Slobode koje je Reza šah dao protivnicima islama bili su povod da se na račun islama govore i pišu brojne laži i potvore.

Između ostalog tu su tekstovi Šeri'ate Sangaldži koji u ime borbe protiv “šiijskih sujevjerja”, a u skladu sa ličnim ukusom negira neke od vjerovanja i šiijskih nesumnjivih predaja. On pitanje ustanka Imama Mehdija, a.s., ne naziva istinskom borbom istine protiv zablude, već simboličnim pokretom. Ahmed Kesrov, islam naziva sujevjernom religijom, i predstavlja je zastarjelom za rješavanje savremenih potreba, a za sebe kaže da ima čistu racionalnu vjeru u skladu sa potrebama. Imam, r.a., ovako govori o tom vremenu:

„Ljude su udaljavali od učenja dova, knjiga i dove, pa bi palili knjige dova, onaj prljavi čovjek Kesrov, imao je dan paljenja, kada su donosili knjige irfana i dova i bacali ih u vatru.“[1]

Jedan od bliskih Kesrovu, po imenu Ali Ekber Hakemizade, bio je prevareni sveštenik, koji nakon upoznavanja sa Kesrovom, odlaže svešteničku uniformu, i postaje antiislamista. Napisao je knjigu Esrare hezar sale, tj. Hiljadugodišnja tajna, u kojoj dovodi u pitanje i ismijava se šiijskom vjerovanju.

Naučni centar houze u Komu odlučuje da odgovori na sadržaj ove knjige. Hadžaga Ruhullah, koji je u to vrijeme bio istaknuti muderis u houzi, na sebe prihvata tu odgovornost i u odgovoru na spomenutu knjigu piše knjigu Kašfe esrar.

Kašfe esrar je napisana 1943. godine, nakon skidanja Reza hana od strane saveznika 1941. godine i dolaska na vlast Muhamed Reze šaha. Ova knjiga ima visoku važnost otuda što u sebi sadrži političke i društvene stavove imama, r.a., i njegovo kategorično protivljenje tiraniji Reza hana, a pored toga to je bila prva prilika u kojoj imam, r.a., pristupa predstavljanju islamske vlasti.

U predgovoru knjige govori o razlogu njenog pisanja:

„Ovih dana kada je vatra smutnje zahvatila svijet… nađe se nekoliko bezumnika koji su uložili sve svoje snage i sile u širenju smutnje, nemorala, riječi razdora, uništavanju temelja društva… Neki od naših pisaca smatrali su svojom dužnošću da napadnu vjeru i religioznost i sveštenstvo, a da osim smutnje nisu imali drugog cilja, svojim su jadnim perima punili papire i dijelili narodu, smetnuvši s uma da među najveće zločine spada slabljenje veze ljudi s vjerom, pobožnošću i sveštenstvom, a u propasti islamskih zemalja nijedna stvar nema tako veliki učinak, nikada nisam imao namjeru govoriti o ovim stvarima, jednostavno nije bilo druge već da donekle bacim svjetlo na njihove greške i nasilje, da bi cijenjeni čitaoci mogli vidjeti odakle ističe vrelo smutnje i nesreće za zemlju i narod.“[2]

Imam, r.a., u ovoj knjizi počinje sa predstavljanjem vehabizma a sumnje koje se u ovo vrijeme upućuju na račun islama i šiizma naziva „slijepim slijeđenjem vehabija koji nisu ništa drugo do li šaka nepismenih i necivilizarnih čobana.“[3]

Zabludu da je islam staromodan a da je Zapad napredan i civiliziran naziva velikom greškom:

„Ovi avanturisti, svoju zaostalost za narodima svijeta i kašnjenje za današnjom evropskom civilizacijom računaju da je zbog vjerovanja u vjeru i predvodnike vjere, a napuštanje vjerskih obreda i raskalašenost smatraju povodom uzdizanja i ljudske civiliziranosti, bez obzira na to što u Evropi o kojoj oni sanjaju civilizacija u svom značenju ne postoji, a mi ne želimo da ulazimo u ovu temu, kako bi bilo jasno da je evropi riječ divljaštvo bliža. Dok u istoj toj Evropi postoji religija, i čak ni u Evropi nije tako kako ovi žele, tj. ni u Evropi nema nereligioznosti.“[4]

Glavni razlog napada zalutalih na sveštenstvo, Imam, r.a., objašnjava na sljedeći način:

„Ovi i svaki od pobornika neispravnih mišljenja i neotesanog govora zato što znaju da su vjerski učenjaci jedini koji mogu razotkriti njihov gard u društvu i raskrinkati njihove laži…

Jedino čemu daju prednost nad svakom drugom stvari a za što misle da je potrebno za napredak njihovih otrovnih ciljeva jeste da svim mogućim sredstvima, lažima, klevetama, manipulacijama i optužbama protiv sveštenika, udalje mase od njih, i da ih u očima ljudi učine malim i nebitnim.“[5]

U ovih dvadeset godina, na koje se s pravom gleda kao na period gušenja Irana i vjere, svi su vidjeli i vidjeli smo da su Reza hanova najveća meta bili učenjaci, i onoliko koliko je bio loš prema njima, nije bio loš prema drugima.

Jer je znao da ako im sa pritiscima ne stisne grlo i na svakom ćošku bajonetom ne začepi jezike, oni će se jedini suprotstaviti njegovim otrovnim namjerama i suprotstaviti se postupcima koje je želio primjeniti protiv naroda i interesa vjere.“[6]

U nastavku imam, r.a., odgovara na sumnje u vezi tevhida koje su poslate na račun šiija od strane vehabija, poput pitanja tevessula Imama, šefa'ata Imama, i u vezi tvrdnje da je izgradnja mauzoleja za njih novotarija, dokazujući monoteizam šiija.

U argumentima koje iznosi u ovom dijelu, imam, r.a., ukazujući na idolopoklonstvo i sujevjerje i obožavanje lažnih božanstava prije islama, i borbom islama protiv toga, ukazuje na mišljenja islamskih i zapadnih filozofa o monoteizmu.[7]

Nakon iznošenja racionalnih argumenata u jednom od svojih dokaza zarad otklanjanja sumnje u to da obavljanje sedžde na zemljanoj pločici iz Kerbele nije širk, on kaže:

„Svima nam je poznato da vi znate da sedžda na pločici od zemlje, nije ni obožavanje Husejna niti širk, pa ukoliko ste vi po vašim riječima čovjek od djela, i stalo vam je do reformi i rješenja, i ukoliko iskreno govorite da se borite za vjeru i popravljanje društva, zar nije bilo boljeg poteza od ovog za popravak države i za korist društva? Nasrnuli ste i protivite se jednoj prostoj stvari, tj. tome što ljudi u ime Boga kada čine sedždu, glavu spuštaju na zemlju, kamen ili pločicu od zemlje, a o svim tragedijama koje se svakodnevno dešavaju u centru države i na mjestu gde se dijeli i dobra i pokvarena roba, protiv interesa države i vjere, i talasi novina se raznose po cijeloj državi, a vi ćutite, štaviše vi potpirujete vatru. Vi, monoteist, bogobojazan, neprijatelj širka, šutite pred knjigom sramotnog imena Kitabe vardžavandke bunjad od Ahmeda Kesrovija, koja kao da je napisana džinskim jezikom gdje se ljudima nude stotine nerazumljivih riječi, a obožavatelja vatre, mušrika Zaratustru koji je u Iranu obnovio hramove vatre, i sada su njegovi sljedbenici vatropoklonici, naziva čistim pobožnim čovjekom. Šta se desilo pa nisi upotrebio ni trun znanja da odgovoriš na njegove besmislice… O zaljubljeniče u Boga što govoriš Bog je s nama, ako istinu zboriš, zašto onda slijediš mišljenja ovakve mahnite divanije čiji nečisti mozak su deprimirala opojna pića i crni dim opijuma!?“[8]

„…Sav ovaj bijes i ljutnja i kidanje okovratnika i tuča je zbog toga zašto niste poslušali naredbu Imama, a.s., koji je rekao da mezar može biti visok četiri prsta već ste izgradili mauzoleje i kupole. Uredu, ukoliko ste čisti pobožni musliman koji se zarad Imamove, a.s., naredbe prsi i naroguši, zašto ne prozboriš makar jednu riječ glede svih ovih grijeha koji se čine u centru šiizma Teheranu!? Bilo bi dobro da ste napisali riječ dvije o prezrenom skidanju hidžaba, skupovima plesa, bazenima za kupanje mladića i djevojaka, pijenje alkohola, kamatarenje banki i firmi, jer ove stvari osim što je to u predajama ali su osuđene i u ajetima, dakle jasno je, da je nešto drugo u pitanju. Pored toga onako kako znamo za vaše ponašanje i moral u Komu i Teheranu, o okretanju leđa vjeri i skidanju svešteničke uniforme, nije vas vaša religioznost natjerala da pišete ove listove.“[9]

Nakon objašnjavanja akaidskih pitanja kod šiija u prvom obraćanju, u drugom obraćanju ulazi u temu Imameta, govoreći o političkim i društvenim pitanjima islama. U ovom dijelu govori o razlozima neophodnosti postojanja bezgriješnog Imama, a.s., nakon Poslanika, s.a.v.a., pa kaže:

„Poslanik koji kaže da onaj ko umre a ne ostavi oporuku umro je kao neko ko je umro u doba džahilijeta, tojest, umro je kao nevjernik u takvom poslu upravljanje vjerom i državom, što spada u najvažnije stvari i od svega drugog je preče ima veću potrebu za oporukom, ako u vezi toga ne kaže ništa, i sam ne postupi u skladu sa Božijim i svojim riječima, koliko vrijednim možeš smatrati takvog poslanika?![10]

Nakon racionalne rasprave o pitanju Imameta, on se poziva na ajet – ulil-emri – zarad dokazivanja Imameta, a zatim u odgovoru onima koji kaže: „Ako već postoji imamet pa zašto onda Bog njihova imena nije eksplicitno naveo u Kur'anu?“ on navodi odvojeni dokaz, između ostalog i ovo:

„Kur'an navodi opće stvari, a među muslimanima postoji veliki broj sumnji i islamskih razilaženja koje Kur'an nije eksplicitno naveo, a pored toga, da je i naveo eksplicitno, neki bi pokušali da ga iskrive, ili da lažnim hadisima proglase ajet derogiranim.“

Zatim ukazuje na otimanje hilafeta Emirul-mu'minu, a.s., a onda je iznošenjem kur'anskih ajeta i događaja na Gadir homu, dokazao zaštitništvo i Imamet, Imama Alija, a.s.[11]

Isto tako od trećeg do petog govora, u okviru tema Teolog, Vlast, Zakon, govori o pitanjima zastupanja Imama Mehdija, a.s., od strane mudžtehida u vrijeme skrivenosti, o vilajetul-fakihu, načinu islamske vlasti i islamskom zakonu.

Nažalost treba kazati da se do sada obratila manja pažnja na teme ove knjige, uglavnom se pretpostavlja da je imam, r.a., temu vilajetul-fakiha po prvi put razmatrao nakon izgnanstva u Nedžef u knjizi Velijatu fakih kao i u knjizi Kitabul-bej'a.

U trećem govoru knjige, imam, r.a., kratkim uvodom o odbijanju legitimnosti vlasti nepravednika, naglašava racionalnu neophodnost postojanja vlasti, pa kaže:

„U jasne zakone racija, kojeg niko ne može negirati, jesto to da je među ljudima obavezan zakon i vlast, ljudskom su rodu potrebne organizacije i propisi, zaštitništvo i osnovne vlasti.“[12]

On također smatra da je Božije upravljanje racionalna stvar zasnovana na Božjem vlasništvu nad cijelim svijetom. Stoga, ako Bog nekome da vlast a u skladu s riječima poslanika njegovoj se naredbi mora biti pokorno, neophodno je da se ljudi povinuju tome, i ljudi ne bi trebali prihvatiti nikakvu naredbu osim naredbe Boga, i onoga koga je Boga postavio da vlada.“[13]

Prema tome samo ona vlast koja je od Boga ona ima legitimitet.

„Ova vlast za vrijeme Poslanika, s.a.v.a., i Imama, a.s., pripada njima, jer je Bog izravnim kur'anskim tekstom pokoravanje njima učinio farzom sa sve ljude.“[14]

Pitanje vlasti u vrijeme skrivenosti Imama, počinje tako što kaže da je vilajetul-fakih od početka bio razmatran među fakihima. Prema tome pitanje vilejatul-fakiha nije nešto neutemeljeno i novo:

„Od prvog dana se među mudžtehidima raspravlja o vlasti mudžhtehida, o kojoj je riječ. I o samom principu imanja ili nemanja vlasti, kao i o granicama i okviru njegove vlasti, ovo je jedan od fikhskih ogranaka.“[15]

Cijenjeni imam, r.a., pored racionalnih i teoloških dokaza o vlasti fakiha, koristi se i tradicionalnim i rivajetskim dokazima. On cijenjenu bilješku, havadese vake'e,[16] poznatu predaju u Me'anijul-ahbaru „allahumme irham hulefai“[17] i „makbuleje Omer ibn Hanzale“,[18] zatim poznatu predaju „zaista stvari i propisi teku rukama uleme“,[19] navodi kao primjere predaja koje u obavezu fakiha stavljaju mardže'ijjet, hilafet, vlast, i provođenje Božijih propisa.

Isto tako nakon ukazivanja na stav onih koji misle da su aktuleni sultani i kraljevi „ulul-emr“, isti pobija racionalnim dokazima i argumentima, a one neuke, nerazumne, tiranske lopuže, ne drži dostojnim imameta i ulul-emra. Nakon toga detaljno tumači gledište šiijske uleme o imametu i ulul-emru. Imam, r.a., poput mnogo šiijske uleme, ulul-emr, nakon bezgriješnih Imama, a.s., vidi u vilajete mudžtehid, ili vilajete fakihu i kaže:

„Naravno da su organizacije osnovane na osnovu Božijih propisa i božanske pravde najbolje organizacije, ali one sada od njih nisu prihvaćene…“[20]

Misli kazati da društvo trenutno nema podlogu za prihvatanje vlasti fakiha. Imam, r.a., postavljanjem pitanja i poređenjem sa formiranjem postojećih vlasti, predstavljajući sličan plan, smatra mogućim i lahkim formiranje vjerske vlasti, i naznačavajući  ulogu liderstva i nadzora fakiha zarad toga da pitanja vlasti dobiju svoj legalitet, kaže:

„Kada kažemo da vlast i vilajet u ovo vrijeme pripada fakihima, ne želimo reći da je fakih i šah i ministar i vojno lice i čistač, već kažemo: Upravo kako se ustavotvorna skupština formira od naroda jedne zemlje i ista skupština formira vlast i mijenja vladavinu i bira jednog čovjeka za vlast… i kralja kojeg skupština odredi vi prihvatate kraljem, i nikome na svijetu i nijednom državnom sistemu neće zasmetati ako se formira jedna takva ustavotvorna skupština od vjernika mudžtehida, koji znaju i Božije propise, i koji su pravedni, i oslobođeni od strasti, i nisu dunjalučari i ne teže fotelji i nije im stalo ni do čega osim do onog što je u interesu ljudima i da se provodi Božiji zakon, i oni odaberu jednog čovjeka kao pravednog kralja koji neće kršiti Božije zakone, koji će se kloniti nepravde i okrutnosti, i neće dirati u njihov imetak, živote i čast. Gdje će to smetati sistemu države? Isto tako ukoliko vijeće ove zemlje bude formirano od pobožnih fakiha ili bude pod njihovim nadzorom… čemu će to na svijetu smetati?“[21]

Kao što je već kazano, on pod vlašću fakiha ne misli samo na izvršnu stvar, već na vrstu liderstva, upute i nadgledanja:

„… to što kažu da vlast treba biti u ruci fakiha, ne znači da fakih mora biti i kralj i ministar i komandant i vojnik, već fakih mora nadzirati zakonodavnu i izvršnu vlast islamske države.“

„Ne kažemo da vlast mora pripasti fakihu, već kažemo da treba da se provodi Božiji zakon koji je u interesu države i naroda a to se ne može desiti bez nadzora sveštenika.“[22]

Nadzor, nije samo u značenju da se govori i verbalno upućuje, već ima potrebu za izvršnu garanciju:

„Stvari neće ići naprijed samo riječima… nakon zakonodavne, mora biti uključena izvršna vlast… ove dvije grane moraju biti međusobno povezane… dok je ovo dvoje razdvojeno, ne mogu krenuti ka cilju.“[23]

„U vezi upravljanja islamskim sistemom moguće je da fakih odabere jednog ili više ljudi kojima se u tom slučaju obaveza pokoravati. Ali, taj čovjek ili ti ljudi moraju ispunjavati potrebne uvjete.“

Isto tako u odgovoru na ovu sumnju da nije neophodno da vlast mora biti u ruci fakiha, već nek ostane kod koga je god, ali da dobije dozvolu od fakiha, on kaže:

„Tačno da fakih može dati dozvolu… ali, ne kaže se da se može dati bilo kome, mudžtehid nema dozvolu za to, čak ni Poslanik, s.a.v.a., ni Imami, a.s., od Boga nemaju dozvolu da daju bilo kome dozvolu. Oni mogu dati dozvolu onome koji ne krši Božije zakone koji su utemeljeni na temeljima razuma, i da njegov zvanični zakon države bude Božiji nebeski zakon a ne evropski ili još gori zakon od evropskog.“[24]

Dakle, imam, r.a., prihvata jedino parlamentarnu vladu koja ima ove uvjete.

„U skladu sa racionalnim sudom i ustavom, svaki zakon koji je u suprotnosti sa zakonima islama u ovoj zemlji nije legalan, i iz ovog i drugih razloga kažemo da ova država do sada nije priznata kao ustavna država, jer i parlament i izbori i njegovi zakoni su nezakoniti.“[25]

Iako je imam Homeini, r.a., na terenu teorijske i naučne rasprave vjerovao u vilajete fakih, i naravno, kraljevsku vlast smatrao uzurpatorskom, međutim na praktičnoj ravni i s obzirom na to da vilajet fakiha zbog nepostojanja nekih uvodnih elemanta praktično nije bio moguć, on je govorio:

„Nijedan fakih do sada nije ni rekao niti u knjizi napisao da smo mi kraljevi, ili da je vlast naše pravo, da, onako kako mi objašnjavamo ukoliko se osnuje vlast vilajete fakih, svaki pametan čovjek bi potvrdio da je to dobro i da je u skladu sa interesima zemlje i naroda. Naravno da je najbolja ona organizacija koja je osnovana na temelju Božijih propisa i Božije pravde, međutim, sada kada to od njih (fakiha) ne prihvataju, oni (fakihi) se uopće ne protive ovim polovičnim organizacijama i nisu htjeli srušiti temelje vlasti, a ako se nekada usprotive ličnosti kralja, protivljenje je bilo protiv te osobe… inače, do sada se nije pokazalo protivljenje principu monarhije od strane ovog sloja, već mnogo visokopozicionirane velike uleme su pratili kraljeve u državnim organizacijama, poput hadže Nasiruddina i allame Hillija i Muhakkika Sanija i Šejh Bahaija i Muhakkika Damada i Medžlisija i slični njima.“[26]

Cijenjeni imam, r.a., na temelju šiijskog naučavanja i na principu nužnosti postojanja vlasti, smatra da je bolje da postoji vladar pa makar bio i griješnik od anarhije,[27] i kaže:

„Mudžtehidi se nikada nisu protivili sistemu uređenja i nezavisnosti islamskih zemalja… jer i ovaj truhli sistem drže boljim nego li da ga uopće nema… ali oni i ovaj nesuvisli sistem poštuju i ne ukidaju ga dok se ne uspostavi bolji sistem.“[28]

„Mi kažemo da ako neko uđe u onaj destruktivni dikatorski sistem zarad sprječavanja smutnje i zarad ispravljanja stanja zemlje i naroda da je to dobro, štaviše, nekada je to i farz.“[29]

Prema tome, cijenjeni imam, r.a., upravo temeljeći se na tome da u vremenu u kojem ne postoji mogućnost ostvarivanja islamske vlasti, ne smatra dozvoljenim rušenje postojeće kraljevske vlasti. Po njegovom mišljenju u takvim uvjetima prioritet ima popravljanje postojećeg sistema a ne revolucija, i upravo zbog ovog razloga on sam je na početku svog ustanka, zbog toga što nije bilo uvjeta za ostvarenje islamske vlasti i vilajetul-fakiha, i za obavezu je uzeo popravljanje pahlevijske vlasti i sprječavanje njenih pokvarenosti. S ovim postaje jasno da je imamova, r.a., promjena strategije reforme u strategiju revolucije, vezana za promjenu društvenih uvjeta i jačanja narodnog pokreta pod njegovim vođstvom i pojavljivanja praktične mogućnosti za realiziranje islamske vlasti nakon rušenja šahovog režima. Prema tome, nikada se ne smije pomisliti da je cijenjeni imam, r.a., na početku prihvatao monarhiju i smatrao je legalnom, a zatim da je promjenio svoje gledište.

S ovim objašnjenjem, cijenjeni imam, r.a., pozivajući se na praksu bezgriješnih Imama, a.s., kaže:

„Šiijski Imami, i pored toga što su znali da je vlast njihovog vremena nepravedna vlast… nisu nikada bili nemarni glede upućivanja i intelektualne i pratkične pomoći s ciljem očuvanja islamske države.“[30]

Citirajući izraze fakiha, govori da je farz odbrana u vrijeme tiranske vlade u pitanjima poput dolaska islamske države u opasnost, straha od dominacije stranaca, porobljavanja muslimana, otimanja njihove imovine, i pozivajući se na praktični metod fakiha, rasvjetljava činjenicu da su fakihi u trenucima opasnosti štitili upravo ovakve vlasti:

„Mudžtehidi nisu smatrali dozvoljenim suprtostavljanje ovoj zavrzlami, i bili su ispred svih u njenom čuvanju u datim trenucima; kao što ste svi vidjeli, ko je u Iraku poduzeo korake za njegovu nezavisnost i ostvario ovu polovičnu nezavisnost, bila je to ulema tog vremena na čijem čelu je bio merhum aga Mirza Muhamed Teki Širazi. I sada također, ukoliko se pojave problemi za državu, mudžtehidi njihovo sprječavanje smatraju svojom obaveznom dužnosti, i da u tjesnim situacijama sarađuju sa vlastima.“[31]

U nastavku, dajući do znanja da opseg i područje islamskih zakona nije ograničeno samo na jednu od dimenzija društvenog života, kaže:

„…Islamski zakon nije ništa propustio glede načina formiranja vlade, uspostavljanja poreznog zakona, uspostavljanja pravnih i kaznenih zakona, i onoga što je vezano za sistem zemlje, od formiranja vojske do formiranja administracija…“[32]

Na drugom mjestu naglašava neophodnost formiranja islamske vlasti i njenih aspekata:

„Temelj islamske vlasti gradi se na zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, na budžetu državne kase (bejtul-mala), za širenje vlasti na džihadu, za čuvanje nezavisnosti države i odbijanju napada na odbrani, sve ovo postoji u Kur'anu i hadisima. Istovremeno kada Kur'an predstavlja knjigu zakona, također se trudi za izvršenje istih, i kada na najbolji način objašnjava budžet države, rasvjetljava i dužnost širenja i čuvanja državne nezavisnosti.“[33]

Zatim detaljno sa dokazima iz fikha objašnjava principe islamskog prava u oblasti sudstva (zakonski, kazneni i krivični), finansija (porezi i njegovi troškovi), sistema (fakultativni i obavezni sistem) i… Naprimjer u objašnjenju vrsta islamskih poreza piše:

„I islamskom zakonu postoji nekoliko vrsta poreza, neki od njih se prikupljaju na dobrovoljnoj bazi i svaki od njih se tumači dobrovoljno. Porezi koji se prikupljaju na bazi obaveznog davanja su dvojaki: Jedni su godišnji, trajni porezi koji se prikupljaju u vrijeme mira, kada država nije napadnuta ili kada nema revolucije u državi. Druga vrsta to su izvanredni porezi koji se prikupljaju u vrijeme vanjske ili unutarnje revolucije. Porez koji se prikuplja u ovakvim situacijama, nema određenu mjeru i treba ga nazvati neograničenim porezom, jer zavisi od pristupa islamske vlasti, a pošto je ovo indirektni porez, i naravno uzima se u vrijeme kada direktni porez ne može zadovoljiti potrebe za sprječavanje revolucije u zemlji. U ovoj situaciji, zemlja od građana uzima onoliko koliko joj je potrebno. Ako se ocijeni primjerenim, dobit će se kao visoki zajam kao indirektni i izvanredni porez u iznosu koji je potreban zemlji, a naravno, prikuplja se na temelju pravedne raspodjele. Čak ukoliko je potrebno uzima se sav imetak naroda koji prelazi njihove neophodne potrebe i troši se u svrhu nezavisnosti islamske države.“[34]

Zatim nabraja pet vrsta direktnog oporezivanja, koje narod obavezno mora davati islamskoj vlasti.

Sljedeća sumnja koju imam, r.a., obrađuje u ovom dijelu, jeste to da li su islamski propisi i zakoni koji se jasno navode u fikhskim knjigama dovoljni ili ne za upravljanje islamskog državom i njenim aktuelnim pitanjima. I koja je dužnost države u slučaju da nema eksplicitnog zakona. U odgovoru kaže:

„…u ostale  zakone za kojima država protokom vremena ima potrebu jesu zakoni koji nisu suprotni sa šerijatom i danas imaju učešće u poretku i napretku zemlje. Ovakve zakone islamska vlast može konkretizirati posredstvom vjerskih eksperata da bi ih prilagodili sa islamskim zakonima… pa makar i ne bili spomenuti u islamskom zakonu.“[35]

Cijenjeni imam, r.a., isto tako, pored tumačenja islamskih zakona, dizajnira opći okvir nekih od idealnih islamskih organizacija, od kojih su i odjel za islamsku propagandu i oblast vjerske propagande:

„Ured za vjersku propagandu spada u najveće urede islamske države čiji članovi su svi ljudi, i žene i muškarci. Obaveza ovog ureda je da širi vjersku propagandu putem radija i časopisa i da ljude odgaja moralnim uputama islama. Isto tako ured vjerske propagande u kasarni obavezan je uspostaviti direktan kontakt vojnika sa sveštenstvom kako bi se u njima probudio duh patriotizma i požrtvovanosti koji kod vojnika proizlazi iz duha bogobojaznosti i vjere u nevidljivi svijet, jer ovaj odgoj u radu i služenju domovini drže vojnike sretnim i angažovanim do kraja u tome.“[36]

Po imamovom ubjeđenju, svi islamski zakoni imaju dva aspekta, materijalni i duhovni, gledaju i na materijalni i na duhovni život:

„Naprimjer, poziv u monoteizam i bogobojaznost, su dva najveća poziva u islamu, i kako god obezbjeđuju strukturu duhovnog života, u potpunosti su uključeni u materijalni život i rad i pomažu uređenju zemlje i društvenom životu i osnovi civilizacije.“[37]

Ova duhovnost je čak sadržana i u materijalnim islamskih zakonima, naprimjer:

„Imovinski zakon… u islamu je zarad upravljanja državom i za materijalne životne potrebe… i tako je uređen da je u njemu uzet u obzir duhovni aspekt života, da bude od pomoći duhovnom životu. Iz tog razloga u većini poreza kao uvjet je namjera približavanja Bogu čime se obezbjeđuje duhovni život, i postiže se duhovni rast, isto tako u državnom i pravosudnom zakonu i drugim zakonima ovo je jedna od najvećih remek djela kojim se ovaj zakon odlikuje. Nasuprot ljudskim zakonima u kojima se čovjek poziva materijalnom, ovosvjetskom životu, i čini da zaboravi na vječni život…“[38]

S jedne strane, sve vlasti koje nisu vjerske su zarad realiziranja individualnih i društvenih strasti čovjeka, i temelje se na diktaturi, ma koliko da sebi daju različita imena i nazive:

„…Od onog dana kada nam historija pokazuje da je čovječanstvo formiralo svoju vlast do danas, kada među ljudskim masama postoje velike vlade s različitim imenima, zar vidite da je išta drugačije od toga da jedna grupa silom bajoneta za svoje koristi i strasti žrtvuje ostvarenja napora podređene klase, ali svemu tome daju takva imena kojima će se masa zabaviti i prevariti… nikakve osnovne razlike nema između ustavne vlasti, tiranije, diktature i demokratije, osim u varljivosti izraza i prepredenosti zakonodavaca.“[39]

Na margini ove rasprave potrebno je spomenuti nekoliko tačaka, a prva je da cijenjeni imam, r.a., za razliku od mnogih savremenih muslimanskih mislilaca, nikada prethodne islamske vlasti i civilizacije nije smatrao potpuno islamskim, jer kraljevi i carevi nisu postupali po islamskim zakonima, a dobijanje dozvole od uleme imalo je samo formalni i ceremonijalni aspekt. Ipak, „s tim da su neki islamski zakoni polovično prakticirani… muslimani su organizirirali najbolje države i svijetu pokazali najveću civilizaciju.“[40]

Druga tačka u ovoj knjizi je oštra imamova kritika lahkovjernog i nerealnog stava mnogih modernih muslimana prema zapadnoj civilizaciji.

U toku prethodnih 150 godina, mnogi od muslimana modernista koji su svjesno ili nesvjesno bili fascinirani evropskom civilizacijom, posvetili su se širenju misli da je napredak evropljana bio rezultat korištenja islamskih zakona. Iako je ova sirova misao izazvala ponos muslimana, prije nego što je izazvala intelektualno i kulturno buđenje muslimana, izazvala je da se osjećaju inferiornim i podložnim zapadnoj kulturi i civilizaciji. Cijenjeni imam, r.a., ukazujući na zločine evropljana u toku drugog svjetskog rata, ismijava i oštro kritikuje ovu predodžbu:

„…To što je smiješno na stranu, ali sramotno je ako neko kaže da su evropljani prakticirali islamske zakone pa su dovdje stigli. Dokle su to evropljani stigli? Da li se to današnja evropa, za kojom teži šaka budala mora smatrati jednim od civiliziranih naroda? Kakve veze sa islamskim zakonom koji je zakon pravde i pravenosti ima evropa koja nije ništa drugo do li krvopije, ubice i rušitelja? Dokle je to stigla evropa pa da se hvali? Zar da ime evropljanina navedite na listi ljudskih bića, evropljanina koji je bacio stotine hiljada tona bombi na gradove gdje žive ljudi iste vjere i iz korijena uništio živote potlačenih žena i maloljetne djece? Gdje je to islamski zakon stavio svoju nogu u evropi? Ono čega ima širom evrope to je nepravda od koje se islam grozi… da je islamska civilizacija otišla u evropu ne bi se tamo mogla naći ova smutnja i brutalni haos od kojeg se čak i zvijeri groze… današnji život u evropi spada u najgore živote koji se ne može prilagoditi nijednom zakonu.“[41]

Sljedeća tačka je imamova kritika zapadnih islamologa. Po njegovom mišljenju ova vrsta islamologa, poput Gustava LeBona, i Džurdži Zejdana, je nemoćna da shvati srž islamske kulture i civilizacije, oni u skladu sa mogućnostima ličnog shvatanja:

„Koje je mnogo krnjavije od toga da shvate štastvo islamske civilizacije… iz islamske civilizacije shvataju jedino ukrašene police, keramičke posude, visoka zdanja, skupocjene zastore, iako ove i stotine drugih sličnih stvari se ne ubrajaju u islamsku civilizaciju.“[42]

Završna tačka jesu otvorene imamove, r.a., kritike Reza hana, na koje je ukazano u sklopu drugih tema knjige:

„Onaj koji je sve namjere kolonijalista pratio ukorak bio je diktator bez pameti Reza han, a prije njega je bio blesavi Ataturk, koji je svoje planove provodio silom i bajonetom, a s jedne strane, reklamama i novinskim karikaturama, a s druge strane, uz jak pritisak na sveštenstvo i gušenjem po cijeloj zemlji, a s druge strane, širenjem riječi o zadovoljstvu i razonodi, i zabavi naroda, skidanjem hidžaba a nabijanjem šešira, bioskopa, pozorišta i onih stvari koje znate, i zavaravanje da su ovakve igre, civilizacija i uspon. Ovim prevarama i stotinama sličnih, ohladili su narod od sveštenstva, šta više postigli su da ih odvoje od njih, a za tim je uslijedilo gubljenje interesa za vjerom. Ovo miješanje umišljenih i požudnih mladića sa pohotnim devojkama, s takvim glavama i golih grudi sa raznim ukrasima, tom izazovnom muzikom s radija i drugih instrumenata, tim otrovnim vaspitanjem nemoralnih učitelja, tim težnjama vlasti i vlastodržaca pokretanjem točka smutnje lišavajući mlade legitimnog braka, čine takvu smutnju da nema nade u popravak takve zemlje i nerazumne mase.

Kažem da vlast koja zarad napretka umjesto hidžaba prihvata sažvakani šešir stranaca, i rešeta i para hiljade ozlojađenih građana države u velikoj džamiji muslimana, u okrilju pravednog Imama muslimana, Imama Ride, a.s., pištoljima i bajonetima, ova vlast je vlast kufra i nepravde, i pomaganje istoj ravno je kufru i gore od kufra… Kažemo da vlast koja suprotno državnom zakonu i zakonu prave, u svakom gradu i selu postavlja grupe ljudoždera pod imenom gradske policije da atakuju na život čednih nevinih žena muslimanki, i da im silom bajoneta otimaju i odnose hidžab s glava, i da ih tako nezaštićene gazi čizmama, i da one pobacuju svoju nevinu djecu, e ova vlast, je nepravedna vlast i pomaganje istoj jednako je kufru… Novine koje podržavaju nepravedne i diktatorske postupke odmetnika (Reza hana) od kojih je najpotresniji skidanje hidžaba, oni na taj način pomažu divljačkim i diktatorskim principima, zbog toga se njihovi listovi moraju paliti na trgovima.“[43]

Knjiga Otkrovenje tajni (Kašfe esrar) postala je važna zbog toga što u vrijeme kada su sveštenici držani daleko od političkih djelovanja i stavova, dokazani mudžtehid i muderis, čiji se časovi etike računaju najistaknutijom dimenzijom njegove ličnosti, ulazi u politička pitanja i njene temelje.

Naročito ako imama Homeinija posmatramo kao predstavnika obrazovane generacije i između ostalog mudžtehida naučnog centra houze u Komu, značaj ovog pitanja se udvostručuje, jer je imam, r.a., ovu knjigu na početku predstavio kao odgovor naučnog centra houze.

---

[1] Homeini Ruhullah, Tefsir sureje Hamd, Teheran, Mueseseje ćap va našre Orudž.

[2] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 2.

[3] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 5.

[4] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 5.

[5] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 8.

[6] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 9.

[8] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 59.

[7] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 10-15.

[9] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 65.

[10] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 107.

[11] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 109-179.

[12] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 181.

[13] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 181.

[14] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 184.

[15] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 185.

[16] Cijenjena bilješka Imama Mehdija, a.s., u kojoj kaže: „U svakom događaju koji vam se desi, obraćajte se mojim predajama i hadisima, jer to su moji dokazi nad vama, a ja sam Božiji dokaz nad vama.“

[17] Hadis u kojem Imam Ali, a.s., prenosi od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: „Moje halife i nasljednici su oni koji dolaze nakon mene i pripovjedaju moje hadise i sunnet.“

[18] To je prihvaćeni hadis u kojem Imam, a.s., prenosioce hadisa i poznavaoce halala, harama, vjerskih propisi, određuje za upravnike ljudima.

[19] Predaja od Imama Husejna, a.s., u kojoj se kaže da je tok kojim teku propisi i te stvari u rukama poznavaoca Boga i onih koji su sigurno upućeni u Njegove halale i harame.

[20] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 178.

[21] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 185.

[22] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 222.

[23] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 213.

[24] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 189.

[25] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 189.

[26] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 178.

[27] Aluzija na riječi Imama Alija, a.s., u Stazi rječitosti: „Zaista mora postojati vladar, dobar ili grješnik.“

[28] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 186.

[29] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 227.

[30] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 225-230.

[31] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 189.

[32] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 184.

[33] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 237.

[34] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 256.

[35] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 295.

[36] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 246-248.

[37] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 312.

[38] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 312.

[39] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 290.

[40] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 273.

[41] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 272.

[42] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 273.

[43] Imam Homeini, Kašfe esrar, Entešarate Azadi, str. 239.

[44] Zakiri Ali Ekber, Sal šomare zendegije imam Homeini, r.a., Našrijeje Houze, broj 96, str. 261.