Govor Imama Husejna po dolasku na Kerbelu
Govor Imama Husejna po dolasku na Kerbelu
Husejn ibn Ali je drugog muharrema 61. godine po hidžri stigao na Kerbelu i nakon kratkog odmora došao među svoje prijatelje, potomke i rođake te održao sljedeći govor:
“Čeka nas upravo ovo što vidite, situacija se ozbiljno promijenila, u našem okruženju su se ukazale i razotkrile prljavštine, a nestalo je dobra i blagodati. Nije ostalo ništa od ljudske plemenitosti osim veoma malo, kao kapi na dnu posude. Ljudi žive ništavnim i ponižavajućim životom i niti djeluju po pravdi niti se udaljavaju od zablude. Dostojno je čovjeka da se, s vjerom i plemenitošću, u ovakvom okruženju žrtvuje, ne štedi i požuri u susret Božijoj milosti. U ovakvom ponižavajućem okruženju smrt ne vidim drugačije nego kao sreću i radost, a život s ovim silnicima ne smatram ničim osim poniženjem i tegobom.”
Imam je dalje nastavio:
“Ovi ljudi su robovi ovog svijeta i vjera im je samo… na jeziku. Oni podržavaju i stoje iza vjere samo dok imaju lagodan život, a kada se nađu u iskušenju, malo će biti vjernika.” [1]
Zaključak iz ovog govora
U prvom govoru imama Husejna održanom na Kerbeli spomenute su dvije važne činjenice.
Razlog ustanka
U prethodnim govorima imama Husejna ukazano je na to da je on spomenuo nekoliko različitih razloga svog ustanka, a to su suprotstavljanje Jezidovoj vlasti, izmjeni i iskrivljenju Božijih propisa i najzad naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Te razloge i uzroke svog ustanka on je ukratko spomenuo i u ovom govoru ističući promjenjivost stanja, raširenost zla, zaboravljene i potisnute vrline, prevladavanje podlosti i poniženja u ljudima, nepridržavanje rada po istini, nesprječavanje potvore i laži i istakao je da odgovoran vjernik na putu promjene takve situacije treba da bude željan i voljan za šehadet i susret s Gospodarom, te da je Imam najuzvišeniji i najistaknutiji primjer takvog vjernika i da u takvim okolnostima smrt nije ništa do sreća, a život samo muka, sram i postepena smrt.
Pitanje iskušenja
Iskušenje je najbolji put za prepoznavanje istine, misli ljudi i suštinu ličnosti. Mnogo je pojedinaca koji se predstavljaju kao vjernici, oni koji obožavaju Istinu i pobožni, a mnogo je i skupina koje imaju krupne tvrdnje i slogane, ali istinitost i suština tih ličnosti, skupina i pojedinaca ne mogu se prepoznati osim kroz iskušenja u teškoćama i nedaćama, na bojnom polju i borbama, u usponima i padovima, tamo gdje su materijalni interesi i čak i njihovi životi izloženi opasnostima. Kada je imam Husejn, hazreti Fatimin sin, krenuo ka Bogu i zakoračio na tlo ljubavi i šehadeta, izgubio se i trag svih onih pojedinaca koji su do tada pričali o islamu i stekli ugled kod muslimana.
Sin Allahovog Poslanika zauzeo je naspram starih neprijatelja islama ovakav položaj kako bi branio islam i časni Kur'an i kako bi naređivao dobro i odvraćao od zla te je bio spreman dati život i žrtvovati svoju porodicu, dok oni koji su glasno pričali o vjeri i davali sebi veliki položaj nisu zakoračili nijedan korak, niti su riječ progovorili.
Nije bilo ni Abdullaha ibn Abbasa, ni Abdulaha ibn Zubejra, ni Abdulaha ibn Omera, koji su sebe smatrali istaknutim vjerskim ličnostima i uživali kod običnih muslimana poštovanje i ugled. Kada je bilo riječi o pogibiji na Allahovom putu, zarobljeništvu porodice na putu oživljavanja islama i oslobađanja muslimana, onda njih nema.
Upravo ovakve teškoće i nedaće razdvajaju istinske poglavare od lažnih ličnosti koji se u normalnim uvjetima predstavljaju boljim muslimanima u odnosu na druge.
“I kada se stavljaju u iskušenje i nedaće malo je onih koji su istinski vjernici.”
[1] Tuhefu-l-‘ukul, str. 174; Tarihe Taberi, sv. 7, str. 300; Musiru-l-ahzan, str. 22; Mektelu-l-Husejn (Harazmi), sv. 2, str. 5; El-Luhuf, str. 69; Tarihu Ibn Asakir, str. 214.
