Dužnost odgajatelja

Autor: MUHAMMED TAQI FALSAFI
Izvor: MLADI SA STANOVIŠTA RAZUMA I OSJEĆANJA
Share
Dužnost odgajatelja

“Dužnost odgajatelja je da sprovodi ono što će adolescente učiniti sposobnijim i vještijim pri korištenju njihovog uma. Međutim, ovo je poprilično težak zadatak zato jer je ono što posebno nedostaje u dokazima mladih upravo nedovoljno iskustvo u vođstvu i uputi. Čak ni sami mladi ljudi ne znaju kako da svoja iskustva pretoče u djelo i da se koriste njima. Savjeti i oponašanje drugih ljudi im se ne dopadaju. Onog trenutka kada uspostave sklad između dokazivanja i iskustva, započet će period njihovog odrastanja i sazrijevanja.”[1]

Školska i društvena sredina za razumne i pronicljive mlade ljude predstavljaju dva obrazovna središta, dva centra za razvoj njihova razuma. Različiti sadržaji i pitanja iz prirodnih nauka, matematike i drugih naučnih programa sačinjavaju nastavni program škole. Ugodni i neugodni događaji, sučeljavanje ljudi jednih s drugima, drugim riječima – sva dnevna događanja – jesu obrazovna građa društvene škole.

Adolescenti će zadobiti naučnu ličnost i razviti stečeni razum onda kada svu svoju misaonu snagu sa zanimanjem upotrijebe u cilju razumijevanja nastavne građe i dobro shvate sadržaje ove dvije obrazovne institucije.

U novom sistemu odgoja i obrazovanja škole se opremaju sa što je više moguće laboratorijskih sredstava i opreme, kako bi se time omogućilo učenicima da se što dublje upoznaju s naučnim pitanjima i spoznaju uzroke i posljedice u prirodi te da se sadržaj predmeta podigne s nivoa umnih predstava i teoretiziranja na času na nivo laboratorije i iskustva, kako bi se učenici mogli uporedo koristiti i teorijskim poučavanjem i praktičnim zapažanjima te da bi im se razmatrana pitanja što bolje urezala u svijest.

I kreativni naučnici u cilju spoznaje još uvijek nepoznatih istina i otkrivanja novih naučnih činjenica veliki dio vremena provode radeći u laboratorijama, vršeći opite i posmatrajući ne bi li na taj način, u sjenci truda i zalaganja, shvatili neke nove sadržaje i otvorili novo poglavlje u nauci čovječanstva.

“Nove nauke, koje su nastale tokom sedamnaestog stoljeća i pokrenule revoluciju u ljudskom znanju, oslanjaju se na iskustvo koje se obično naziva naučnim ogledom. Iskustvo koje je praćeno nadzorom, odnosno djelom i dovoljnim uvidom i obaviještenošću, za rezultat će imati ispravno znanje.

Djelotvorno i plodotvorno iskustvo je ono u kome se uspostavi aktivan spoj između pojavnih i umnih elemenata i koje rasuta osjetilna opažanja posredstvom preciznog umnog promišljanja sistematizira uspostavljajući nove veze među njima.

Naučnici nadzorom nad predmetom iskustvenih opita, koji se uglavnom obavljaju uz pomoć različitih preciznih uređaja kao što su mikroskopi, teleskopi i slične sprave, neprekidno otkrivaju nove odnose i nove istine.

Iskustvo, u preciznom i naučnom smislu, ne proturječi nauci. Od kada je ogled postao postupak praćen preciznim iskustvenim promatranjem i kada je postao podloga za nauku, dogodile su se velike promjene u obrazovanju i odgoju, a odgajatelji su novi pojam ‘iskustvo’ uveli u odgojno-obrazovno područje.”[2]

Na isti način kako naučnici u svojim laboratorijama ispituju različite prirodne materijale, a potom njihovim raščlanjivanjem dolaze do nekih novih naučnih saznanja, tako bi i mladi trebali prošle i sadašnje događaje uzeti kao sirovi materijal za svoja istraživanja i promišljanja, propitati ih i prostudirati u svojim umnim laboratorijama, potom, nakon preciznog raščlanjivanja i shvatanja uzroka i posljedica svakog od njih, steći novo iskustvo i pohraniti ga u spremište svojih misli.

Ovakav pristup će za mlade imati dvostruke rezultate. Prvo, kao posljedica poticanja na razmišljanje i istraživanje o uzrocima događaja, njihov razum će se ojačati i učiniti korak naprijed u razvoju stečenog razuma. Drugo, iskustva pohranjena u pamćenju postat će njihove upute za život, čijim će sprovođenjem biti manje izloženi greškama i zastranjenju.

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Životna iskustva su korisno i plodonosno znanje.”[3]

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Pametna čovjeka zmija dva puta ne ujeda iz iste rupe.”[4]

To znači da razuman čovjek neprekidno pohranjuje svoja iskustva u pamćenje i u djelu ih sprovodi. Ukoliko jednom pogriješi, ne daje sebi za pravo da ponovno učini istu grešku.

 

[1] Isto, str. 108.

[2] Moqademeī bar felsefe-je amūzeš va parvareš, str. 188.

[3] Gureru-l-hikem, str. 35.

[4] Bihār, tom 1, str. 43.

  • 23 Jula, 2019