Ruhullah, zakoračivši u mladost, nakon apsolviranja preliminarnih lekcija houze u svom rodnom mjestu, odlučuje da zarad nastavka obrazovanja odseli u naučni centar u Isfahanu. Međutim, pošto je u to vrijeme bio pokrenut naučni centar u Eraku pod upravom ajetullaha hadži šejha Abdulkerima Hairija Jazdija, odustaje od odlaska u Isfahan, i 1920. g. uputio se u naučni centar houze u Eraku. Za manje od godine dana boravka u ovom gradu uspio je učiti Mutevvel pred aga šejhom Muhammed Ali Borudžerdijem, Mantik pred šejhom Muhammed Gulpejganijem, Šerhe Lum'e pred aga Abbasom Erakijem.[1]

No, boravak Ruhullaha u Eraku nije potrajao ni godinu dana. Nakon što ajetullah Hairi odlazi u Kom gdje osniva naučni centar houze, ovaj mladi student iste godine 1921. se također upućuje u taj grad i napredne studije nastavlja pred profesorima naučnog centra houze u Komu.

U tom periodu određeni broj uleme iz Nedžefa biva protjeran iz Iraka zbog podrške oružanom ustanku protiv britanaca. Među njima može se ukazati na ajetullaha Nainija, on je postavio teoriju o vjerskom konstitucionizmu i autor je poznate knjige Tenbihul-ummeh ve tenzihul-milleh, isto tako na ajetullaha sejjida Sadrudina Sadra, i ajetullaha sejjida Ebul-Hasana Isfahanija. Dvije godine prije toga, tj. 1920. godine ajetullah sejjid Ebul-Kasim Kašani i ajetullah sejjid Muhammed Teki Hansari, koji se računaju od predvodnika islamske revolucije u Iraku, tajno ulaze u Iran.

Društveni pa i revolucionarni duh ajetullaha Kašanija i njegova borba protiv nepravde, unutrašnje diktature i stranog kolonijalizma, nastavlja se i nakon ulaska u Iran tako da nekoliko godina nakon ulaska u Iran, pod njegovim vodstvom nastaje antikolonijalni pokret protiv nacionalizacije naftne industije.

Ajetullah Hairi koristi tu priliku i poziva neke od te uleme na katedru u naučnom centru houze u Komu. Prisustvo mladog Ruhullaha na predavanjima ovih profesora još više od prije ga upoznaje sa kulturom  borbe protiv kolonijalizma i revolucionarnim i antitiranskim duhom šiija.[2]

Bez sumnje, profesori čija predavanja je ovaj mladi student slušao, imali su ogromnu ulogu u formiranju njegove ličnosti. Ruhullah je jedan za drugim prolazio obrazovne nivoe u houzi. Ono što mu je bilo preostalo iz Mutevvela završio je pred Edibom Tehranijem, a napredni nivo (sotuh) houze je prelazio pred ajetullahom Muhammed Tekijem Hansarijem i ajetullahom Mirza sejjidom Ali Šubejri Kašanijem,  zatim prelazi na ekspertni nivo fikha (darse haredž) pred ajetullahom Hairijem, i pred njim uči glavninu fikha do nivoa idžtihada. Svestrani odnos prema islamskom obrazovanju očitovao se u ovom mladom studentu od tih dana, na način da je istovremeno proučavajući tradicionalne znanost, posebno fikh i usul, bio zainteresiran za učenje islamskih racionalnih nauka pa čak i eksperimentalnih i humanističkih nauka.

Matematiku, filozofiju, astronomiju i malo irfan učio je pred allamom sejjidom Abdul-Husejnom Refi'ijem Kazvinijem, i Mirzom Ali Ekber Hakemi Jazdijem. Nije još imao ni 27 godina, kada je pod utjecajem dersova i rasprava allame Kazvinija napisao svoje prvo pisano djelo pod naslovom Šarhe du'aje Sahar.

Književnost, prozu i rimu, te islamsku i zapadnu filozofiju uči pred ajetullahom šejh Muhamed Rida Mesdžid Šahi Isfahanijem.[3]

Dvadeset sedma godina Ruhullaha poklapa se i sa prekretnicom u njegovom životu, a to je brak sa kćerkom Mirze Tekija Sekafija. Godinu dana kasnije, na svijet dolazi sin kojem nadijevaju ime Mustafa kao uspomenu na svoga oca.[4]

 

Imam, r.a., je bio na vrhuncu svoje irfanske i moralne ličnosti svog naučnog i političkog autoriteta, okupljajući suprotnosti u sebi a u individualnom i porodičnom životu imao je jako privlačnu i milostivu ličnost.

Prema svojoj suprugi gajio je veliku ljubav. Jedan od njihove rodbine prenosi: „Sjećam se jedanput mu je supruga otišla na put, puno mu je nedostajala. Pa kada bi se namrdio, mi bismo se šalili govoreći: Kada je hanuma tu, aga se smije, a kada nje nema on je ljut i mrdi se.“ Šta god da smo činili on bi ostajao smrknut. Na kraju rekoh: „Blago li se hanumi kada je toliko volite.“ On reče: „Blago li se meni kada imam takvu hanumu. Koliko se ona žrtvovala u životu nije niko. I vi ako budete poput nje, vaši će vas muževi ovoliko voljeti.“[5]

Ovo neopisivo izgaranje od želje u potpunosti vidimo u pismu kojeg imam, r.a., svojoj supruzi piše na putu za hadž iz Bejruta:

„Najmilija moja, Bože, nek sam ti žrtva, za ovo vrijeme u kojem sam osuđen da budem odvojen od mog voljenog očnog svjetla, i snage moga srca, uvijek si mi u mislima, a tvoje lijepo lice je urezano u ogledalo moga srca. Draga moja, živim u nadi da će Svevišnji da te čuva pod Svojom zaštitom. Što se mene tiče ma koliko da je teško, proći će, ali Bogu hvala do sada šta god da se desilo bilo je dobro, i sada sam u lijepom Bejrutu. Volio bih da si ovdje, samo da posmatraš grad i more, to su divni prizori. Šteta što moja voljena nije sa mnom, pa da mi makar ovaj divni krajolik prija srcu.

Već je druga noć kako čekam brod, ono što je sigurno jeste da brod sutra kreće, no mi smo malo zakasnili, pa moramo čekati sljedeći brod. Trenutno ne znamo tačno kada ćemo krenuti, nadamo se da Uzvišeni zbog veličine mojih čistih predaka, svim hadžijama podari uspjeh da obave svoja djela, glede toga malo sam zabrinut, ali što se zdravlja tiče, hvala Bogu, zdrav sam, štaviše, hvala Bogu bolje sam nego li inače. Putovanje je veoma dobro, jedino što mi ti puno, puno nedostaješ. Poželio sam tvog sina.[6] Nadam se da će obojica[7] biti zdravi i sretni pod brigom moje drage i zaštitom Svevišnjeg. Ako budeš pisala agi[8] i hanumama[9] poselami ih. Poselami hanumu Šems Afak[10] a preko nje poselami doktora.[11] Poselami Havar Sultan i Rubabu Sultan i reci im da ovaj drugi list odnesu aga šejhu Abdul-Husejnu.

Želim ti dug život i snagu. Najmilija moja, nek sam ti žrtva. Ruhullah.[12]

Hadžaga Ruhullah, pored studiranja najvećih nivoa u naučnom centru houze, i predavanja na naprednom nivou houze, sedam godina je sjedio i slušao katedru teorijskog i praktičnog irfana ajetullaha Šahabadija. U ovom periodu do 35. godine života hadžaga Ruhullah postaje jedan od mudžtehida i muderisa naučnog centra houze u Komu. Većina njegovih djela iz etika i irfana nastaju upravo u ovom periodu od 1928. do 1944. godine, a to su: Šarhe du'aje Sahar, Šarhe ćehel hadis, Šarhe hadise džunude ‘akl va džahl, Misbahul-hidaje, Adabus-salat… pisanje ovih knjiga u ovom periodu pokazatelj je da se bavio etičkim i irfanskim temama, kao što je počeo predavati irfan i filozofiju od 1928. godine. Hadžaga Ruhullah kako je to napisao u uvodu knjige Šarhe hadise džunude ‘akl va džahl, čak i znanje o monoteizmu, ukoliko ne postane praktični tevhid i približavanje Bogu, on je zastor i prepreka na putu sreće. Zbog toga je pored što je sticao racionalna i tradicionalna znanja i što ih je i predavao, ulagao veliki napor u borbi protiv svoga nefsa i na duhovnom putu i napretku.

Također je bio učenik Mirze Dževada Melikija Tabrizija, velikog arifa i nenadmašnog učitelja etike u ono vrijeme, i pored naučne koristi on je izvršio veliki uticaj na njegov moral.

U periodu od sedam godina učenja pred izvrsnim učiteljem i arifom ajetullahom Šahabadijem, on je prelazio jedan za drugim postaje duhovnog usavršavanja. Ajetullah Šahabadi je na imama, r.a., izvršio takav utjecaj da kada bi ga spominjao imam bi govorio: Nek je moja duša žrtva za njega dajući otvoreno do znanja da ajetullah Šahabadi nad njim ima pravo duhovnog života.

Ajetullah Šahabadi, bio je i sam borac i društveni čovjek, godinama se borio protiv poteza Reze šaha, posebno protiv slučaja zabrane oficijelne odjeće sveštenstva, tako je naučio hadžagu Ruhullaha kako može biti neprikosnoveni arif a istovremeno i jedinstveni borac na društvenoj sceni.[13]

Imam Homeini, r.a., u desetljeću od 1951. godine pa dalje, fokusirao se na držanje katedre u naučnom centru houze iz fikha i usula, napustivši predavanje filozofije i irfana. Možda je jedan od razloga ovog postupka činjenica da je na katedru filozofije stupio allame Tabatabai došavši u Kom, pa zato Imam Homeini na ovom polju nije osjećao ozbiljnu prazninu, i prema tome za sebe je osjetio drugu obavezu.

Kada je osjetio da čisto teorijski pogled i pažnja na islam, fikh i usul predstavljaju unutarnju opasnost za houzu, okrenuo se predavanju filozofije i irfana. I svakako stupanjem allame Tabatabaija na ovaj teren, njegova briga je na neki način bila riješena. Zbog toga imam, r.a., da bi mogao u naučnom centru houze stvoriti unutarnje jedinstvo, bilo je neophodno da privremeno i formalno napusti katedru filozofije i irfana, koji su bili predmet rasprave, kako bi kao očiti fakih moga da naučni centar houze povuče prema političkim i društvenim pitanjima.

U svemu tome, ono što je sigurno, nasuprot nekih tvrdnji, hazreti imam, r.a., nikada nije pokazao kajanje zbog predavanja filozofije i irfana. Najvažniji dokaz tome jeste njegovo ponovno angažiranje pitanja filozofije i irfana nakon pobjede islamske revolucije, za to nam kao primjer može poslužiti njegov tefsir sure Fatihe, koji je emitovan na televiziji početkom pobjede revolucije, bez obzira što je ova emisija prekinuta na pola puta zbog oštrog protivljenja protivnika filozofije i irfana.

Bez ikakve sumnje jedan od primjera gdje je imam vidio fosilnost jeste napuštanje racionalnih i duhovnih nauka i neobaziranje na politička i društvena pitanja, kako se to može vidjeti u njegovim gorkim uspomenama u periodu u kojem je predavao filozofiju u Komu između 1928. i 1941. godine:

„Na početku islamske borbe ako si htio reći da je šah izdajica, odmah bi u odgovoru čuo da je šah šiija. Određeni zaostali kvazi-sveci, sve su smatrali haramom, i niko nije imao moć da im se suprotstavi. Velike nedaće koje je vaš stari otac pretrpio od ovih fosila, nikada nije pretrpio pod drugim pritiscima i teškoćama. Kada je parola odvojenosti vjere od politike legla na svoje mjesto, i kada se upućenost u vjeru ljudi koji nisu poznavali logiku gledala u utapanju u propise pojedinca i ibadeta, to je značilo da bez daljnjeg, ni fakih nema dozvolu da pređe tu liniju i da izađe iz ovog okvira, te da se petlja u politiku i vlast. Duhovna zatucanost u suživotu s ljudima postala je vrlina.

Po mišljenju nekih ljudi, sveštenstvo zaslužuje da bude cijenjeno i da mu se pokaže poštovanje tek kada iz njegovog bića pljušti kiša zatucanosti, a inače, čovjek upućen u politiku i sposoban i pametan svještenik bili su po njihovom mišljenju sumnjivi ljudi. Ovo je u houzi bilo prihvaćeno mišljenje da što si išao pogureniji to si pobožniji! Naučiti strani jezik, to je kufr, filozofija i irfan su se računali grijehom i širkom. U medresi Fejziji, moj maloljetni sin, merhum Mustafa je popio vode iz vrča. Oprali su vrč, jer sam ja predavao filozofiju. (Po njihovom mišljenju filozofija je širk, a filozof kafir i nečist).“[14]

Prema tome stiče se dojam da je ova fosilizirana atmosfera koja je u naučnom centru houze stvorena od strane nekih, bila uzrok da imam, r.a., osjeti da ovim putem ne može ništa poduzeti za reformaciju u houzi, i da bi ukoliko bude prepoznat kao filozof ili arif, to moglo poslužiti kao izgovor manjinskih fosila i da njegovi napori za postizanje jedinstva u naučnom centru houze ne urode plodom i da houza neće krenuti u smjeru političkih i društvenih pozicijama i stavovima.

---

---

[1] Muradi Nija Muhamed Dževad, Manzel be manzel ba imam Homeini, str. 28-31.

[2] Pogledati: Redžebi Muhamed Hasan, Zendeginameje sijasije imam Homeini, Teheran, Entešarate merkeze esnade enkalabe islami, sv. 1, str. 5 i 6.

[3] Muradi Nija Muhamed Dževad, Manzel be manzel ba imam Homeini, str. 37-39.

[4] Isto. str. 50.

[5] Ova uspomena vodi nas u vrijeme nakon revolucije, nakon svih teškoća i borbe koje je imamova hanuma pretrpila. Pogledati: Sireje aftab, str. 56.

[6] Aga sejjid Mustafa, tada je imao tri godine.

[7] Misli na Mustafu i još nerođenog sina, a koji se rodio nekoliko dana nakon ovog pisma dok je imam bio na hadžu, nadjeli su mu ime Ali, i on je usljed bolesti umro kao dijete.

[8] Aga Mirza Muhamed Sekafi, punac imama Homeinija.

[9] Majka i nana njegove supruge koje su tada još bile žive.

[10] Šems Afak Sekafi, imamova svastika.

[11] Doktor aga Alevi.

[12] Sahifeje Imam, sv. 1, str. 2.

[13] Muradi Nija Muhamed Dževad, Manzel be manzel ba imam Homeini, str. 42.

[14] Sahifeje imam, sv. 21. str. 278.

[15]Selseleje muje dust (Haterate dovrane tadrise imam, r.a., Teheran, Mueseseje tanzim va našre asare imam Homeini, r.a., 1383., str. 1-3.