Greška Ikbala Lahorija pri tumačenju filozofije okončanja Vjerovjesništva

Greška Ikbala Lahorija pri tumačenju filozofije okončanja Vjerovjesništva

 

Poznati učenjak i veliki islamski mislilac Ikbal Lahori, unatoč svoj preciznosti i odmjerenosti u islamskim pitanjima – kojima smo se mi u ovoj i u drugim knjigama sami mnogo okoristili – u obrazlaganju i tumačenju filozofije svršetka Vjerovjesništva zapao je u veliku grešku. Ovaj uvaženi mislilac svoje mišljenje je utemeljio na nekoliko načela:

1. Objava, koja u terminološkom pogledu znači polagani i šapućući razgovor, u Kur'anu ima širi smisao koji podrazumijeva više vrsta tajanstvenih uputa, počevši od upute mrtve prirode, biljaka, životinja, sve do upute čovjeka putem Objave.

On kaže:

“Ovaj kontakt sa izvorom svoga vlastitog bića nije nikako svojstven čovjeku. Zaista, način na koji je upotrijebljena riječ vahj (nadahnuće) u Kur'anu pokazuje da Kur'an na nju gleda kao na univerzalno svojstvo života, iako su njena priroda i karakter različiti u raznim fazama evolucije života. Biljka koja raste slobodno u prostoru, životinja koja proizvodi novi organ da bi se prilagodila novoj sredini, i ljudsko biće koje prima svjetlost koja dolazi iz unutarnjih dubina života – sve su to slučajevi nadahnuća čiji karakter varira prema potrebama korisnika ili prema potrebama prostora kojemu pripada korisnik.”^[1]

2. Objava je zbilja koja je istovrsna sa instinktom a uputa Objavom je nešto što je istovrsno sa instinktivnom uputom.

3. Objava je uputa čovjeka i u društvenom pogledu. Znači, budući da je ljudsko društvo jedna cjelina i ima put, stazu i zakone kretanja, neophodno je da bude upućena. Vjerovjesnik je prijemnik koji instinktivno prima ono što je potreba vrste.

Lahori kaže: “Univerzalni život se intuitivno brine o svojim vlastitim potrebama, i u kritičnom trenutku određuje svoju vlastitu orijentaciju. To je ono što mi jezikom vjere nazivamo Božija Objava.”^[2]

4. Živa bića u prvim stadijima upućena su posredstvom instinkta. Što se više uzdižu na ljestvici usavršavanja, u njima se razvija snaga osjetila, mašte i razmišljanja, a opada moć instinkta. Ustvari, osjetila i razmišljanje preuzimaju mjesto instinkta. Stoga, insekti imaju najviše, a čovjek najmanje razvijene instinkte.

5. Ljudsko društvo se nalazi u stalnom usavršavanju. Kao što je životinjama u početnim stadijima bio potreban instinkt, pa se u njima postepeno razvijala snaga osjetila i ponekad promišljanja, te su osjetilne i misaone upute nadomjestile instinktivnu uputu, tako je i ljudsko društvo u svom usavršavanju malo-pomalo došlo do trenutka u kojem se u njemu razvila snaga promišljanja. Upravo ova činjenica uzrokovala je slabljenje instinkta.

Dalje kaže: “Za vrijeme malodobnosti čovječanstva, psihička energija izaziva ono što ja nazivam poslanička svijest – način da se ekonomiše mišlju i individualnim izborom dajući gotova mišljenja, mogućnost izbora i način djelovanja. Međutim, pojavom razuma i kritičke sposobnosti, život, u svom vlastitom interesu, zabranjuje osnivanje i razvoj neracionalnih načina svijesti, kroz koje teče psihička energija ka prošloj fazi čovjekove evolucije. Čovjekom su prvobitno vladali strast i instinkt. Induktivno shvatanje, koje jedino čini čovjeka gospodarom svoje sredine, jedno je ostvarenje, i kad jedanput postoji, mora se pojačavati sprečavajući razvoj drugih kategorija svijesti.”[3]

6. Čovječanstvo posjeduje dva osnovna razdoblja: razdoblje upute Objavom i razdoblje upute razumom, promišljanjem o prirodi i historiji. Iako je u drevnom svijetu postojalo nekoliko velikih filozofskih sistema (poput grčkog i rimskog), ipak, oni nisu imali veliku vrijednost i čovječanstvo je još uvijek prolazilo doba svoga djetinjstva.

“Bez sumnje, antički svijet je stvorio velike filozofske sisteme u vrijeme kada je čovjek bio relativno primitivan i više ili manje rukovođen predodžbama. Ne trebamo zaboraviti da ova konstrukcija sistema u starom vijeku bijaše djelo apstraktne misli, koja nije mogla preći sistematizaciju maglovitih tradicija i religioznih vjerovanja i ne daje nam nikakav oslonac za konkretne situacije života.”^[4]

7. Časni Poslanik, sa kojim je Poslanstvo stiglo do svog kraja, pripada i starom i novom svijetu. Sa stanovišta izvora njegovog nadahnuća, tj. Objave – neiskustvenog proučavanja prirode i historije – pripada starom svijetu, a sa stanovišta duha njegovih učenja, tj. pozivanja na promišljanje, kontemplaciju i proučavanje prirode i historije, čijom pojavom objava biva obustavljena, pripada novom svijetu.

“Ako razmotrimo pitanje iz ovog ugla, Poslanik stoji, izgleda, između starog i sadašnjeg svijeta. Po porijeklu njegove Objave, on pripada starom svijetu, po duhu njegove Objave, on pripada savremenom svijetu. U njemu život nalazi druge izvore spoznaje[5] koji odgovaraju njegovoj novoj orijentaciji. Rođenje islama je rođenje induktivne inteligencije. Pojavom islama, Poslanstvo postiže svoje savršenstvo, nakon što je postalo jasno da je neophodno njegovo okončavanje. Ovo obuhvata duboku koncepciju da život ne može biti držan zauvijek pod kontrolom; da bi se postigla puna svijest o sebi, čovjek mora biti konačno vraćen svojim vlastitim izvorima. Ukidanje svećenstva i nasljednog kraljevstva u islamu, konstantan poziv u Kur'anu na put razuma i iskustva, i važnost koju on propisuje Prirodi i historiji kao izvorima ljudske svijesti, jesu različiti aspekti iste ideje konačnosti Poslanstva.”^[6]

Ovo su stubovi i načela filozofije okončanja Vjerovjesništva sa stanovišta allame Ikbala Lahorija. Ovaj način razmišljanja i mnogobrojna njegova načela su neispravna.

 

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

 

[1] Obnova vjerske misli u islamu, str. 144–145.

[2] Isto, str. 168.

[3] Isto, str. 145.

[4] Obnova vjerske misli u islamu, str. 145.

[5] Spoznaja putem izučavanja prirode i historije.

[6] Obnova vjerske misli u islamu, str. 146.