Islamska kultura za vrijeme halifa

Autor: grupa autora
Izvor: znamenja upute 2
Share

Islamska kultura za vrijeme halifa[1]

U najveće probleme i prepreke na putu vjere i uvjerenja spadaju intelektualno nemoćni i nesposobni pojedinci koji se prihvataju uloge onih koji brane vjeru ili provode njene propise. Kada bi takvi došli na vlast pa bili stavljeni na iskušenje da pokažu i dokažu mjeru poznavanja vjere, njihova šutnja i neslaganje izazivali bi kod ljudi sumnju, što je dovodilo do nepovjerenja u vjeru i mogućnosti njene primjene u životnim pitanjima. Upravo zbog toga sumnja postaje hronična bolest koja će navesti ummet da se kloni vezivanja s vjerom ili odbrane vjere u brojnim sukobima i krizama.

Zato svjedočimo da Poslanik, s.a.v.a., pristupa rješavanju svega složenog ili nepoznatog što se tu ili tamo pojavi u životu ummeta, dajući jasan stav poslanice prema tom pitanju. A to se isto očituje u praksi Imama Alija, a.s., nakon Poslanika, s.a.v.a., za vrijeme trojice prvih halifa. On je pokazao narodu njihovu teorijsku i praktičnu nemoć, a kada je sam stupio na vlast, otvorio je izvanredan prostor za postavljanje pitanja i davanje odgovora.

Kada je vladajuća grupa uvidjela da nije sposobna biti na tom položaju jer ne posjeduje dovoljno znanja i mudrosti, poduzeli su određene mjere kako bi tu ljagu sprali sa sebe:

1.   Sprečavali su širenje Poslanikovih, s.a.v.a., hadisa koji su predstavljali naučne upute za obaviještenost i pozitivan utjecaj na život. Pored toga, Poslanikovi hadisi su sasvim jasno davali do znanja da je samo Ehli bejt zaslužan i sposoban za hilafet i pitanja vezana za vjeru, a ne neko drugi. Kada to uzmemo u obzir, postaje nam jasna tajna Omerove izjave: “Dovoljna nam je Božija Knjiga”, izrečene u trenutku kada je Poslanik, ležeći bolestan, zatražio da napiše oporuku ummetu kako nakon njega nikada ne bi zalutali. Onaj ko je izrekao ove riječi jednostavno je izazvao Poslanika na borbu. Vjerovatno je pitanje ograničavanja ili sprečavanja širenja Poslanikovih hadisa počelo i prije ovog trenutka, u vrijeme kada su Kurejšije zabranile Abdullahu ibn Amru ibn Asu[2] da zapisuje hadise, kao što je vladajući aparat naredio da se zapale knjige koje su sadržavale Poslanikove hadise.[3]

2.   Branili su da se postavljaju pitanja o značenjima Kur’anskih ajeta, čime su iz ruku ummeta izbili oruđe za istraživanje, pitanje i podučavanje samog Kur’ana, nakon što su izolovali sunnet od Kur’ana i pridali pažnju samo njegovoj vanjštini, ne ostavivši prostora za razmišljanje i shvatanje njegovih ajeta i propisa. To je išlo dotle da je Omer svojim saradnicima preporučio:

جَرِّدُوا القُرْآنَ وَأَقِلُّوا الرِّوايَةَ عَنْ مُحَمَّدٍ وَأَنا شَرِيكُكُم.

“Fokusirajte se samo na Kur’an i minimizirajte predaje od Muhammeda – i ja ću u tome s vama sudjelovati.”

      Štaviše, Omer je kažnjavao svakog ko je postavljao pitanje[4] o značenju Kur’anskih ajeta.[5]

3.   Otvaranje kapija idžtihada protivno (nassu) vjerskim odredbama. Ebu Bekr je, bez oslanjanja i pozivanja na Kur’anski tekst ili Poslanikove, s.a.v.a., hadise, vršio idžtihad u određenom broju propisa, kao što je zapljena Poslanikove ostavštine, uskraćivanje Ehli bejtu njihovog prava u humsu (petini), zatim spaljivanje Fudžae[6] Es-Selemija,[7] pa fetve o pitanju kelale[8] te fetve o naninoj ostavštini,[9] kao što je i Omer činio idžtihad praveći razliku između pojedinaca prilikom isplaćivanja iz bejtu-l-mala, što je suprotno sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.,[10] zatim u zabranjivanju dvije mut‘e – hadždža i žene – i drugih stvari koje se mogu naći u knjizi[11] En-Nassu we-l-idžtihad.[12] Osman je činio idžtihad oslobađanjem Ubejdullaha ibn Omera od krvarine,[13] a u očitim propisima postupao je suprotno naredbi Allahovog Poslanika i, kao što ste i sami primijetili, to je bio povod da se muslimani dignu protiv njega.

Sve ove stvari, i druge mimo njih, stvorile su teškoće islamskoj državi, što je bio glavni razlog skretanja s puta koji je zacrtan za islamsku poslanicu. Mnogo ih je upalo u zamku smutnje i zalutalosti, o čemu je Imam Ali, a.s., kazao:

“Izvor smutnji je slijeđenje strasti i izmišljanje propisa suprotnih Knjizi Božijoj, na kojima neki ljudi, protivno vjeri Božijoj, uzajamno sarađuju. Da se ono što je krivo samo izdvaja u okruženju onoga što je pravo, ne bi bilo skriveno od onih koji ga traže; a da se ono što je pravo izdvaja od onog što je krivo, prestali bi ga spominjati jezici nepokornih. Međutim, ono što se čini jeste to da se nešto uzima odavde, a nešto odande, te se oboje miješa. I tada šejtan uzima vlast nad prijateljima svojim, a izbavljaju se samo oni kojima je Allah odredio dobro.”[14]


[1] Za više informacija pogledati Murteza El-Askeri, Me‘alimul-medresetejn, sv. 2, str. 43.

[2] Sunenud-Daremi, sv. 1, str. 125; Sunenu Ebi Dawud, sv. 2, str. 262; Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 162; Tezkiretul-huffaz, sv. 1, str. 2.

[3] Et-Tabekatul-kubra, sv. 5, str. 140.

[4] Slučaj Sabiga ibn Asela poznat je u knjigama hadisa i historije. Sabig je pitao za značenje prvog ajeta iz sure Ez-Zarijat i tražio da mu neko objasni, pa je Omer čuo za to i poslao nekog da mu ga dovede, pripremivši za njega dosta snopova palminih grana. Kad je došao, Omer ga upita: “Ko si ti?” i on mu odgovori: “Ja sam Božiji rob Sabig.” Omer mu reče: “Ja sam Božiji rob Omer“, a zatim ustade i udari ga snopom grana po glavi, rasjekavši mu je, pa ga je nastavio udarati sve dok mu nije potekla krv po licu, a on zavapio: “Dosta je, zapovjedniče vjernih, tako mi Allaha, nestalo je ono (pitanje) što sam ga imao u glavi!” (El-Džami‘ li ahkami-l-Kur’ani, sv. 4, str. 13) Ibn Hadžer je dodao: “Pa ga je protjerao u Basru.” I od Ebu Osmana je preneseno: “Omer je naredio da se u Basri niko ne smije družiti s njim, pa kad bi on došao, a nas bilo i 200, svi bi se razišli!” Omer je pisao Ebu Musau: “Nemoj se s njim družiti i prestani mu davati udio iz državne kase!” Od Seida ibn Musejjiba je preneseno: “Pa je Omer naredio da se bičuje sa 100 udaraca i, kad je ozdravio, ponovo ga je pozvao i opet je bičevan sa 100 udaraca, pa su ga natovarili na neosedlanu kamilu do Basre. Ebu Musau je napisao: ‘Zabrani druženje s njim i nemoj mu davati njegov udio iz državne kase.ʼ I tako je bilo sve dok on (Sabig) nije došao Ebu Musau i zakleo se da je pitanje o ajetu nestalo iz njegove glave, pa je Ebu Musa to napisao Omeru u Medinu, a Omer mu odgovorio da ga pusti!”

[5] Tarihu Ibn Kesir, sv. 8, str. 107; Sunenud-Daremi, sv. 1, str. 54; Tefsirut-Taberi, sv. 3, str. 38; El-Itkan, sv. 1, str. 115.

[6] Fudžaa Es-Selemi: Jakubi piše: “Ijas ibn Abdullah ibn El-Fudžaa Es-Selemi je došao Ebu Bekru i izvijestio ga: ‘O Poslanikov halifo, ja sam primio islam.’ Ebu Bekr mu je onda dao oružje i on je otišao. Međutim, kad mu je stigla vijest da on pljačka putnike, Ebu Bekr piše Turejfi ibn Hadžizi: ‘Allahov neprijatelj sin Fudžaa je otišao od mene, a čujem da presreće putnike i pravi užas na putevima, pa idi da ga uhvatiš.’ Turejfa je krenuo i ubio neke od njegovih drugova, konačno stigavši do njega. On mu je rekao: ‘Ja sam musliman i ono što se priča je potvora na mene.’ Turejfa mu je na to rekao: ‘Ako govoriš istinu, onda prihvati da te uhapsim i odvedem kod Ebu Bekra, pa ga ti obavijesti.’ On je prihvatio. Kada su ga doveli kod Ebu Bekra, on ga izvodi na Bekiʼ i tu ga je spalio.” (Tarihul-Je‘kubi, sv. 2, str. 134). Taberi kaže: “Ebu Bekr je rekao: ‘Ne žalim ni za čim od dunjaluka osim tri stvari koje sam učinio, a volio bih da nisam, i tri druge koje sam izostavio, a volio bih da nisam, i još tri za koje bih volio da sam pitao Poslanika, s.a.v.a. Tri stvari koje bih volio da nisam učinio su: volio bih da nisam napao Fatiminu kuću, čak da su je zatvorili objavom rata protiv mene i volio bih da nisam spalio Fudžau Es-Selemija, već ga ubio ili oslobodio, i volio bih da sam na Sekifi vlast prebacio na jednog od dva čovjeka – Omera ili Ebu Ubejdea, pa da je neko od njih bio zapovjednik, a ja pomoćnik…’” (Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 430).

[7] Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 448.

[8] Sunenud-Daremi, sv. 2, str. 365; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 223. (Kelala je Kur’anski pojam u vezi s ostavštinom: Nisa, 12 – prim. prev.)

[9] Sunenud-Daremi, sv. 2, str. 359; Usdul-gabe, sv. 3, str. 299.

[10] Futuhul-buldan, str. 55; Tarihu-l-hulefa, str. 136.

[11] Veliki učenjak i istraživač sejjid Abdulhusejn Šerefudin u ovoj knjizi je sabrao 70 slučajeva velikih Omerovih inovacija suprotnih jasnim vjerskim tekstovima iz časnog Kur’ana ili sunneta ili oba.

[12] Kenzul-ummal, sv. 16, str. 519, hadis 45715; Ibn Kajjim, Zadul-me‘ad, sv. 2, str. 205.

[13] Ibn Tejmije, Minhadžus-sunneti, sv. 3, str. 193. Halife su veoma često postupale u skladu s idžtihadom, o čemu se može pročitati u knjigama povijesti.

[14] Staza rječitosti, govor 50.


  • 21 Novembra, 2026