteta tvoga bio, a budi neprijatelj neprijatelju njegovom, pa makar on bio otac tvoj ili sin tvoj.”[5]

Duhovno prijateljstvo i odricanje toliko su važni da se u nekim predajama ubrajaju u najčvršći oslonac vjerovanja.[6]

Jedna od odlika ensarija, koju je pohvalio i sami Kur'an, sadržana je u činjenici da su oni voljeli muhadžire zbog njihovog vjerovanja, ne osjećajući pri tome nikakvu tjeskobu, tako da su srca punih vjerovanja, čistote i iskrenosti pripremili za njih svoje kuće i raširenih ruku pohitali da ih dočekaju, toplo ih primivši. O tome Kur'an Časni kaže:

وَالَّذِينَ تَبَوَّؤُوا الدَّارَ وَالْإِيمَانَ مِن قَبْلِهِمْ يُحِبُّونَ مَنْ هَاجَرَ إِلَيْهِمْ وَلَا يَجِدُونَ فِى صُدُورِهِمْ حَاجَةً مِّمَّا أُوتُوا وَيُؤْثِرُونَ عَلَى أَنفُسِهِمْ وَلَوْ كَانَ بِهِمْ خَصَاصَةٌ

I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno…[7]

Ako prijateljstvo i neprijateljstvo ne budu u ime Boga, neće ni potrajati i ubrzo će se preokrenuti u svoju suprotnost. Treba znati da će takva prijateljstva dovesti do vječnog gubitka, a Uzvišeni Bog kaže da će takvi prijatelji na Sudnjem danu jedni druge proklinjati i jedni drugih se odricati, iskazujući svoju nesreću riječima: “Kamo sreće da s tim nisam prijateljevao!”

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا الْمُتَّقِينَ

Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, osim bogobojaznih.[8]

Na drugom mjestu kaže:

يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِى لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا

“Kamo sreće, teško meni, da toga za prijatelja nisam uzeo!”[9]

Onda, braćo i sestre po vjerovanju, nastojte da vaše prijateljstvo i neprijateljstvo budu radi Boga, i uvijek volite dobro i dobre ljude, a zlu i zlim ljudima budite neprijatelji, i tražite od Boga:

“Bože moj, daj mi da umrem kao musliman i pridodaj me Svojim robovima dobrim!”

[1] Ogranci vjere se ne odnose samo na namaz, post, Hadž, hums, zekat, borbu, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, duhovno prijateljevanje i odricanje, jer sve praktične naredbe i propisi islama – uključujući ibadete, pravne odnose, kazne, krvarinu – spadaju u ogranke vjere, kao što i sva akaidska pitanja spadaju također u osnove vjere. Stoga, pod onim raširenim mišljenjem da ogranci vjere obuhvataju deset stvari hoće se kazati da tih deset stvari spadaju u glavne ogranke, od kojih su svi iz kategorije ibadeta, a ne da su ogranci vjere sažeti u ovih deset stvari.

[2] El-Feth, 29.

[3] El-Mudžadele, 22.

[4] El-Mumtehine, 1.

[5] Biharu-l-envar, sv. 66, str. 236.

[6] Ibid, str. 239.

[7] El-Hašr, 9.

[8] Ez-Zuhruf, 67.

[9] El-Furkan, 28