Imam Homeini, r.a. u periodu Reza šaha

Share

Imam Homeini, r.a. u periodu Reza šaha

Početak vjerskih studija i ulazak imama, r.a., u naučni centar houze u Komu dešava se istovremeno sa pučem Reza hana, u februaru 1921. godine. Iran je u Prvom Svjetskom ratu, sa sjevera bio zauzet od Rusa a sa juga od engleza. Nakon završetka rata, iako su okupatorske snage trebale napustiti tlo Irana, ipak englezi i zapadne zemlje radije su radile na tome da postave svoju moćnu marionetsku vladu u Iranu da spriječe ruski utjecaj. U tom smjeru pripremili su potrebne stvari za državni udar Reza hana Mirpanđa.

Reza han je vojnim pučem, uspio zauzeti Teheran. U početku se pretvarao da želi oformiti sistem republike, i s tog aspekta se zalagao da otme vlast iz ruku kaćarskih kraljeva, ali nakon nekog vremena otkrio je svoje prave namjere i silom bajoneta formira Ustavotvornu skupštinu i proglašava pahlevijsku vlast legalnom.[1]

Reza han koji se od početka dešavanja republikanskog pokreta susreo sa protivljenjem parlamenta pod vodstvom Muderisa, u skladu sa politikom prikazivanja u boji vjernika i neutraliziranja opozicije, uspostavio je dobre odnose sa novoosnovanim naučnim centrom houze u Komu, na čijem čelu je bio ajetullah šejh Abdulkerim Hairi.

Ove posjete su imale veliki odjek u houzi i same po sebi su uključile studente, računajući i čuvenog učitelja tog vremena, hadžagu Ruhullaha, u važne tokove i događaje u zemlji. Pored toga, tokom ovog perioda pratio je politička dešavanja u društvu prateći novine i periodiku.[2]

Imamovo poznanstvo sa borbenim sveštenstvom, koji su bili protivnici Reza hana, poput ajetullaha Muderisa, igralo je važnu ulogu u moralu njegovih borbi. On o ovome kaže:

„Početkom vlasti Reza hana, moć mu je bila mala, samo u Teheranu, to je bio centar, bio je dao ljudima donekle slobodu, jednu opću slobodu da odrede poslanike, a poslanici su bili u Teheranu, gdje su mu se protivili, poput merhuma Muderisa, a neki su ga pak podržavali.“[3]

„Za vrijeme Reza hana, bio je jedan Muderis, koji je bio u parlamentu, nije dopustio da Reza han tada kada je htio da osnuje republiku, Muders nije dopustio, bez obzira što je protivno interesima, a da se osnovala bilo bi bolje, međutim, tada su oni imali lošu namjeru, dakle, pošto nije stigao na vlast, a htio je biti predsjednik republike, a zatim bi činio neke druge stvari. Ko je bio taj koji ga je zaustavio, bio je to Muderis koji nije dopustio da to bude urađeno. Čovjek koji je do kraja stajao protiv njega i na kraju je izgubio i život, to je bio Muderis koji nije dopustio da ovaj radi šta želi, iako su ga na kraju ubili na jednom mjestu.“[4]

 

Tada je Reza han bio nasilnik, o čemu je možda naša povjest slabo informisana, Muderis mu je stao na put i u parlamentu i izvan njega, tako da je jednom rekao: Sejjid, šta želiš od mene? On mu reče: Želim da te nema, želim da te nema. Kada je dolazio, ja sam jednog dana otišao na njegovo predavanje u medresi Sepahsalar, a to je medresa šehid Mutaharija. Dakle držao je čas, ja sam otišao, izgledao je tako kao da se ničim drugim ne bavi, već samo predaje studentima, imao je toliku duhovnu snagu. A ustvari tada je morao da se hvata u koštac sa tokovima političkih strujanja, dakle ići na parlament i tamo sređivati stvari. Odatle je otišao u parlament. A tada kada bi otišao on je na parlamentu bio sam, svi su od njega očekivali, a ja sam vidio parlament tog vremena, kao da su čekali da Muderis dođe, iako su bili loši s njim, ali parlament kao da je osjećao nedostatak ako ne bi bilo Muderisa, i kada bi on došao, tada kao da se nešto novo dogodilo.“[5]

Šehid sejjid Hasan Muderris u sredini sa štapom

Iako je Reza han na početku stizanja na vlast učešćem na vjerskim programima, odlaskom u zijaret Imamu Ridi, a.s., i susretima sa ulemom, ispoljavao svoju religioznost, ali, nakon pune uspostave vlasti i stabilizacije temelja autoritarne uprave, pokazao je svoje pravo lice.

Iskustvo borbe sveštenstva protiv vlasti još iz vremena zabrane duhana, i posebno u događaju konstitutivnog pokreta, bilo je razlog da Reza han zarad očuvanja svoje moći, počne razmišljati o uništenju glavnog faktora ustanaka, i protivljenja nepravdi, tojest uništenju šiizma i na njegovom čelu borbenog šiijskog sveštenstva, i korak po korak uvođenjem antivjerske politike, on bi da iz naroda izbriše glavni faktor borbe. Imam, r.a., kaže:

„Još od vremena državnog udara Reza hana pa do danas vidio sam sva dešavanja. Reza han je došao i u početku dvolično, pokazivajući se vjernikom, pobožnjakom, onog koji održava programe žaljenja, koji je odlaskom od tekije do tekije obmanuo ljude.“[6]

„Isti ovaj čovjek koji je imao takve skupove žalosti, tako se udarao u grudi, i čija vojska je dolazila na žalovanje, a ja sam vidio vodove vojske, isti taj čovjek je počeo raditi suprotno tome. Prije nego je stekao moć, da bi nasamario ljude želio je tako da radi, a kada je stekao moć, počeo je raditi potpuno suprotno od onog što je radio.“[7]

U svemu tome, vesternizirani intelektualci koji su se od vremena konstitucionalnog pokreta trudili da izbace vjeru iz društvenog okruženja, počeli su sa Reza hanom pjevati istu pjesmu.

Fokus na antičku kulturu Irana i isticanje arijevske rase i narodnosti, širenje arhaičnog jezika, brisanje arapskih riječi iz perzijske književnosti, potenciranje na davanju antičkih i zaratustranskih imena umjesto imena Imama, bili su potezi Reza hana s ciljem ponižavanja i izolovanja islama. Ovi potezi su otišli od određenog mjesta po riječima imama, r.a.:

„Ovi su organizirali sastanak… pozorište na kojem su prikazali osvajanje arapa kojim su osvojili Iran, na tom pozorištu prikazali su bosonoge arape i oni kao takvi su osvojili iranske dvorce i tada su izvađene maramice da se brišu suze jer su muslimani osvojili Iran.“[8]

Od 1927. godine, sveštenstvo je uklonjeno iz pravosudnog sistema zemlje. Jedan od uleme u Komu, po imenu šejh Muhamed Teki, napisao je pismo šahu, pozvavši ga na širenje dobra i odvraćanje od zla, a u odgovoru na to pismo, režim je izdao prijeteću obavjest sveštenicima. Ove stvari bile su uzrok

da sveštenici ovu obavijest protumače kao otvoreno upozorenje Reza šaha s namjerom sprječavanja njihovog miješanja u pitanje države. Upravo zbog tog razloga, pod izgovorom protesta protiv zakona o prinudnoj regrutaciji koji je donesen 1926. godine, stotine učenjaka i sveštenika iz cijele zemlje, predvođene hadžagom Nurijem Esfahanijem, okupili su se da protestvuju protiv šaha i da ožive ulogu sveštenstva, a posebno princip nadzora od strane uleme u ustavnom amandmanu. Iznenadnom i sumnjivom smrću hadžage Nurullaha Isfahanija, dvomjesečni štrajk uleme u Komu se raspršio. Hadžaga Ruhullah je također učestvovao u ovom dešavanju protiv Reze hana.[9] To je iskustvo o kojem mnogo kasnije spominje na sljedeći način:

„Za vrijeme ovog čovjeka iz Savadkuha… prgavog Reze hana, isfahanska ulema je podigla ustanak u kojem sam prisustvovao. Isfahanska ulema je došla u Kom, a i ulema susjednih gradova također se okupila u Komu, i ustali su protiv vlasti, a pošto nisu imali snage prekinuli su ovaj pokret prevarama i spletkama i drugim stvarima.[10]

Reza han zabranjuje svešteničku uniformu i hidžab

U ovom periodu, pod sloganom modernizma i modernizacije Reza han, prvo počinje s ekonomskim potezima i izgradnjom novih stvari poput željeznice, fabrika, puteva… No, njegov slogan modernizma nije se zaustavio na ovome.

On je i dalje cjelovito i poputno slijedio kraljevstva kulture, a faktorom napretka smatrao je napuštanje tradicije, posebno islama. Nasuprot, kao faktor zaostalost ukazao je da je to tradicionalna odjeća iranaca i hidžab žena. Otuda, pahlevijska vlast počinje nametati temu unifikacije muške odjeće a zatim i otkrivanje žena.

Zakon o unifikativnom oblačenju muškaraca usvojen je u decembru 1928. godine na parlamentu, na osnovu ovog zakona, svi muškarci moraju nositi istu odjeću, a od ovog zakona oslobođeni su samo neosporni mudžtehidi. Ostalo sveštenstvo moglo je nositi vjersku uniformu u slučaju da potvrde dvojica mudžtehida, ili da dobiju dozvolu za to učešćem na ispitima fikha i usula u ministarstvu obrazovanja.

Ovaj potez koji je formalno poduzet da bi se vjerski centar houze korigirao i da bi se razdvojilo izmeđe dobrih i loših studenata vjerskih nauka, ustvari bio je udarac s namjerom slabljenja i brukanja sveštenstva, dotle da je policija skidala amame sa glava sveštenika, mnogima od njih su ih zaplijenili, pa čak i prisiljavali na brijanje brade. Imam ovako prenosi ovaj događaj:

„Za vrijeme Reza hana, prvi cilj nakon stizanja do moći, bila je baciti sveštenike na zemlju, prvi cilj mu je bio da uništi medrese, da sveštenici skinu svoju odjeću. Neke od cijenjenih sveštenika su uhvatili na ulici, odvodili ih u policijske stanice. Nisu im govorili da idu i zamjene odjeću, već bi im tu skidali džube, sjekli ga napola, da bi izgledalo kao sako i pantalone.“[11]

U vrijeme Reza hana, došlo je dotle da su šoferi govorili da neće dati efendijama da se voze s njima. Jedan od prijatelja mi je rekao da je htio iz Eraka ići u Kom. Otišao je da nađe prevoz. Šofer mi reče: Pravilo je da ne vozim dvije vrste ljudi: rospije i efendije. Ovako se za vrijeme šaha širilo među ljudima.“[12]

Reza Šah

Od štrajka uleme nije prošlo nekoliko mjeseci kada se Reza šah, na proslavi nove 1307/1928. godine u neočekivanom prizoru, sa ženom i kćerkama koje su skinuli hidžab, pojavio na drugom spratu u haremu hazreti Ma'sume. Mada je prolazilo nekoliko godina od kako se počelo šaputati o projektu skidanja hidžaba, ali ovaj Rezin potez, posebno na tom svetom mjestu, ga je pokazao veom drskim.

Protest naroda i sveštenika bio je popraćen batinama od strane policije unutar harema, i nažalost, naučni centar houze u Komu, nakon toga nije povukao učinkovite poteze. Kako god, ovo naređenje je provedeno u Azerbejdžanu i Mešhedu, u junu 1935. godine, što je okončalo krvavim sukobom, u Mešhedu su desetine ljudi pobijeni u džamiji Govharšad, a borbena ulema i sveštenici su pohapšeni i izgnani iz zemlje.[13]

Vrhunac ovoga bio je 8. januara 1936. godine, na zvaničnoj ceremoniji u kojoj su se žene prvaka države, supruga i kćerke šaha, i učenice zvanično po prvi put pojavile u javnosti bez hidžaba, a šah je bio radostan i sretan njihovim izgledom i šminkom, a taj dan su nazvali danom slobode žena i skidanja hidžaba.[14]

Nakon toga djevojčice sa hidžabom su bile istjeravane iz škole, a pokrivene žene na ulicama i javnim mjestima bile su uznemiravane a s glava bi im skidali čadore.

„Šta su oni radili ženama u vrijeme Reza šaha, kakve su nedaće natovarili u ime toga da kao iran žele učiniti sličnom europi, želimo modernizirati iran… natjerali su žene da imaju učešća u svakakvim skupovima, muževi su sa svojim ženama i kćerkama morali biti prisutni na tim skupovima grijeha.[15]

„Šta su sve uradili pod imenom skidanja hidžaba, kakve su sve zastore poderali ovoj domovini, kakvu silu su koristili, koliko je samo djece pobačeno prilikom napada na žene kako bi im sa glava skinuli hidžabe!“[16]

Hadžaga Ruhullah uz pratnju nekih od odličnika houze, tražili su od ajetullaha Hairija da poduzme potrebne poteze protiv skidanja hidžaba. On je u telegrafu upućenom šahu, naveo da čuvanje hidžaba spada u vjerske nužnosti, no, ovaj telegraf je dobio oštar odgovor šaha i Furugijeve vlade.


Životni stil svjetla

Život imama, r.a., pun je moralnih i irfanskih suptilnosti. U savjetu svome sinu, sejjidu Ahmedu, podsjećanjem na jednu uspomenu iz doba zabrane svešteničke odjeće iz vremena Reza hana, kao moralni uzor navodi primjer prekidanja vezanosti za dunjaluk i tevekul jednog od pobožnih sveštenika:

„U tim danima za vrijeme Reza hana Pahlevija, kada je pritisak za zamjenu odjeće bio neizdrživ, sveštenici i houze su bili u veoma nezgodnoj situaciji, da Milostivi Bog naše houze sačuva od takvih dana. Vidio sam jednog pobožnog šejha pored pekare kako jede suh hljeb i govori: Rekli su mi da skinem amamu, ja sam je skinuo i dao čovjeku da od nje sebi sašije dvije košulje. Evo pojeo sam svoj hljeb i sit sam. A do večeras Bog je velik.“

Sine, vjeruj mi, ako kažem da bih za ovakvo stanje dao sve dunjalučke položaje.“[17]


 

 

[1] Medeni sejjid Dželaludin, Tarihe sijasije mu'asire Iran, Kom, Daftare entešarate islami, 1386., sv. 1, str. 202-235.

[2] Redžebi Muhamed Hasan, Zendeginameje sijasije imam Homeini, Teheran, Entešarate merkeze esnade enkalabe islami, sv. 1, str. 5-7.

[3] Sahifeje imam, sv. 5, str. 316.

[4] Sahifeje imam, sv. 9, str. 202.

[5] Sahifeje imam, sv. 16, str. 451.

[6] Sahifeje imam, sv. 7, str. 249.

[7] Sahifeje imam, sv. 8, str. 508.

[8] Sahifeje imam, sv. 10, str. 119.

[9] Redžebi Muhamed Hasan, Zendeginameje sijasije imam Homeini, Teheran, Entešarate merkeze esnade enkalabe islami, sv. 1, str. 108.

[10] Sahifeje imam, sv. 3, str. 223.

[11] Sahifeje imam, sv. 8, str. 293.

[12] Sahifeje imam, sv. 6, str. 238.

[13] Hikajete kašfe hidžab, Teheran, Mueseseje ferhangi Kadre vilajet, 1380., str. 87-117.

[14] Hikajete kašfe hidžab, Teheran, Mueseseje ferhangi Kadre vilajet, 1380., str. 23.

[15] Sahifeje imam, sv. 8, str. 354.

[16] Sahifeje imam, sv. 10, str. 489.

[17]Sireje aftab, Našre me'arif, 1382., str. 30.

  • 10 Februara, 2023